Primjeri slobodnog idžtihada

Primjeri slobodnog idžtihada

a) Zabrana prenošenja hadisa

Božiji Poslanik, s.a.v.a., stalno je podsticao na prenošenje hadisa, poručivao i naređivao:

• „Neka Allah pruži udoban život čovjeku koji čuje moj govor, pa ga prenese, jer možda nosilac znanja i nije učen, ali će ga možda prenijeti nekom učenijem od sebe.“[1]
• „Ljudi su vaši sljedbenici. Doći će vam narodi iz svih krajeva svijeta da steknu vjersku naobrazbu, pa kad vam dođu, poželite im dobro i podučavajte ih onome čemu vas je Allah naučio!“[2]
• „Uskoro će čovjek, naslonjen na svoje prijestolje, čuti jedan od mojih hadisa pa će reći: ʻIzmeđu nas i vas je Božija Knjiga, šta god u njoj nađemo da je halal smatrat ćemo halalom, a šta god nađemo da je haram smatrat ćemo haramom! Znajte, doista, ono što je Poslanik, s.a.v.a., učinio haramom isto je što je i Allah uradio!“[3]

 

b) Zabrana pisanja hadisa

Božiji Poslanik, s.a.v.a., dozvolio je svojim ashabima zapisivanje hadisa:

• Kada je Abdullah ibn ‘Amr ibn ‘As zapisivao Poslanikove, s.a.v.a., hadise, Kurejšije su mu rekli: „Zar zapisuješ od Božijeg Poslanika sve što čuješ, iako je on čovjek koji se ljuti kao što se svi ljudi ljute?!“ On je to spomenuo Poslaniku, s.a.v.a., a ovaj mu je, pokazujući na svoje časne usne, rekao: „Zapiši, tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, ne izlazi iz njih ništa osim istine!“[4]
• Jedan od ashaba se požalio da ne može zapamtiti hadis kad ga čuje. Poslanik, s.a.v.a., mu je rekao: „Traži pomoć od svoje ruke“, pokazujući rukom na pisanje.[5]

On, s.a.v.a., je u Medinu i svojim namjesnicima uputio mnogo pisama, prepunih hadisa i uputa sunneta.

• Naređivao je zapisivanje hadisa: „Sačuvajte znanje pisanjem.“[6] I govorio je: „Napišite za Ebu Šāta!“, a Ebu Šāt je tražio da mu se napiše njegova hutba na Mini.[7] Također je govorio: „Donesite mi sredstvo da vam napišem tekst poslije kojeg nećete zalutati.“[8]

I mnogo je drugih primjera. Već smo ranije obradili ovu temu. Stoga, je li ispravno reći da je zabrana prenošenja i zapisivanja hadisa uvedena zbog interesa i dobrobiti vjere i ummeta?!

 

c) Udio Poslanikovih bližnjih u petini

Ovo je objavljeno u časnom Kur'anu, a Poslanik, s.a.v.a., je izdvajao petinu za Beni Hašim i Beni Muttalib. Ebu Bekr i Omer su to zabranili i ovaj udio prebacili negdje drugo u bejtu-l-mal, po svojim procjenama. Osman je možda dio toga darovao svojim bližnjima iz Beni Umejja, iako je on sam pitao Poslanika, s.a.v.a., zašto nije darovao njima – Beni Umejjama – iz petine iako su bližnji, a darovao je Beni Muttalibu[9] uz Beni Hašime, na što mu je Poslanik, s.a.v.a., odgovorio da su Beni Hašim i Beni Muttalib isti.[10] Zatim su mišljenje Ebu Bekra i Omera potvrdili čelnici nekih mezheba: Ebu Hanifa, Malik i Ahmed, a njima su se usprotivili Šafi'i i Taberi i utvrdili pravo Poslanikovih bližnjih u petini.[11]

 

d) Udio onih čija se srca pridobijaju

I ovo je objavljeno u Časnom Kur'anu i Poslanik, s.a.v.a., je to primjenjivao. Omer je to ukinuo početkom Ebu Bekrovog hilafeta, a Ebu Bekr se složio s njim! Ovaj propis je zauvijek ukinut!

Najčudnija u vezi s ovim jest tvrdnja o konsenzusu, zbog šutnje ashaba i odsustva njihovog suprotstavljanja, iako ovo pitanje uopće nije stavljeno pred ashabe da ga razmotre niti je predstavljeno tako da se neko može nadati mogućnosti izmjene ili protivljenja toj odredbi, već je samo izdata vladareva zapovijed koja je definitivna.

Kod Ebu Bekra je bila došla skupina muslimana, iz redova onih čija se srca pridobijaju, i tražila je svoja prava i on im je napisao nalog za isplatu. Otišli su do Omera po isplatu i pokazali mu Ebu Bekrov nalog, ali je on odbio to učiniti i poderao nalog. Oni su se vratili do Ebu Bekra i upitali ga: „Jesi li ti halifa ili je Omer?!“, a on je odgovorio: „On, ako Bog da!“

Ima li tu prostora za suprotstavljanje nekog od ashaba? Kako se ovo može nazvati konsenzusom?![12]

A što se tiče primjedbe da Osman i Ali također nisu davali nikome iz ove skupine, odgovor je da to „ne znači da su i oni prihvatili ukidanje udjela onih čija se srca pridobijaju, jer je moguće da u njihovom vremenu nije bilo potrebe za nekim koga je trebalo pridobiti, a to nije u koliziji s neophodnosti ove mogućnosti za vladara kojem to može zatrebati. Pored toga, časni Kur'an i sunnet su najvažniji dokazi vjerskih propisa i nipošto ih se ne smije zaobilaziti.“[13]

Neki ljudi su Omerovo mišljenje tumačili kao njegov „idžtihad“, jer je on smatrao da nije za dobrobit muslimana da se njima dadne nešto iz bejtu-l-mala nakon što se islam učvrstio među njihovim ljudima i da ne postoji strah od neke štete ako oni napuste islam! Prema tome, udio onih čija se srca pridobijaju nije ukinut da bi se reklo da je to suprotstavljanje Kur'anu i sunnetu, već je samo ta praksa obustavljena zbog nepostojanja predmeta primjene, a kad se ukaže potreba bilo gdje i u bilo kojem vremenu, to će se nastaviti prakticirati.

Ovo je stav nekih sunijskih fekiha.[14] To je odlično ako je određivanje slučaja i predmeta precizno i mudro. Tako će ovaj propis biti kao propis udjela er-rikab koji je namijenjen za oslobađanje robova, a kada dođe vrijeme u kojem ne budu postojali robovi, bit će obustavljeno i prakticiranje ovog udjela. Ali to ne znači da je propis ukinut.

Međutim, i dalje ostaje pitanje: je li razlog ovog propisa bila slabost islama i njegova potreba za snagom tih ljudi i ništa drugo, da bi ga nestalo čim nestane razlog? Neki od sunijskih fekiha rekli su da je cilj davanja bio da oni zavole islam da bi se izbavili iz Vatre, a ne njihova pomoć nama da bi ovaj propis bio ukinut nakon jačanja islama.[15]

Muhammed Rešid Rida kaže: „Vidimo da kolonijalističke države koje žude za porobljavanjem svih muslimana i njihovim odvraćanjem od vjere izdvajaju iz imovine svojih država udio za muslimane čija srca pridobijaju. Neke od njih pridobijaju da pređu u kršćanstvo i napuste islam, neke da pod njihovom zaštitom uništavaju islamske države i islamsko jedinstvo, kao što je to slučaj s mnogim vladarima i kraljevima Arapskog poluotoka! Zar muslimani nisu preči od njih da nešto slično tome rade?“[16] Prema tome, propis nije uvjetovan jednim razlogom koji je Omer uspio precizno pronaći, pa da se na tom razlogu i zaustavi.

Učenjaci fikha su „one čija se srca pridobijaju“ podijelili u više kategorija, tako da skoro nijedan vremenski period ne može biti bez neke od tih kategorija, a njihove se osobine ne podudaraju s osobinom na koju se Omer oslonio u svom idžtihadu. Štaviše, svaka kategorija ima svoju osobinu ili svojstvo, na osnovu kojih su i podijeljene na šest kategorija.[17]

Naposljetku, čak i ako prihvatimo opravdanje Omerovog idžtihada u vezi s udjelom onih čija se srca pridobijaju, tako nešto ne može biti odgovor za Ebu Bekrov i Omerov idžtihad u ukidanju petine Poslanikovim bližnjim i usmjeravanju tog udjela negdje drugo, jer je Uzvišeni Allah Koji je objavio ovaj tekst znao za dobrobit Svojih robova i s mudrošću postavio stvari na mjesto koje im pripada, a Njegovo znanje i mudrost nemaju potrebu za popravkama i dopunama čovjeka, bio on vladar ili ne. Štaviše, svaka dopuna ove vrste je odbacivanje Božije odredbe, ne samo postavljanje ispred Njega.

 

e) Mut'atu-n-nisa i mut'atu-l-hadž

Omer ibn Hattab je u jednoj hutbi govorio: „Dvije mut'e – užitka – postojale su u vrijeme Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Ja ih zabranjujem i za njih kažnjavam: mut'a sa ženama – privremeni brak – i mut'a na hadžu…“[18]

Što se tiče mut'atu-n-nisa, privremenog braka,[19] o njemu je objavljen ajet:

فَمَا اسْتَمْتَعْتُم بِهِ مِنْهُنَّ فَآتُوهُنَّ أُجُورَهُنَّ فَرِيضَةً

Onima kojima se naslađujete dajte, u vidu obaveze, njihove vjenčane darove![20]

Taberi je zabilježio da su Ubejj ibn Ka'b i Ibn Abbas ovaj časni ajet ovako učili: Onima kojima se naslađujete – do određenog roka – dajte, u vidu obaveze, njihove vjenčane darove![21]

Božiji Poslanik, s.a.v.a., to je također dozvolio. Abdullah ibn Mes'ud kaže: „Bili smo u jednom pohodu uz Poslanika, s.a.v.a., i nismo imali žene. Zato smo ga upitali možemo li se kastrirati. On je nas odvratio od toga, potom nam odobrio da vjenčamo žene do određenog roka, uz neku odjeću kao vjenčani dar. Zatim je Abdullah naveo ajet:[22]

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ لاَ تُحَرِّمُواْ طَيِّبَاتِ مَا أَحَلَّ اللهُ لَكُمْ وَلاَ تَعْتَدُواْ إِنَّ اللهَ لاَ يُحِبُّ الْمُعْتَدِينَ

O vjernici! Ne zabranjujte sebi ljepote koje vam Allah dozvolio je, i granice ne prestupajte! Allah ne voli one koji prelaze granice.[23]

Isti događaj je od njega prenesen na drugi način: „Bili smo mladi, pa smo mu rekli: ʻBožiji Poslaniče, možemo li se kastrirati?ʼ (…)“ Dakle, nije rečeno: bili smo u jednom pohodu…![24]

Džabir ibn Abdullah El-Ensari veli: „Mi smo sklapali privremeni brak u vrijeme Božijeg Poslanika, Ebu Bekra i Omera.“[25] Rekao je i sljedeće: „Mi smo sklapali privremeni brak u trajanju od nekoliko dana uz šaku hurmi i brašna, u vrijeme Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i Ebu Bekra, i sve dok to nije Omer zabranio u slučaju ‘Amra ibn Hurejsa.“[26]

Bejheki je naveo: „Rebi'a ibn Umejja je ušao u privremeni brak s jednom ženom i ona je ostala u drugom stanju. Omer je izašao vukući svoj ogrtač od ljutnje i govoreći: ʻDa sam ranije bio obaviješten o ovom privremenom braku, kamenovao bih zbog njega!ʼ“[27]

Dakle, sve ove vjerodostojne predaje u skladu su s Omerovim riječima: „Dvije mut'e – užitka – postojale su u vrijeme Božijeg Poslanika, s.a.v.a., ja ih zabranjujem i za njih kažnjavam“ i svjedoče da predaja koja je pripisana Božijem Poslaniku, s.a.v.a., o zabrani privremenog braka nije tačna.

Mut'atu-l-hadž ili hadž temettu’ je također objavljen u časnom Kur'anu:

وَأَتِمُّواْ الْحَجَّ وَالْعُمْرَةَ لِلهِ فَإِنْ أُحْصِرْتُمْ فَمَا اسْتَيْسَرَ مِنَ الْهَدْيِ

Allaha radi hadž i umru upotpunite, a ako onemogućeni budete, tada kurbane koljite do kojih lahko dođete![28]

I sam je Božiji Poslanik, s.a.v.a., u jedinom hadžu koji je obavio, nazvanom Oprosni hadž, naredio muslimanima da obave ovaj hadž – hadž temettu’.[29]

Abdullaha ibn Omera pitali su u vezi s hadžom temettu’: „Kako to da se ti protiviš svome ocu, a on je bio zabranio ovaj hadž?“ On je odgovorio: „Teško vama! Zar se ne bojite Allaha?! Ako je to Omer zabranio, zar se u tome želi neko dobro? Zašto vi to smatrate haramom, kad ga je Allah učinio halalom, a Poslanik, s.a.v.a., prakticirao? Koga je preče slijediti: Poslanikov, s.a.v.a., sunnet ili Omera?!“[30]

‘Urva ibn Zubejr upitao je Ibn Abbasa: „Kako se ne bojiš Allaha, zašto dozvoljavaš privremeni brak?!“, a ovaj mu je odgovorio: „Pitaj svoju majku, o ‘Urvejčiću!“[31] ‘Urva je onda primijetio: „Ali Ebu Bekr i Omer nisu to činili!“, a Ibn Abbas mu je na to rekao: „Tako mi Allaha, vidim da vi nećete odustati sve dok vas Allah ne kazni. Ja vam prenosim od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., a vi mi pričate o Ebu Bekru i Omeru!“ ili: „Vidim ih kako propadaju, ja kažem: ʻRekao je Božiji Poslanikʼ, a oni kažu: ʻRekli su Ebu Bekr i Omerʼ!“[32]

Muslim je zabilježio sličnu prepirku između Ibn Abbasa i Ibn Zubejra. Naime, Ibn Abbas je pozvao prisutne da upitaju majku Ibn Zubejra o muti pa je ona potvrdila riječi Ibn Abbasa… Potom, Muslim je spomenuo ovaj hadis u još dvije verzije – u jednoj se kaže „mut'a“ bez spominjanja hadža, a u drugoj prenosilac kaže: „Ne znam je li bio u pitanju mut'atu-l-hadž ili mut'atu-n-nisa.“[33]

‘Imran ibn Husajn je sve sabrao i rekao: „Ajet o ‘mut'i’ je objavljen u Božijoj Knjizi – znači mut'etu-l-hadž – i Božiji Poslanik, s.a.v.a., nam je to naredio, naročito zato što poslije nije objavljen ajet koji derogira ajet o ‘mut'etu-l-hadžu’, a ni Poslanik, s.a.v.a., ga nije zabranio, preselivši u tom uvjerenju na Ahiret. Neki čovjek kasnije je o tome rekao šta je želio, po svom nahođenju!“[34]

Osman je, također, nastavio[35] sa zabranom – suprotstavljajući se Kur'anu i sunnetu – i Muavija ga je u tome slijedio u svoje vrijeme,[36] dotle da su ljudi – među njima su još živjeli ashabi – pomislili da je to sunnet. Naprimjer, Dahhak ibn Kajs, koji je bio Muavijin i Jezidov, a poslije njih i Ibn Zubejrov drug,[37] kad su mu spomenuli mut'atu-l-hadž, rekao je: „To ne čini niko osim onoga ko ne poznaje Božiju zapovijed!“ Sa'd ibn Ebu Vekkas mu je rekao: „Ružno je to što si rekao, bratiću!“, a on mu je uzvratio: „Pa Omer ibn Hattab je to zabranio!“[38] Sa'd mu rekao: „Božiji Poslanik, s.a.v.a., je to obavljao a i mi smo!“[39]

Ovako sunnet izgleda kod njih kad se izmijeni i prođu vijekovi!

Što se tiče korijena takvog odnosa prema mut'etu-l-hadžu, oni su stariji od perioda Omerovog hilafeta. Iza Omerove zabrane krije se strašna tajna koju su otkrili Buhari i Muslim predajom od Ibn Abbasa. Ibn Abbas je govorio: „Arapi su – u džahilijjetu – vjerovali da je obavljanje umre u mjesecima hadža jedan od najvećih razvrata i pokvarenosti. Oni su premještali mjesec safer i muharrem[40] i govorili: ʻKada zacijele leđa deve (od rana tereta putovanja do Mekke radi hadža) i nestane tragova stopala hadžija i kad prođe mjesec safer, tada je dozvoljena umra za one koji žele da je obave!ʼ Vjerovjesnik, s.a.v.a., i njegovi ashabi došli su u Mekku ujutro, četvrte noći (zul-hidžeta), izgovarajući telbijju za hadž, pa im je on, s.a.v.a., naredio da svoja djela tretiraju kao umru i oslobode se ihrama. Njima je to bilo jako teško, pa su rekli: ʻAllahov Poslaniče, šta nam je sve dozvoljeno?ʼ ʻDozvoljeno vam je sve!ʼ – odgovorio je on.“[41]

U predaji Bera stoji: „Upitali su: ʻKako ćemo je tretirati kao umru kada smo obukli ihrame da obavimo hadž?ʼ Poslanik, s.a.v.a., im je odgovorio: ʻPogledajte, ono što vam naređujem, to i učinite.ʼ Oni su odbacili njegove riječi, pa se on rasrdio, potom ustao i ljutit otišao kod Aiše. Ona je vidjela srdžbu na njegovom licu pa ga je upitala: ʻKo te naljutio?! Neka Allah njega naljuti!ʼ i on je odgovorio: ʻKako se ne bih naljutio: ja im nešto naredim, a oni me ne slušaju?!ʼ“[42]

Prema tome, je li na mjestu reći da je ovo suprotstavljanje i odbacivanje Poslanikove naredbe „idžtihad“, i da je zbog dobrobiti koju su vidjeli ti ashabi?!

 

f) Namaz putnika

Osman i Aiša su na putu obavili potpuni namaz, dok časni Kur'an i sunnet naređuju da se skraćeno klanja. Osman je obavio potpuni namaz na Mini i s njim su klanjale neke skupine. Kad god bi Ibn Omer obavio četiri rekata namaza za Osmanom, otišao bi kući i ponovio taj namaz s dva rekata. ‘Urvea ibn Zubejra neko je upitao: „Zašto je Aiša klanjala potpuni namaz na putovanju, a znala je da je Allah, neka je Uzvišen, propisao skraćeni?“ On je odgovorio: „Ona je to rastumačila isto onako kako je Osman rastumačio potpuni namaz na Mini!“

A Osman se bio razbolio na Mini, pa je došao Ali, a.s.. Rečeno mu je: „Predvodi namaz ljudima.“ On je rekao: „Ako želite, obavit ću vam Poslanikov, s.a.v.a., namaz“, tj. dva rekata. Oni su rekli: „Ne! Samo namaz zapovjednika vjernika!“ tj. Osmana, a Imam Ali je odbio.[43]

S druge strane, Omerov sin Abdullah je govorio: „Namaz na putu je dva rekata, ko odbije ovaj sunnet, on je kafir!“ Jednom je te riječi pripisao Poslaniku, s.a.v.a., a jednom su prenesene od njega samog.[44]

 

g) Razvod braka

U časnom Kur'anu je objavljeno:

الطَّلاَقُ مَرَّتَانِ

Puštanje žene može biti dvaput…[45] (između kojih je bio povratak u brak, pa ako se poslije drugog razvoda vrati, potom treći put razvod),

فَلاَ تَحِلُّ لَهُ مِن بَعْدُ حَتَّىَ تَنكِحَ زَوْجًا غَيْرَهُ

ona mu nije nakon toga za brak dopuštena sve dok se ne uda za drugog čovjeka…,[46]

ali je ponavljanje riječi talak – razvod – tri puta u jednoj prilici samo jedan razvod – pa je drugačije viđenje samo igranje s Božijom Knjigom, kako je opisao Božiji Poslanik, s.a.v.a.[47] Ova posljednja vrsta razvoda, koja je poznata kao tri razvoda u istoj prilici (odjednom), bila je tretirana kao jedan razvod u vrijeme Poslanika, s.a.v.a., Ebu Bekra i prve dvije godine Omerovog hilafeta, sve dok Omer nije rekao: „Ljudi su požurili u stvari u kojoj su imali priliku za povratak u brak. Dobro bi bilo da im to odobrimo!“, pa im je to i odobrio![48]

Ovo što je Omer odobrio, a u tome su ga slijedili poglavari četiri mezheba i niko im se, osim rijetkih učenjaka fikha, kao što su Ibn Tejmijja, Ibn Kajjim i još neki iz kasnijih vremena, nije suprotstavio, povlači za sobom jednu vrlo opasnu i ružnu posljedicu. Naime, nakon trećeg razvoda nema povratka u brak sve dok se žena prvo ne uda za nekog drugog čovjeka, nasuprot prvom razvodu, u kojem se njih dvoje bez ponovnog vjenčanja mogu vratiti jedno drugome prije isteka perioda čišćenja. Ali po Omerovom „idžtihadu“, razvodu koji se – po časnom Kur'anu i sunnetu – smatrao prvim, dat je propis trećeg razvoda i time je on zabranio povratak jedno drugom te obavezao ženu na novi brak!

Najčudnije opravdanje koje su iznijeli učenjaci iz kasnijih vremena jest Ibn Kajjimovo mišljenje da je ovo jedan od slučajeva u kojem su se fetve mijenjale zbog promjene vremena! Ovo mišljenje stavlja fetvu ashaba pored Kur'ana i sunneta kao vjerski zakon! Tako je Ibn Kajjim govorio: „Pa evo Božija Knjiga, evo sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.a., evo arapski jezik, evo način međusobnog obraćanja, evo namjesnik (Ebu Bekr) Poslanika, s.a.v.a., i svi ashabi s njim (Ebu Bekrom) u njegovom vremenu i tri godine od vremena Omera, sve vrijeme je stav o ovome bio isti. Kad bi ih neko nabrajao jednog po jednog, vidio bi da su svi oni izgovaranje riječi kojima se daje razvod tri puta smatrali jednim razvodom izdavanjem fetve ili potvrđivanjem… i zato su neki učenjaci tvrdili da o tome postoji stari konsenzus i da se ummet nikad nije složio o suprotnom. Štaviše, uvijek je među njima bilo onih koji su vijekovima, pa i do dana današnjeg, svojom fetvom to potvrđivali.“ Zatim Ibn Kajjim spominje skupinu ashaba koji su ostali pri istom stavu nakon Omerove fetve, suprotstavljajući se njegovoj fetvi i slijedeći stav kakav je bio u prvom periodu islama, a među njima su: Ali, Ibn Abbas, Zubejr, Abdurrahman, Ibn Mes'ud. Potom je naveo imena nekih tabi'ina i onih poslije njih. Onda je rekao: „Želim reći da ovaj stav podržava Časni Kur'an, sunnet, analogija i stari konsenzus, a ni poslije nije formiran nikakav konsenzus koji bi ga mogao poništiti. Međutim, zapovjednik vjernika Omer vidio je da su ljudi olahko uzeli pitanje razvoda, mnogo puta su odjedanput vršili trostruki razvod (za koji su povod trebale biti tri različite situacije) i zato je smatrao dobrim da ih kazni uvažavanjem ovakvog razvoda… Smatrao je da je to dobrobit za njih u njegovom vremenu i smatrao je da je onako kako je bilo u vrijeme Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Ebu Bekra i početkom njegovog hilafeta bilo pristojnije za njih…

Ovo je jedno od pitanja o kojem se fetva promijenila zbog promjene vremena! Ashabi su znali za ljepotu Omerove politike i njegovog kažnjavanja podanika, zato su se slagali s njim u onome što je on učinio obaveznim…!

Neka učenjak, koji želi iz šerijata i predodređenja upoznati istinu i slijediti je, razmisli o prihvatanju ovog dopuštenja i olakšanja od strane ashaba u vrijeme Božijeg Poslanika, s.a.v.a., o njihovoj bogobojaznosti kada je u pitanju razvod, zbog kojeg im je dato Božije dopuštenje i olakšanje, kako po šerijatu tako i po predodređenju! Ali kad su ljudi jako glupo postupili i napustili bogobojaznost,[49] Allah ih je jezikom „upućenog“ halife i ashaba koji su bili uz njega obavezao i naredio im izvršenje toga po šerijatu i predodređenju!… Ovo su tajne iz tajni šerijata i predodređenja koje nisu u skladu s umovima ljudi našeg vremena!“[50] Prema tome, ovo je sada novi izvor šerijata, koji nam nisu predstavili ni časni Kur'an niti Božiji Poslanik, s.a.v.a., i koji je upravo suprotan onome što stoji u Kur'anu i sunnetu! Jesu li nas časni Kur'an ili sunnet upoznali s tim da će Allah u budućnosti nakon preseljenja Poslanika, s.a.v.a., derogirati i ukinuti objavljene propise nekom novom vrstom objave, pa će uvesti nove propise jezikom „upućenog“ halife koji će derogirati i ukinuti propise Kur'ana i sunneta?! Zar ovo nije vjerovanje po kojem batinijski fanatici doživljavaju svoje vođe?

 

[1] Sunenu Ibn Madže, sv. 1, hadis br. 230–236; Sunenu-t-Tirmizi, sv. 5, hadis br. 2657 i 2658; Silsiletu-l-ahadi-s-sahihe, hadis br. 1721. Besjuni Zeglul je u Mevsu'etu atrafi-l-hadisu pronašao 47 puteva za prenošenje ovog hadisa.

[2] Kenzu-l-ummal, sv. 10, hadis br. 29533 i 29535.

[3] Sunenu Ibn Madže, sv. 1, hadis br. 12, 13 i 21.

[4] Musnedu Ahmed, sv. 2, str. 207. Hakim i Zehebi su utvrdili njegovu vjerodostojnost: El-Mustedreku ‘ala-s-sahihajn, sv. 1, str. 104 i 105.

[5] Sunenu-t-Tirmizi, sv. 5, hadis br. 2666; Tekjidu-l-‘ilm, str. 66–68.

[6] El-Mustedreku ‘ala-s-sahihajn, sv. 1, str. 106; Tekjidu-l-‘ilm, str. 69 i 70; El-Muhaddisu-l-fasil, str. 365, hadis br. 318.

[7] Sahihu-l-Buhari, knjiga znanja, poglavlje 39, hadis br. 112; Sunenu-t-Tirmizi, sv. 5, hadis br. 2667.

[8] Sahihu-l-Buhari, knjiga znanja, hadis br. 114.

[9] Muttalib, Hašim, Abdušems i Neufil su sinovi Abdumenafa ibn Kusajja. Beni Muttalib i Beni Hašim su potomci prva dva brata, uvijek su bili zajedno i zato su pretrpili bojkot i sankciju u klancu Ebu Taliba na početku islama. S druge strane, Beni Umejja su potomci Abdušemsa i uz potomstvo Neufila pokazali su neprijateljstvo prema Poslaniku, s.a.v.a.

[10] Sahihu-l-Buhari, knjiga peta, poglavlje 17, hadis br. 2971; Sunenu-n-Nesai, sv. 3, knjiga peta, hadisi br. 4438 i 4439.

[11] Dr. Ahmed El-Huseri, Es-Sijasetu-l-iktesadijjetu ven-nuzumi-l-malijjeti fi-l-fikhi-l-islami, str. 195–203.

[12] Tefsiru-l-menar, sv. 10, str. 496.

[13] Sejjid Sabik, Fikhu-s-sunneh, sv. 1, str. 343.

[14] Dr. Vehbe Ez-Zuhejli, El-Fikhu-l-islami ve edilletuh, sv. 2, str. 872; Muhammed Rešid Rida, El-Menar, sv. 10, str. 496 i 497.

[15] Dr. Vehbe Ez-Zuhejli, El-Fikhu-l-islami ve edilletuh, sv. 2, str. 872.

[16] El-Menar, sv. 10, str. 495.

[17] Radi upoznavanja s ovih šest kategorija, vidi: Tefsiru-l-menar, sv. 10, str. 494 i 495 i El-Fikhu-l-islami ve edilletuh, sv. 12, str. 871 i 872.

[18] El-Bejheki, Es-Sunenu-l-kubra, sv. 7, str. 206; Džessas, Ahkamu-l-Kur'an, sv. 1, str. 342 i 345; Ibn Kajjim, Zadu-l-me'ad, sv. 1, str. 444 i sv. 2, str. 205; Er-Razi, Mefatihu-l-gajb, sv. 10, str. 50; Kurtubi, El-Džami’ li ahkami-l-Kur'an, sv. 2, str. 261.

[19] Mut'atu-n-nisa: mut'a znači „užitak, naslađivanje“ i kur'anska je riječ koja je upotrijebljena u značenju naslađivanja suprugom općenito, ali se sada u muslimanskom diskursu pod njom podrazumijeva samo jedan vid braka, a to je privremeni brak.

[20] En-Nisa, 24.

[21] Tefsiru-t-Taberi, sv. 5, str. 12 i 13.

[22] El-Maida, 87.

[23] Sahihu Muslim, sv. 3, knjiga Brak, poglavlje 3, hadis br. 11.

[24] Ibid., hadis br. 12.

[25] Ibid., hadisi br. 15, 16 i 17.

[26] Ibid.

[27] Es-Sunenu-l-kubra, sv. 7, str. 206.

[28] El-Bekare, 196.

[29] Sahihu-l-Buhari, sv. 2, knjiga Hadž, poglavlje 33, hadisi br. 1486–1494 i poglavlje 35, hadis br. 1496.

[30] Musnedu Ahmed, sv. 2, str. 95; Sunenu-t-Tirmizi, sv. 3, hadis br. 824; El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 5, str. 59; Tefsiru-l-Kutubi, sv. 2, str. 258; Džami'u bejani-l-ilm, str. 435, hadis br. 2100 i 2101.

[31] Preneseno je da su Abdullah i ‘Urva sinovi Zubejra iz privremenog braka Zubejra s Esmom, Ebu Bekrovom kćerkom i Aišinom sestrom! El-Mizan, sv. 15, str. 15.

[32] Musnedu Ahmed, sv. 1, str. 337; Džami'u bejani-l-ilm, str. 435, hadisi br. 2095, 2097 i 2099; Ibn Tejmijja, Ref'u-l-melam, str. 27 i 28.

[33] Sahihu Muslim, sv. 3, knjiga Hadž, poglavlje 30, hadisi br. 194 i 195.

[34] Ibid., poglavlje 35, hadis br. 1496; Tefsiru-l-Kurtubi, sv. 2, str. 258.

[35] Sahihu-l-Buhari, sv. 2, knjiga Hadž, poglavlje 35, hadisi br. 1488 i 1494.

[36] Sunenu-t-Tirmizi, sv. 3, hadis br. 822.

[37] Vidi: Sijeru a'lami-n-nubela, sv. 3, str. 242 i 243.

[38] Ako je već tada, zahvaljujući Beni Umejjama, Omer ibn Hattab uživao toliku svetost i prednost nad Allahom i Poslanikom, s.a.v.a., onda to ni danas ne čudi. Sa'd ibn Ebu Vekkas jedan je od prvih muslimana. On je prije Omera ibn Hattaba primio islam, ali tako sa strahom reaguje na otvorene zablude!

[39] Sunenu-t-Tirmizi, sv. 3, hadis br. 823; Tefsiru-l-Kurtubi, sv. 2, str. 258.

[40] To je značenje „nesi'“ u časnom Kur'anu, što su Arapi u doba paganstva mjesec muharrem prebacivali kasnije, a safer ranije na mjesto muharrema, kako bi sebi dozvoljavali umru, jer je muharrem jedan od haram mjeseci u kojima oni nisu dozvoljavali obavljanje umre. Časni Kur'an govori: Odgoda svetih mjeseci je povećanje u nevjerstvu, njome se nevjernici zabluđuju. Jedne godine svete mjesece običnim proglašavaju, a druge godine svetim, kako bi imali na broju onoliko mjeseci koliko je Allah učinio svetim a potom običnim mjesecima smatraju one koje je Allah svetim učinio! Lijepim im se čine ružni poslovi njihovi, a Allah na Pravu Stazu neće uputiti narod nevjernički! (Et-Tevbe, 37)

[41] Sahihu-l-Buhari, sv. 2, knjiga Hadž, poglavlje 33, hadis br. 1489 – bosansko izdanje: sv. 1, str. 1057, hadis br. 1564; Sahihu Muslim, sv. 3, knjiga Hadž, poglavlje 31, hadis br. 198.

[42] Musnedu Ahmed, sv. 4, str. 286; Sunenu Ibn Madže, hadis br. 2982; Sijeru a'lami-n-nubela, sv. 8, str. 498. Zehebi je rekao: „Ovaj hadis je vjerodostojan.“

[43] El-Muhalla, sv. 4, str. 269 i 270.

[44] Ibid.

[45] El-Bekare, 229.

[46] Ibid., 230.

[47] Sunenu-n-Nesai, knjiga Razvod, poglavlje 7, hadis br. 5594; Iršadu-s-sari, sv. 8, str. 128, a tekst je ovakav: „Zar se igra s Božijom knjigom, a ja sam još među vama?“; Tefsiru Ibn Kesir, sv. 1, str. 278.

[48] Sahihu Muslim, sv. 3, knjiga Razvod, poglavlje Tri razvoda, hadis br. 1472; Musnedu Ahmed, sv. 1, str. 314; Sunenu-l-Bejheki, sv. 7, str. 336, a Hakim i Zehebi su utvrdili vjerodostojnost ovog hadisa po kriteriju Buharije i Muslima: El-Mustedrek ‘ala-s-sahihajn, sv. 2, str. 196.

[49] Čovjek se doista ne može načuditi činjenici da je emevijska politika uspjela potpuno deformirati mentalni sklop halifinih sljedbenika! Ljudi koji su živjeli u trećoj godini Omerovog hilafeta u Medini skoro svi su bili ashabi, a po neosnovanoj tvrdnji Ibn Kajjima, ti ljudi su toliko napustili bogobojaznost i toliko vršili tri razvoda odjednom da ih je Omer, kršeći Božije propise, odlučio kazniti u ime Boga! Oni uvijek govore da je Omerova odluka ispravna zbog toga što je ashab! Zar ti ljudi, koji su navodno iz nebogobojaznosti tako postupili, nisu bili ashabi? Kakvu prednost Omer ima nad njima? Kako je njihov postupak nebogobojaznost, a Omerovo legaliziranje istog čina šerijat? Kakva je ova kazna koja legalizira ono što vi nazivate glupim postupanjem i nebogobojaznošću? Kako Omerova odluka jednostavno postaje šerijat? Je li stav skupine ashaba kao što su Imam Ali, a.s., Ibn Abbas, Zubejr… koji su odbili Omerovu odluku šerijat ili ne? Ako jeste, mogu li istovremeno oba stava biti šerijat? Ako ne, je li izvor šerijata Kur'an i sunnet ili Omerova želja? Da mi je znati šta Ibn Kajjim želi reći povezivanjem predodređenja s Omerovom odlukom! Želi li on reći da Omer, zato što je Allah već bio odredio da će on donijeti takvu odluku, onda nije ni kriv što je izmijenio vjerski propis i uveo novotariju?

[50] A'lamu-l-muvekki'in, sv. 3, str. 34–37.