Sunnet za vrijeme prve četiri halife

Sunnet za vrijeme prve četiri halife

Letimičnim pregledom historije sunneta kroz period od četvrtine stoljeća postaje jasno da je sunnet u tom periodu bio suočen s istinskom, višedimenzionalnom borbom:

• Vrlo rano je stavljena zabrana na obraćanje sunnetu u izdavanju obredoslovnih rješenja.
• Više puta je izdata odluka o zabrani pripovijedanja i prenošenja onima koji nisu čuli hadise.
• Izdato je rješenje o zabrani napuštanja Medine, uz opomene i prijetnje, onima koji su se prepoznavali po bavljenju hadisom i njegovom širenju.
• Ono što je bilo napisano spaljeno je i uništeno, bez razlike između propisa ili odredbi, normativa, pojmova i dogmatike. Spaljivanje i uništavanje čekalo je svaku knjigu odmah po njenom pronalaženju, bez i najmanje provjere sadržaja, kao što smo saznali o knjigama hadisa koje su neki ashabi bili sabrali, a Omer ih je spalio i uništio.

Jedan primjer za to prenesen je o Abdullahu ibn Mes'udu preko Abdurrahmana El-Esveda od njegovog oca: „'Alkama je donio jednu knjigu iz Mekke ili Jemena. To je bila sveska u kojoj su bili zapisani hadisi o Ehli bejtu – Poslanikovoj, s.a.v.a., porodici. Nas dvojica smo zatražili dozvolu da uđemo kod Abdullaha (Ibn Mes'uda) te smo i ušli i dali mu tu svesku. On je pozvao svoju sluškinju i naredio joj da mu donese leđen s vodom. Rekli smo mu: ʻEbu Abdurrahmane, pogledaj, u njoj su napisani dobri hadisi…ʼ, ali on ih je rastvorio i stavio u tu vodu citirajući:

نَحْنُ نَقُصُّ عَلَيْكَ أَحْسَنَ الْقَصَصِ بِمَا أَوْحَيْنَا إِلَيْكَ هَـذَا الْقُرْآنَ

Mi tebi pripovijedamo najljepše pripovijesti objavljujući ti Kur'an ovaj[1]

pa dodao: ʻSrca su posude, pa ih napunite Kur'anom i ničim mimo njega.ʼ“[2] Međutim, u vezi s Ibn Mes'udom utvrđeno je i nešto suprotno ovome, jer je njegov sin Abdurrahman objavio jednu knjigu i zakleo se da ju je napisao njegov otac svojom rukom.[3]

Dakle, postoje dva kontradiktorna stava od Ibn Mes'uda u vezi sa zapisivanjem sunneta, ako se utvrdi da su obje predaje vjerodostojne! Ovu kontradiktornost bismo mogli tumačiti na nekoliko načina:

1. Da je on promijenio svoje mišljenje pa je odobrio zapisivanje, a i sam je napisao nakon što je ranije zabranjivao.
2. Zapisao je za sebe kako bi zapamtio i da ne bi zaboravio. Tako su radili neki od njih – pisali su da bi zapamtili pa su onda brisali ono što su bili napisali.
3. Bio je siguran u sebe i ispravnost onog što je sam zapisivao, ali je sumnjao u preciznost drugih do te mjere da je bio skoro siguran da oni griješe i miješaju, zbog velike pažnje koju je on obraćao na preciznost. On je bio poznat po tome u vezi s časnim Kur'anom. Kada je Osman zadužio Zejda ibn Sabita, a ne njega, za sakupljanje časnog Kur'ana, Ibn Mes'ud se jako rasrdio na njega i rekao: „Dok sam ja iz usta Božijeg Poslanika, s.a.v.a., naučio sedamdeset sura, Zejd je još imao uvojke i igrao se s dječacima.“[4]
4. Njegov stav o toj svesci je bio zbog sadržaja, budući da je sveska sadržavala hadise o jednoj temi, tj. o odlikama i položaju Ehli bejta, a.s., pa je on rastvorio tekst hadisa zato što su hadisi bili o ovoj temi, a ne zato što su bili Poslanikovi hadisi! Možda je ova pretpostavka najslabija, posebno kad je u pitanju Abdullah ibn Mes'ud od kojeg je preneseno mnogo hadisa o vrlinama Ehli bejta, a.s., a on je u svom mushafu bio zabilježio:

يَا أَيُّهَا الرَّسُولُ بَلِّغْ مَا أُنزِلَ إِلَيْكَ مِن رَّبِّكَ وَإِن لَّمْ تَفْعَلْ فَمَا بَلَّغْتَ رِسَالَتَهُ

O Poslaniče! Ti obznani ono što ti je od Gospodara tvoga objavljeno – u vezi s Alijem – A ako to ne učiniš, tad Poslanicu Njegovu ti obznanio nisi.[5]

1. Da je on vjerovao u dozvoljenost zapisivanja sunneta i zato i pisao, a u isto vrijeme iz nekog razloga bio rezervisan u vezi sa širenjem hadiskih knjiga i ovdje aludirao na taj razlog riječima: „Srca su posude, pa ih napunite Kur'anom i ničim mimo njega.“ Zato je uništio knjigu koju je vidio. Ova pretpostavka je vjerovatnija za objašnjenje njegovog stava, a to potvrđuje ista predaja od njegovog sina Abdurrahmana koji se, kada je objavio knjigu, zakleo da je ona rukopis njegovog oca. Ovo objelodanjuje da je praksa njegovog oca po kojoj je bio poznat bila zabrana pisanja sunneta i upravo to ga je primoralo da se zakune.

Bez obzira na to koja je od pet pretpostavki tačna, u svakom slučaju Ibn Mes'ud je bio uvjeren da je prvobitno bilo dozvoljeno zapisivanje sunneta i da je zabrana uslijedila kasnije iz razloga koji je on znao, ali ne po naredbi Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Isto ovo se zaključuje i iz stava Ebu Bekra i Omera.

Kad bismo prihvatili sve što je rečeno u opravdavanju i odbrani ove politike, bi li ta opravdanja mogla odgovoriti na nekoliko pitanja koja proizlaze iz ovog stanja? Neka od tih pitanja su:

1. Zašto postoji sunnet: Je li Božiji Poslanik, s.a.v.a., svoj sunnet ostavio da ga se spali i uništi, ili ga je ostavio kao svjetlo, objašnjenje, uputu i ustav?
2. Položaj sunneta: imaju li ashabi, svi zajedno, pravo da stave obruč oko Poslanikovog sunneta i da ga ograđuju na ovakav ili bilo kakav drugi način?
3. Povjereništvo nad sunnetom: jesu li ashabi, koji su na ovaj način postupili sa sunnetom, ili su barem pokazali rezervisanost u njegovom prenošenju zbog straha od pogreške, sebe smatrali povjerenicima Poslanikovog sunneta, kao nekog ko brine o njegovom čuvanju, njegovom širenju, učenju onih koji ne znaju i prenošenju onima kojima je samo mali dio stigao u ono vrijeme, kao i budućim generacijama kojima nije stiglo ništa?!
4. Kome pripada sunnet: jesu li naredne generacije dužne da se u potpunosti pridržavaju Poslanikovog sunneta? Ili je sunnet namijenjen samo ashabima da ga čuvaju za sebe suzdržavajući se od prenošenja, ili da zatvore kapiju razilaženja oko hadisa, bilo zbog straha da se udalje od Kur'ana, ili zbog straha da nastradaju kao što su nastradali sljedbenici Knjige (ili zbog straha da se ne pomiješaju Kur'an i sunnet)?!

[1] Jusuf, 3.

[2] Tekjidu-l-ilm, str. 54; vidi i: Usulu-l-hadis, str. 155 i 156.

[3] Džami'u-l-bejan, str. 87, hadis br. 363.

[4] Musnedu Ahmed, sv. 1, str. 389, 405 i 414; Sijeru a'lami-n-nubela, sv. 1, str. 472.

[5] Eš-Ševkani, Fethu-l-kadir, sv. 2, str. 60. Ajet je El-Maida, 67.