Prenošenje sunneta

Prenošenje sunneta

U vrijeme Imama Alija, a.s., prenošenje hadisa je prije zapisivanja ušlo u novi period u kojem je ukinuta zabrana zapisivanja i razne skupine ljudi bile su pozvane da ga slušaju:

• Imam Ali, a.s., je rekao svojim drugovima: „Posjećujte jedan drugog, zajedno proučavajte hadise i ne dozvolite da hadis zastari / nestane.“[1]
• Jednom je održao govor i rekao: „Izašao je Poslanik, s.a.v.a., kod nas i tri puta ponovio: ʻBože, smiluj se mojim halifama – namjesnicima.ʼ Neko ga je upitao: ʻBožiji Poslaniče, a ko su tvoji halife?ʼ i odgovorio je: ʻOni koji će doći nakon mene, prenositi moje hadise i moj sunnet i tome podučavati ljude.ʼ“[2]
• Koliko je puta ustao među ljudima pa ih podsjetio na hadise koji su dugo vremena bili udaljavani od njih jer je zabrana prenošenja tih hadisa trajala jednu četvrtinu stoljeća, kao što je u Er-Rahbi[3] podsjetio ljude na hadis Gadir[4], kao i na hadis „Doista, među vama je onaj koji će se boriti da se Kur'an ispravno tumači kao što sam se ja borio da se dostavi…“ te na druge hadise o vrlinama i prednostima Ehli bejta, a.s. Na dan Bitke oko deve podsjetio je Zubejra na jedan hadis[5] koji ga je naveo da odustane od borbe protiv Imama Alija, a.s., a zabilježeni su i mnogi slični slučajevi.

Za sve vrijeme njegovog perioda sunnet se ovako prenosio i zapisivao jer su ta dva puta sredstvo za širenje i očuvanje sunneta, inače bi završio u zaboravu i nestao!

 

Upozorenje na laži

Kako je Imam Ali, a.s., otvarao kapiju prenošenja i zapisivanja hadisa, stalno je upozoravao i na laganje na račun Božijeg Poslanika, s.a.v.a., često citirajući njegove časne riječi: „Ko o meni slaže, neka sebi izabere mjesto u Vatri.“[6] Ovo se odnosilo čak i na one koji slažu i kad su snovi u pitanju, tako što bi ispričali neki san u kojem lažu o Poslaniku, s.a.v.a.[7]

 

Pripovijetke

Pripovijedanje je profesija koja svoje vlasnike postepeno uvlači u laž, ismijavanje i izmišljotinu i bila je zabranjena u islamu. Prvi put se pojavila za vrijeme Omera ibn Hattaba, kada je on dozvolio Temimu Ed-Dariju[8] da sjedi u džamiji i priča pripovijetke. Tako je Temim Ed-Dari bio prvi pripovjedač kojem je odobreno pripovijedanje u islamu!

Ovaj čovjek je bio kršćanin koji je s desetoricom ljudi iz svog naroda iz Palestine došao kod Božijeg Poslanika, s.a.v.a., 9. hidžr. god., godinu dana nakon osvajanja Mekke. On je donio pripovijetku „džessase“[9] koju su zabilježili Muslim u svom Sahihu i Ahmed ibn Hanbel u svom Musnedu,[10] ali niko od ashaba nije prenio ovu priču osim Fatime bint Kajs, niti ju je iko prenio od nje osim Ša'bija, uprkos tome što sadrži vrlo zastrašujući opis! Priča glasi ovako:

„Glasnik Božijeg Poslanika, s.a.v.a., pozvao je na zajednički namaz, pa su ljudi pojurili prema džamiji, a on je bio među prisutnima. Poslanik, s.a.v.a., se popeo na minber radujući ih radosnom viješću: „Nek svako sjedne na svoje mjesto!“ Zatim je nastavio: „Znate li zašto sam vas okupio? Okupio sam vas zato što mi je Temim Ed-Dari, koji je bio kršćanin, došao i dao prisegu pa primio islam i ispričao mi priču koja se podudara s onim što sam vam ja govorio o Mesihu Dedžalu!“ Potom im je ispričao ono što mu je Temim Ed-Dari pripovijedao – da ga je lađa izbacila na neko njemu nepoznato ostrvo. Tamo je vidio neku životinju čija se prednja strana nije razlikovala od zadnje zbog mnoštva dlake / vune! Ova životinja je znala govoriti, pa je tečno govorila s njim i naredila mu da ode do nekog čovjeka u neki manastir na tom ostrvu. On (Temim Ed-Dari) je otišao tamo i našao ga okovanog u željezne lance! Taj čovjek mu je ispričao stvari iz gajba (nevidljivosti)! Zatim se predstavio da je on Mesih Dedžal!“

Ova predaja u ovom obliku trebala bi biti prenesena od strane mnogih ljudi, jer ih je Poslanik, s.a.v.a., okupio i naredio im da svi sjednu na svoja mjesta kako bi im on iznio riječi koje potvrđuju njegov prethodni govor! Međutim, od tada se morem svakim danom prolazi više puta, njime krstare civilni i vojni brodovi, iznad njih lebde sateliti, ali je ovo ostrvo još uvijek ostalo nepoznanica! Ni Darvinu i njegovim pristalicama nikad nije stigla vijest o ovoj životinji koja tečno govori arapski jezik!

Ipak, naivni i oni nemarnih srca počeli su izvlačiti pouke iz ove priče, pa su u njoj našli naprednu lekciju o shvatanju, jer je ona krasan primjer „prenošenja učenijeg od manje učenog“.[11] Tu je Božiji Poslanik, s.a.v.a., koji prenosi pripovijetku od nekog kršćanina koji je tek primio islam!

Ova priča im je, također, uklonila jednu teškoću i riješila zagonetku koja ih je odavno zbunjivala dok su učili časni ajet:

وَإِذَا وَقَعَ الْقَوْلُ عَلَيْهِمْ أَخْرَجْنَا لَهُمْ دَابَّةً مِّنَ الْأَرْضِ تُكَلِّمُهُمْ أَنَّ النَّاسَ كَانُوا بِآيَاتِنَا لَا يُوقِنُونَ

A kad za njih Riječ padne, Mi ćemo im životinju jednu iz Zemlje izvesti koja će im progovoriti da ljudi nisu doista u Znake Naše čvrsto vjerovali.,[12]

sve dok im Temim Ed-Dari nije donio ovu pripovijetku „džessase“ – rekli su da se ova životinja zove džessase jer špijunira vijesti za Mesiha Dedžala![13]

Kad je Temim Ed-Dari primio islam, rekao je Poslaniku, s.a.v.a.: „Doista, Allah će tebi dati pobjedu na cijeloj Zemlji i, kad se to desi, onda mi pokloni moje selo u Bejt Lehmu!“[14] Poslanik, s.a.v.a., mu je rekao: „To je tvoje!“ i prepisao mu to selo. Kasnije, kada je Palestina bila osvojena, Temim je donio taj dokument Omeru, koji je rekao: „Ja sam bio svjedok tome“ i odobrio mu to. Rečeno je da mu je Poslanik rekao i: „Nemaš pravo da je prodaš“ i tako je ta zemlja još uvijek u rukama žitelja![15] Dakle, ova zemlja nije stavljena u bejtu-l-mal – državno vlasništvo – niti su prihodi / dohoci od nje uloženi u konje i oružje… jer niti je zemlja Fedek niti je Temim Fatima Ez-Zehra!

Je li Božijem Poslaniku, s.a.v.a., trebala ova Temimova radosna vijest pa da mu daruje ovo selo? Ili je Temim postigao naknadu za svoje primanje islama za sutrašnji dan kao što je Poslanik, s.a.v.a., postupao s onima čija se srca pridobijaju?!

Ništa čudno! Temim je i dalje ostao u Medini sve dok Osman nije ubijen. Nakon toga je pobjegao u Šam![16] To je bilo zato što je njegov islam postao vrlo dobar! On nije mogao gledati Alija kao halifu niti je mogao živjeti igdje osim u Muavijinom susjedstvu! I kako bi dokazali dobrotu njegovog islama i veličinu njegovog imana, rekli su: „On bi proučio cijeli Kur'an na jednom rekatu!“[17] Da. Tako! Cijeli Kur'an na jednom rekatu![18]

I još su se mnoge smješne bajke plele o Temimu, donosiocu pripovijetki i bajki! Rekli su da ga je Omer ibn Hattab zvao „najboljim među vjernicima“! Neki čovjek je bio počinio neki grijeh, pa je došao u džamiju, zadržao se tu tri dana i nije ništa jeo. Zatim je otišao Omeru i rekao: „Ja sam onaj pokajnik koji se pokajao prije nego što ti dođeš do njega.“ Omer mu je rekao: „Idi kod najboljeg među vjernicima i budi njegov gost!“ Čovjek je sam otišao kod Temima Ed-Darija, jer je on bio najbolji među vjernicima, i čovjek nije ni posumnjao u to![19]

Jedne noći izbio je požar u Hirri, u okolini Medine, pa je Omer došao Temimu i rekao mu: „Idi gasi onu vatru!“ On ga je upitao: „Zapovjedniče vjernika, ko sam ja? Ko sam ja?“, a Omer je nastavio insistirati sve dok Temim nije krenuo s njim. Kad su stigli do vatre, Temim ju je počeo rukom tjerati sve dok nije ušla u dolinu, a Temim je krenuo za njom! Omer je počeo govoriti: „Nije onaj koji je vidio kao onaj koji nije vidio!“ i to je ponovio tri puta! Ove dvije izmišljotine prenosi Muavija ibn ‘Adžlan, a Zehebi je rekao: „On je čovjek za kojeg je rečeno da je nepoznat!“[20]

Međutim, Ibn Hadžer El-‘Askalani mu je dao ime Muavija ibn Harmel i ubrajao ga je u ashabe. Rekao je: „On je zet Musejleme El-Kezzaba – lažova koji je sebe proglasio vjerovjesnikom – i bio je uz Musejlemu u pokretu otpadništva, pa je kasnije došao kod Omera kajući se!“ Zatim Ibn Hadžer o ovoj priči nastavlja ovako: „On ima jednu priču s Omerom u kojoj se vide jasni Temimovi kerameti i kako ga Omer više puta veliča i uvažava!“[21]

Odakle li samo uzimaju argumente za Temimovu povjerljivost i uzvišenost njegovog položaja?[22] Od svjedočenja zeta lažova Musejleme s kojim je bio u otpadničkom pokretu!?

Što se tiče njegove priče o „džessasi“, da nije zabilježena u Sahih Muslimu koji uživa svetost, nijedan normalan čovjek ne bi posumnjao u njenu besmislenost. Ova svetost je prepreka pitanju kako je Muslim utvrdio vjerodostojnost ove priče!

Znamo da je Muslim bio čovjek koji je odrastao u sredini koja potvrđuje pouzdanost određenih ljudi i prenosi hadis od njih, pa je i on potvrdio njihovu pouzdanost… jer historija koju poznajemo potvrdila je njihovu pouzdanost i povjerljivost i znamo kako je to uradila! I samo onda kada se zanemari ova činjenica, prolaze ovakve bajke i izmišljotine…

Najzanimljiviji u odbrani ove priče jest pokušaj kritičara dr. Ez-Zehebija koji se pozvao na fraze iz same priče, i to baš one fraze koje su najviše optuživane i u koje se najviše sumnja on uzima kao dokaze za istinitost priče! On kaže: „Može li se zamisliti da Božiji Poslanik, s.a.v.a., koji je podržan Objavom s Neba, prihvati neku priču kao što je priča o džessasi od nekog čovjeka koji prlja islam svojim kršćanskim izmišljotinama i da se ne zadovolji time, već da okupi svoje ashabe, održi im govor i s minbera potvrdi istinitost priče toga čovjeka?!“[23]

Pogledajte kako je on najočitiji znak neistinitosti ove predaje uzeo kao svjedočenje o istinitosti! Pa ko ti je rekao da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., održao govor potvrđujući ovu priču? Jesi li to čuo od nekog mimo same ove predaje?

Doista, ovakva priča nije nešto u čije odbacivanje razum može sumnjati, nakon preciznog naučnog preispitivanja. Ova priča spada u onu vrstu priča koje govore da Zemlja stoji na rogu bika, a bik stoji na leđima kita i to je nun koji se spominje u Božijoj riječi: Nun! Tako mi pera!

Pa ako su u prošlosti ljudi, čiji je oslonac bila pouzdanost prenosilaca, i potvrđivali ovakve priče, danas nema mjesta za takvu pouzdanost pred direktnim, preciznim, naučnim otkrićem. Prijašnji ljudi se ne mogu kuditi, ali se kude oni koji su prošli kroz 19. i 20. stoljeće, a i dalje to traže iza pouzdanosti prenosilaca i važnosti izvora, umjesto da sve to stave na vagu i ispitaju na osnovu ovih opipljivih činjenica.

Temim je bio taj koji je započeo i tražio od Omera dopuštenje da priča pripovijetke. Omer mu je to dozvolio nakon što je prvi put bio odbio. Prema tome, on je prvi pripovjedač koji je u islamu dobio dozvolu da pripovijeda.[24] On bi svakog petka ustao da u Poslanikovoj džamiji pripovijeda Poslanikovim ashabima, prije nego što Omer izađe da održi hutbu. Kada je Osman došao na vlast, Temim je od njega zatražio da mu poveća broj termina, jer mu nije bio dovoljan jedan dan u sedmici. Osman mu je onda dodao još jedan dan u kojem bi on častio Poslanikove ashabe svojim savjetima!

Istovremeno, u tim istim godinama prenošenje Poslanikovih, s.a.v.a., hadisa bilo je zvanično zabranjeno, a najbolji ashabi, koji su bili među prvim muslimanima i mudžahidima, bili bi uhapšeni u Medini ako bi izvan nje prenosili Poslanikove hadise i upute!

Temim je posjedovao tajnu sličnu tajni Ka'bu-l-Ahbara, ali je Temim bio u prednosti u odnosu na Ka'ba jer je doživio Poslanika, s.a.v.a., i zadobio titulu ashaba! Kad je Osman bio ubijen, stanje Temima je bilo prilično jasno. On nije došao Imamu Aliju, a.s., tražiti dozvolu da nastavi svoj put ili da mu ustupi više vremena. Ne! On je definitivno napustio Medinu, jer mu je postalo tijesno široko prostranstvo kojim je vladao Imam Ali, a.s. Nije pred sobom imao mogućnost da ode bilo gdje drugo do li u Šam, koji je iščekivao Temima i slične njemu, pa se bez imalo gubljenja vremena uputio tamo!

Omer ibn Hattab je zabranjivao pripovijetke, a pripovjedače smatrao lažovima sve dok ga Temim nije uvjerio da njemu dadne dozvolu. Međutim, Imam Ali, a.s., nije dozvoljavao ništa od toga. Ni Temim nije bio naivan niti glup da traži tako nešto od Alija, niti je bio spreman da napusti svoju profesiju. Zato je napustio zemlju koja je bila pokorna Aliju, odlazeći tamo gdje će njegova „roba“ donositi zaradu, a pod zaštitom Muavije imati najšire „tržište“!

Ono što nije sporno jeste da su pripovijetke uzele maha pred kraj Osmanovog hilafeta i da su se pojavili pripovjedači koji su pričali po džamijama, sve dok ih Imam Ali, a.s., nije otjerao, kako su to zabilježili El-Mervezi i drugi.[25]

Šejh Muhammed El-Gazali također to potvrđuje: „Doista, Ali, a.s., je zabranio pripovijetke po džamijama i nije dopustio nikome da priča osim Hasanu Basriju.“[26]

Šejh Ebu Zuhre to još jasnije potvrđuje: „Pripovijetke su se pojavile u Osmanovom hilafetu, a Imamu Aliju, r.a., to se nije sviđalo pa je istjerao pripovjedače iz džamija, zbog toga što su unosili u ljude praznovjerje i bajke, od kojih su neke bile uzete iz prethodnih religija, nakon što su ih izmijenili i preoblikovali!“, dodajući: „Znatno se povećao broj pripovjedača u vrijeme Emevija. Neki su bili dobri, ali su mnogi od njih bili loši. Možda su upravo ove priče razlog ulaska mnogih ʻisrailijataʼ u knjige tefsira i knjige islamske historije…

Pripovijetke u svim oblicima u kojima su se pojavile u to vrijeme, bile su nedorasle mislima koje su se iznosile na različitim skupovima, i prirodno je da budu razlog neslaganja, posebno ako jedan pripovjedač slijedi poglavara nekog mezheba, vođu neke ideje ili nekog vladara, a drugi pripovjedač slijedi nešto mimo toga. Ovo neslaganje će preći na obične ljude i kraj će biti poguban. To se često dešavalo kroz razna razdoblja u islamu.“[27]

Zašto Temim Ed-Dari ne bi htio obje stvari: i unošenje israilijata i bajki u tefsire i historiju, kao i pojavu neslaganja i sukoba među muslimanima?! Zašto je onda on pobjegao od Alija kod Muavije?!

Obje ove stvari, koje je Temim htio, a Ka'bu-l-Ahbar se u vrijeme Osmana za njih aktivno zalagao, pri čemu su mu i drugi pomagali, bile su upravo ono što je Ali, a.s., htio iskorijeniti i prekinuti nade onih koji su željeli svako zlo islamu i njegovim sljedbenicima i koji su se pokazivali u pobožnom liku, kako su bili navikli u judaizmu i kršćanstvu.

[1] Ibid., hadis br. 29522, prenoseći od Hatiba iz El-Džami'a.

[2] Šerefu ashabi-l-hadis, str. 31, hadis br. 58; Kenzu-l-ummal, sv. 10, hadis br. 29488, prenoseći od Ramhormozija, Kušejrija, Ebu-l-Fatha, Dilejmija, Ibn Nedždžara i drugih.

[3] Er-Rahbe: veliko dvorište pored kufske džamije gdje se Imam Ali, a.s., volio sastati s ljudima, držati govore, okupljati vojsku. U predajama o boravku Imama u Kufi često se spominje ime Er-Rahbe koje se odnosi na ovo mjesto. Postoji i grad Er-Rahbe na obalama Eufrata na sirijskom ostrvu i spominje se u historijskim knjigama.

[4] Usdu-l-gabe, sv. 3, str. 366, hadis broj 3341 i sv. 3, str. 388, hadis broj 3382. također vidi: sv. 3, str. 606, odlike Imama Alija, a.s. Također: El-Isabe, sv. 4, str. 276, hadis broj 5170, sv. 4, str. 300, hadis broj 5213; sv. 7, str. 136, hadis 9969; El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 5, str. 210; sv. 7, str. 346.

[5] El-Isti'ab, sv. 2, str. 515; Usdu-l-gabe, sv. 2, str. 100; El-Isabe, sv. 2, str. 460; El-Imametu ve-s-sijase, sv. 1, str. 92; El-Ahbaru-t-tival, str. 147; Tarihu-t-Taberi, sv. 4, str. 502; Delailu-n-nubuvve, sv. 6, str. 415.

[6] Sahihu-l-Buhari, knjiga Znanje, poglavlje Ko potvori Vjerovjesnika; Fethu-l-bari, sv. 1, str. 161 i 162; Musnedu Ahmed, sv. 1, str. 78 i 130; Kenzu-l-ummal, sv. 10, str. 29498.

[7] Vidi: Musnedu Ahmed, sv. 1, str. 90 i 190.

[8] Temim ibn Evs ibn Haridže Ed-Dari, primio je islam 9. godine po hidžri, bio je kršćanin, ali priča od samog početka njegovog primanja islama nastaje s praznovjerjem i bajkama Svi su izvori spomenuli da je on odmah po dolasku Imama Alija, a.s., na vlast napustio Medinu i otišao u Šam.

[9] Mitska životinja s morskih otoka koja će Dedžalu donositi vijesti! Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, str. 221.

[10] Sahihu Muslim, knjiga Smutnje, Priča o džessasi, hadisi br. 2942 i 2943; Musnedu Ahmed, sv. 6, str. 373 i 374.

[11] Rivajetu-l-fadil ‘ani-l-mefdul: znači da Poslanik, s.a.v.a., koji je učeniji od Temima Darija, prenosi znanje!

[12] En-Neml, 82.

[13] Vidi: Sahihu Muslim bi Šerhi-n-Nevevi, sv. 9, dio 18, str. 78–84. Jedan od savremenika koji su povjerovali u ovo tumačenje jest dr. Muhammed Es-Sejjid Husejn Ez-Zehebi u svojoj knjizi El-Israilijat fi-t-tefsiri ve-l-hadisi, str. 93.

[14] U nekim izvorima se spominje grad Hebron – El-Halil.

[15] Sijeru a'lami-n-nubela, sv. 2, str. 443.

[16] Ibid.; Et-Tabekatu-l-kubra, sv. 7, str. 409.

[17] Sijeru a'lami-n-nubela, sv. 2, str. 445.

[18] I treći halifa Osman je sudjelovao u ovoj odlici. Vidi: El-Futuh, sv. 2, str. 429.

[19] Ibid., str. 446.

[20] Ibid., str. 447.

[21] Vidi: El-Isabe, bibliografija Temima Ed-Darija, sv. 1, str. 108 i bibliografija Muavije ibn Harmela, sv. 3, str. 497.

[22] Vidi: dr. Muhammed Sejjid Husejn Ez-Zehebi, El-Israilijat fi-t-tefsiri ve-l-hadisi, str. 91–94. On se bori da utvrdi Temimovu povjerljivost i pouzdanost! Na str. 95 i 96 on utvrđuje pouzdanost i povjerljivost Ka'bu-l-Ahbara, a jedan od najvažnjih dokaza mu je to što ga je Muavija ibn Ebu Sufjan jako uvažavao i veličao!

[23] El-Israilijat fi-t-tefsiri ve-l-hadisi, str. 93.

[24] Vidi: životopis Temima Ed-Darija u El-Isabe, El-Isti'ab, Usdu-l-gabe i Sijeru a'lami-n-nubela.

[25] Kenzu-l-ummal, sv. 10, hadis br. 29449 i dalje.

[26] Kejfe nete'amel me'a-l-Kur'an.

[27] Muhammed Ebu Zuhre, El-Mezahibu-l-islamijje, str. 20.