Razine života

Razine života

Čovjek je stvoren na način da voli sebe i u tom smislu je sebično biće. Bog ga je stvorio sebičnim. Mi obično riječ sebičnost shvatamo u negativnom i pokuđenom značenju, ali u vjerskom učenju sebičnost nema takvo značenje. Znači nigdje u predajama se ne kaže da čovjek ne treba voljeti sebe ili sebičnost je ružna. Naravno kada kažemo sebičnost mislimo na to da čovjek voli sebe, sve svoje koristi i da izbjegava sve što mu šteti. Imam Sadik, a.s. kaže:

Srca bivaju privučena na ljubav onih stvari koje mu donose korist i mržnju onih stvari koje mu donose štetu.

Sebičnost u osnovi nije nešto loše. Čak i one osobe koje dožive utrnuće svoga bića u Božijem biću i dosegnu visoke razine irfana imaju u sebi sebičnost. Na koji način se manifestuje njihova sebičnost?

Ne žele da sebe potroše i prodaju za nešto manje od Boga.

Jedan od oblika kazne o kojoj Allah otvoreno govori u Kur’anu jeste to da čovjek zaboravi sebe, da ne misli na sebe, da ne bude sebičan, da zaboravi svoje prave potrebe.

Zaboravili su Allaha pa je Allah učinio da sami sebe zaborave.

Zao što su zaboravili Allaha Allah više ne gleda na njih i oni su pali sa onog položaja koji im doliči. Kao posljedica toga zaboravljaju sebe. To je kazna.

Dakle, to da ja volim sebe i da za sebe želim najbolje što se može željeti jedna je izuzetno dobra stvar. Ako ne bi bilo toga čemu onda svi ajeti o Džennetu u Džehennemu? Ako ne bi bilo toga zašto bi nas Allah zastrašivao Džehennemom?

Naša sebičnost nas treba izbaviti i spasiti od Džehennema.

Kada čovjek kaže da ne želi da idem u Džehennem, to je jedna manifestacija sebičnosti i ljubavi prema sebi.

Iz ove vrste sebičnosti proizlazi i ljubav prema životu. Iz ove vrste sebičnosti proizlazi i ljubav prema najuzvišenijoj razini života. Ko god ne bude za sebe želio najviše razine života, najbolji život, znači da mu je sistem ljudskosti poremećen. Ne posjeduje duhovnu uravnoteženost. Takvog čovjek treba upitati:

Zašto ti ne želiš najbolji život za sebe? Šta su ti radili? Zašto se zadovoljavaš minimalnim? Koji su razlozi da ne želiš najbolje za sebe?

Želja za uzvišenim životom se u čovjeku može vrlo brzo probuditi. Imam Ali u Nehdžu-l-belagi kaže da se svaka želja u čovjeku smanjuje osim želje za životom. Čovjek nikada ne postaje umoran od želje za životom. Sve drugo što čovjek voli kada dođe do toga ta ljubav se u njemu ohladi. Kako godine prolaze tako se i čovjekova interesovanja hlade, osim interesovanja za život.

Želja za najboljim životom je pokretačka snaga u čovjekovom biću.

Uprotivnom je on jedan mrtvac. Mnogo je ajeta koji govore o tome. Znači, zato što ne želi biti živ on je mrtav, zato što nema interesovanja za život odabrao je svojevoljnu smrt.

Koji su znakovi čovjekovog života?

Kada se čovjek tek rodi on je usočen sa nekim oblicima života i sa tim počinje svoj život. Taj život se naziva životinjski život zato što se podudara sa razinom životinjskog života a ogleda se u jelu, spavanju… To traje nekolike prve godine života sve dok se malo po malo ne počnu u djetetu buditi neka interesovanja. Ono postaje znatiželjno. Upravo odatle, od te znatiželje, se čovjekov život počinje razlikovati od životinjskog života. Ako se ta njegova znatiželja nastavi on će poželjeti da sazna šta se nalazi iza “zastora” ovoga svijeta. Ispravan odgoj je taj da dijete koje još nije došlo do šerijatskog punoljetstva, otprilike oko sedme godine života, u sebi pronađe neka pitanja. To je period kada ono gleda crtane filmove  u tim crtanim filmovima im se prikazuju neke nemoguće stvari, ljudi koji čine nadnaravne stvari… Ono pokazuje interesovanje za tim stvarima. Pokazuje interesovanje za imaginarnim stvarima koje prevazilaze realni svijet. To dijete još nije upoznato ni sa realnostima ovoga svijeta ali želi da dokuči i više od tih realnosti! Želi da se uzdigne iznad ovoga svijeta, da nekim stepenicama ili krilima se uzdigne iznad njega! Od tog perioda se može sa djetetom razgovarati o nadnaravnim stvarima, tj. o onome što se nalazi iza zastora ovoga svijeta, o nevidljivom svijetu. Čak se i ranije može sa njim o tome razgovarati.

Dijete u trećoj godini života vidi svoje roditelje kao apsolutnu moć u kreaciji. Od te dobi   se može sa djetetom razgovarati o “apsolutnoj moći”. Šta je to, da li postoji? Upravo zato se u predajama kaže da djecu od treće godine treba naučili  zikru: la ilahe illallah. Toj djeci treba “prebaciti” njihovu zamisao o apsolutnoj moći sa roditelja na Gospodara. Malo pomalo se roditelji trebaju povlačiti i djetetu govoriti:

Ne, ne, mi nismo to što to misliš. Apsolutna snaga postoji, ali se ona ne nalazi u nama.

Želja za uzvišenim životom se vrlo lahko može probuditi u čovjeku. Ta želja u čovjeku budi jedan lijep osjećaj. Trebamo tragati za tim osjećajem. Kada služamo priče iz života velikana da li se u nama javlja taj lijep osjećaj ili ne? Ovdje se ne misli na keramete i nadnaravna djela. Dovoljno je da čujete plač ajatollaha Behdžeta u namazu i da se u vama probudi taj osjećaj. Kada vidite neke “duhovne događaje” da li se u vama budi taj osjećaj ili ne? Kada vidite šehida da li se u vama budi taj osjećaj ili ne? Taj lijepi osjećaj je pokazatelj duševnog zdravlja čovjeka. Čovjek uživa samo da sluša kako neko ima veću razinu života. Čovjek uživa da gleda kako neko uživa u uzvišenim razimama života.  Zamislite da vidite nekoga da jede neku jabuku. Šta osjećate? Ništa. Zašto? Zato što i životinje jedu i rade isto to. Ali kada vidiš da neko uživa u nečemu što je uzvišeno što nije životinjsko ti uživaš da ga gledaš. Mnogi ljudi koji nisu upoznati sa Imamom Husejnom kada vide ljude koji u skupinama izlaze na ulicu i iskazuju svoju tugu sa poštovanjem ih gledaju. Na jedan način uživaju u tome. Znači da je takav čovjek zdrav iznutra. Vidio je da si ti zaljubljen, da gajiš prema nekome ljubav, i to mu se sviđa.