Mladost i iskazivanje karaktera

Mladost i iskazivanje karaktera

Kao što se u pubertetu negativne osobine loše odgojene djece jasnije očituju i tjeraju ih na snažnije djelovanje, tako se pojačavaju i postaju uočljivijim i pozitivne osobine i pohvalne moralne vrijednosti lijepo odgojenog djeteta.

Dijete koje je od početka odgajano u čistoti i dobronamjernosti, čija je duša odgojena i oplemenjena pohvalnim osobinama čovjekoljublja, brižnosti, služenja drugim ljudima, iskrenosti i poštenja, pravde i drugih pohvalnih odlika, iste te osobine će kada postane punoljetno još više iskazati, a u mladosti će plamen čistoće i plemenitih vrlina u njemu gorjeti znatno snažnije i izraženije.

U životopisu Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.a., ovo pitanje je jasno uočljivo. Poređenjem Poslanikova djetinjstva i njegove mladosti postaje jasno kako se pohvalne moralne ljudske osobine iz doba djetinjstva, u mladosti pojačavaju i znatno izraženije očituju. Kao primjer, navest ćemo jedan događaj iz života Božijeg poslanika.

Kada je Muhammed, s.a.v.a., imao sedam godina, upitao je svoju pomajku Halimu: “Gdje su mi braća?”

Ona je odgovorila: “Otišli su i odveli na ispašu ovce koje nam je Bog tvojim blagoslovom darovao.”

Mali Muhammed reče: “Majko, nisi prema meni postupila pravedno.”

Halima ga upita: “Zašto?”

Muhammed reče: “Je li pravedno da, dok sam ja u hladu šatora i ispijam mlijeko, moja braća budu ispod sunca i jarke vreline?”

Sedmogodišnji Muhammed, s.a.v.a., u skučenoj atmosferi doma razgovara sa svojom pomajkom o pravednosti. On još kao dječak u svojoj svijesti razvija ideju o pravdi i pravednosti. Kada je ovo dijete stupilo u pubertet i mladost, u njegovoj svijesti se ideja pravde i pravednosti razvila, a on je svoj misaoni i idejni domet proširio s ograničenog, porodičnog miljea na širu društvenu pozornicu grada Mekke i udružio se sa skupinom uglednih ljudi Halfu-l-Fudul za uspostavu opće društvene pravde u ovom gradu. Evo kako je historija zabilježila i opisala ovaj događaj.

U predislamskom dobu, u časnom gradu Mekki tri čovjeka iz plemena Džerham i Katur, po imenu Fudejl bin Haris Džerhami, Mufeddal bin Fedale Džerhami i Fadil bin Veda'e Katuri, udružili su se u namjeri da uspostave društvenu pravdu. Oni su se obavezali da će stalno voditi brigu o društvenim poslovima grada Mekke, i da će se s krajnjom iskrenošću truditi i zalagati na putu uspostave pravde i očuvanja prava stanovnika Mekke i ljudi koji uđu u ovaj Sveti grad iz drugih gradova i zemalja te da će na tom putu upotrijebiti svu raspoloživu snagu. S obzorom na to da su imena ove trojice ljudi bila izvedena iz korijena fedale, ovaj savez je nazvan “Halfu-l-fudul”, što u prevodu znači “Savez krijeposti”[1]*

Dok su glavni ljudi ovog saveza bili živi, oni su izvršavali svoje obaveze i zalagali se za očuvanje prava svih ljudi. Taj savez je postao poznat i narod je pronosio slavu i priču o njemu. I nakon njihove smrti, dugi niz godina narod je s punim poštovanjem spominjao njihova imena i sjećao se saveza krijeposti. Međutim, od tog saveza nije ostalo ništa osim imena.

U vrijeme kada je Muhammed bio mladić i kada mu još uvijek nije bila spuštena objava, učinjena je nepravda nekom sitnom trgovcu, nakon čega je jedna skupina dobronamjernih ljudi Mekke počela razmišljati da, kao i nekada u prošlosti, osnuju savez za sprovođenje pravde i zaštite prava ljudi.

Grupa uglednih i poštovanih ljudi Mekke iz plemena Benu Hašim, Benu El-Mutallib, Benu Esed, kao i Zuhre bin Kilab i Tejm bin Murre okupila se u kući Abdullaha bin Džez'ana i zaklela na predanost u borbi za uspostavljanje pravde i sprječavanje nasilja i terora, sklopivši savez. U znak spomena na prošla vremena i ovom savezu dato je ime Halfu-l-Fudul.[2]

Hazreti Muhammed je tokom svoje mladosti koliko je bilo moguće izbjegavao doticaj sa zabludjelim paganima predislamskog doba, pa se suzdržavao i od druženja s njima i sjedenja u njihovom društvu. Međutim, učešće na ovom sastanku je prihvatio s oduševljenjem i pridružio se uglednim prvacima Mekke u savezu za borbu protiv nepravde i zaštitu prava svih ljudi jer je ova inicijativa bila u skladu sa čistom dušom i pravdoljubivom naravi hazreti Muhammeda, s.a.v.a.

Osoba koja je još u djetinjstvu razmišljala o pravdi, koja je u sedmoj godini razgovarala sa svojom pomajkom o pravednosti, zasigurno će u mladosti biti još predanija i gorljivija u tom svom idealu. On mora iskoristiti svaku priliku koja mu se pruža na putu uspostave društvene pravde i latiti se svakog sredstva na putu ostvarenja tog svetog cilja. Sada, kada je grupa moćnih Mekanlija donijela odluku da udruže svoje snage na putu uspostave pravde i pravednosti i sprečavanja nepravde, Muhammedu se ukazala najbolja prilika. Zato je on i iskoristio ovu priliku i udružio se s njima i zvanično postao član saveza Halfu-l-Fudul.

Kada je hazreti Muhammedu, s.a.v.a., spuštena Objava, on je pozvao cijelo čovječanstvo na pravdu i pravednost. Glas njegov je prevazišao područje Mekke i prešao granice Hidžaza, te odjeknuo čitavim svijetom. Međutim, on nikada nije zaboravljao slatku uspomenu na ponosni savez Halfu-l-Fudul i uvijek ga je s veseljem i zadovoljstvom spominjao.

Božiji poslanik Muhammed, s.a.v.a., nakon što ga je Uzvišeni Allah učinio poslanikom, rekao je: “Bio sam na dan sporazuma zajedno sa svojim amidžama u kući Abdullaha bin Džez'ana. Kada bi mi dali crvene deve (najvrijednije arapsko bogatstvo) u zamjenu za taj sporazum, ja ih ne bih poželio. Kada bi se danas, u vrijeme islama, neko pozvao na taj savez i zatražio od mene pomoć, ja bih mu se odazvao.”[3]

Nemamo pouzdane podatke u koliko slučajeva je ovaj savez od svog osnivanja bio uspješan u sprovođenju prava i uspostavi pravde, ali u historijskim djelima zabilježena su dva slučaja koja ćemo u nastavku ukratko prenijeti i opisati.

Prvi događaj:

Prva nepravda koju je savez Halfu-l-Fudul uspio odstraniti, koja je ustvari i bila povod za uspostavljanje ovog saveza, dogodila se kada je jedan čovjek iz Zubejda ušao u Mekku i sa sobom donio neku trgovačku robu za prodaju. ‘As bin Vail, jedan od imućnijih Mekkelija, kupio je tu robu od njega, ali je odugovlačio s plaćanjem. Zubejdija je na sve načine pokušavao da dođe do svog prava i naplati svoju robu, ali ništa nije pomagalo. Od koga god je tražio pomoć, nije mu pomogao. U takvom beznađu se rano ujutro, kada su ljudi iz plemena Kurejš počeli da se okupljaju u svojim centrima oko Ka'be, popeo na uzvišenje Ebu Qubejs iznad Mekke i glasno, citirajući tri distiha, svima ukazao na nepravdu koja mu je nanesena. U posljednjem distihu je rekao:

Poštovanje pripada narodu koji bude posjedovao lijepe moralne osobine,

A ne onima koji su odjenuli odoru prevare i lukavštine i gaze prava drugih ljudi.

Riječi ovog čovjeka iz Zubejda su teško pale Abdullahu bin Džez'anu i Zubejru bin Abdul-Mutallibu koji su odlučili pomoći unesrećenom čovjeku. Da bi bili potpuno sigurni da će uspjeti u svom naumu i sprovedbi prava, oni su svoj plan predstavili nekolicini bogatih i uglednih stanovnika Mekke. Među njima je bio i hazreti Muhammed. Rezultat toga je bilo sklapanje saveza Halfu-l-Fudul. Zatim su otišli kod ‘Asa bin Vaila, uzeli Zubejdijinu trgovačku robu i vratili je njenom vlasniku.[4]

Drugi događaj:

Jedan čovjek iz plemena Has'am došao je u Mekku radi obavljanja vjerskog obreda. Taj čovjek je sa sobom poveo i svoju izuzetno lijepu kćerku. Jednoga dana, Nebih bin Hadžadž je ugledao njegovu kćerku, čija ljepota ga je očarala. On je na silu oteo kćerku od oca i odveo je svojoj kući. Tog stranca je ovaj nemio događaj teško pogodio. Neki ljudi, koji su saznali za nedaću koja se dogodila njegovoj kćeri, rekoše mu da postoji samo jedan način da spasi svoje dijete, a to je da zatraži pomoć od saveza Halfu-l-Fudul.

Čovjek iz plemena Has'am stao je pored Ka'be i počeo glasno da doziva savez Halfu-l-Fudul u pomoć. Nekoliko ljudi iz mekanskih plemena, koji su bili članovi saveza, iz okoline Mesdžidu-l-harama su pohitali i okupili se oko njega. Isukali su svoje mačeve iz korica, stavili ih na ruke i povikali: “Tvoji prijatelji su spremni, reci kakvu potrebu imaš!”

Opisao im je događaj koji se zbio s njegovom kćerkom, koju je Nebih bin Hadžadž na silu oteo. Grupa ljudi isukanih mačeva otrčala je do njegove kuće. Kada je Nebih izašao iz kuće, rekli su mu: “Odmah oslobodi djevojku. Ti znaš ko smo mi i kakav smo savez sklopili u vezi s provedbom pravde u Meki.”

Nebih reče: “Dobro, pokoravam se, ali dozvolite mi da samo večeras zadržim djevojku kod sebe, a sutra ću je osloboditi.”

Okupljeni mu rekoše: “Ne! Ni trenutka više nemaš. Odmah je moraš izvesti iz kuće.”

Nebih, vidjevši da nema druge, pokori se i oslobodi djevojku te je preda njenom ocu.[5]

Savez Halfu-l-Fudul jedna je od najsjajnijih tačaka života hazreti Muhammeda, s.a.v.a., tokom njegove mladosti. Dijete koje još tokom ranog djetinjstva razmišlja i govori o pravdi i pravednosti ne može u mladosti gledati nepravdu Arapa i nijemo šutjeti. Upravo iz tog razloga učestvuje u savezu Halfu-l-Fudul i u saradnji sa skupinom dobronamjernih i utjecajnih ljudi Mekke diže se sa ciljem uspostave pravde i prava. Tako je, ustvari, stvorio za bespomoćne Mekkelije i hodočasnike Harema najbolje utočište.

Ukratko, lični odgoj tokom djetinjstva oblikuje psihu djeteta. Dobro ili zlo koje dijete nauči od oca i majke ili pod utjecajem društvene sredine čini podlogu njegova govora i ponašanja tokom mladosti, pa sve do kraja života. Srećni li su oni mladi koji su u djetinjstvu odgajani u dobroti i čistoti i koji su u krugu porodice i društvenog okuženja stekli pohvalne i moralne osobine! Takvi mladi ljudi se bez nekog naročitog truda i sasvim prirodno kreću Pravim putem i putem spasenja, pripremajući preduslove za vlastitu sreću i sreću drugih ljudi.

“Period djetinjstva posjeduje čvrste potporne tačke na koje se oslanja i veže razvoj osjećanja u narednim etapama života. U većini slučajeva, ako čovjek ne posjeduje znanja o djetinjstvu djeteta koje je stupilo u period puberteta, nije u stanju shvatiti njegovo ponašanje.

Pažnja i ljubav koja je iskazana prema djetetu u periodu njegova ranog djetinjstva, odnosno prije njegove pete ili šeste godine, dobro ili loše iskustvo koje je dijete tokom tog perioda usvojilo, ostavlja snažan pečat na njegovu podsvijest koja čini emocionalnu stranu njegove ličnosti, koji poput energetskih centara, bez znanja osobe, djeluju na njegovo buduće ponašanje.”[6]

Sada se postavlja jedno pitanje: Ukoliko su adolescenti tokom djetinjstva imali loš odgoj, ili su ih njihovi odgajatelji poučili lekcijama izdaje i nepoštenja, moraju li takva djeca u pubertetu i mladosti biti nemoralna i nepoštena? Jesu li oni osuđeni na učenje koji su stekli u djetinjstvu i ne mogu se popraviti, ili ipak mogu snagom vlastite volje i izbora odstraniti iz sebe zastranjeli odgoj perioda djetinjstva i nadomjestiti ga ispravnim učenjem koje će voditi sreći?

Na svu sreću, s gledišta vjere i nauke odgovor na ovo pitanje je obećavajući. Ukoliko mladić – koji je tokom djetinjstva imao loš odgoj, ili su ga neuki i tendenciozni odgajatelji odgojili kao zastranjelog – donese ozbiljnu odluku da se popravi, u stanju je ukloniti nepoželjan odgoj, a zatim, učeći ispravne moralne i ljudske pouke i naučavanja i praktično ih slijedeći, u stanju je izgraditi se u jednog lijepo odgojenog i čestitog čovjeka i s uspjehom proći mnoge visoke stepene savršenstva.

 

*Halfu-l-Fudul, savez trojice čija imena su izvedena iz arapskog glagolskog korijena fadule (فَضُلَ) u značenju „biti dobar, biti izvrstan, biti krepostan“. Dvojica od njih nosila su ime Fudejl (فضيل) u značenju „krepostan, vrijedan, odličan, izvrstan“, a trećem je bilo ime Mufeddal (مفضل) u značenju „omiljen, povlašten, vanredan“.

[1] Kāmil Bin Esīr, tom 2, str. 15.

[2] Kāmil Bin Esīr, tom 2, str. 15.

[3] Kāmil Ibn Esīr, str. 16.

[4] Sīre-je Halebi, tom 1, str. 156.

[5] Isto, str. 157.

[6] Če midānīm? Bolūg, str. 42.