Rođenje svjetla
Rođenje svjetla
Kada je došlo vrijeme, Hatidži su počeli porođajni bolovi. Krupne kapi znoja su oblivale njeno čelo i teško je disala. Počela se porađati, a nikog nije bilo s njom. U tim teškim trenucima najteže joj je pritiskalo dušu to što su se žene Kurejša bile okrenule protiv nje. Ona je bila poslala nekog po njih da joj dođu pomoći pri porodu, ali one su odgovorile: “Pošto si, suprotno našoj volji, postala supruga siročeta i siromaha, mi smo prekinule veze s tobom i nikakvu pomoć ti nećemo pružiti.” Hatidžino srce se zbog toga bilo pretvorilo u more tuge.
Možda je tada razmišljala o svojoj prošlosti. Hatidža je bila jedna od najimućnijih žena Mekke i poznati su bili njeni trgovački karavani. Njena sudbina je bila da se uda za Povjerljivog Muhammeda, koji je bio iskren mladić i vjernik, te da svoje bogatstvo potroši za napredak islama i muslimana. Žene Kurejša su je zbog ovoga izbjegavale, dok je Hatidža uvijek bila zadovoljna i sretna zbog svog izbora.
Tako je bilo i dok se porađala. Iako je bila tužna zbog toga što nema niko da joj pomogne, u jednom trenutku sjećanje na Uzvišenog i svjetlost koju je osjetila u svom biću oblili su njeno srce i podarili joj smiraj. Odjednom je ugledala pored sebe četiri žene. Kao da se krov otvorio i one se odatle pojavile. Hatidža se malo i prepala, jer nikoga nije očekivala. Četiri blistave žene, povisoke, lijepih i nasmijanih lica, stajale su pored nje selameći je. Izgledale su poput žena Kurejša, ali ona ih ranije nije nikada vidjela. Jedna od njih joj se obratila umirujućim glasom: “Ne plaši se! Mi smo izaslanice našeg Gospodara. On nas je poslao da ti pomognemo. Ja sam Sara, Ibrahimova supruga, ovo je Asija, Faraonova supruga, ovo Merjem, kći Imranova, a ovo je Kulsum, Musaova sestra.” Domalo, začuo se plač novorođenčeta. Onog kojeg je Hatidža iščekivala devet mjeseci. Novorođenče je bilo djevojčica. Meleci su je okupali u vodi koju su donijeli iz Dženneta i umotali u bijelo platno. Hatidža ju je potom privila u svoje toplo naručje netremice gledajući u njene nježne obraščiće i ručice. Srce joj je od radosti treperilo. Postala je postala majka “predvodnice žena svijeta”.
Kad je nebesko novorođenče počelo pričati, prve riječi koje su potekle s njenih usnica su bile: “Svjedočim da osim Allaha nema drugog božanstva. Svjedočim da je moj otac Allahov Poslanik i prvak vjerovjesnika, moj suprug Ali će biti prvak zamjenika poslanika i moja djeca prvaci djece poslanika.” Riječi s malih lijepih usana novorođenčeta začas su našle mjesto u srcima svih prisutnih, poput nježnih krila meleka. Potom se usne ponovo otvoriše i dijete prozva džennetske žene po imenu i nazva im selam. S glasom novorođenčeta procva cvijeće, a palme svoje mehke listove predadoše povjetarcu.
قَالَ رَسُولُ اللهِ صَلَّی اللهُ عَلَيْهِ وَ آلِهِ : فَإِذَا اشْتَقْتُ إِلَى رَائِحَةِ الْجَنَّةِ شَمَمْتُ رَائِحَةَ ابْنَتِي فَاطِمَةَ
Allahov Poslanik je rekao: “Kada bih zaželio miris Dženneta, mirisao bih kćerku svoju, Fatimu.”[i]
[i] Biharul-envar, sv. 44, str. 241.
