Smatranje grijeha teškim rezultat je Božije pažnje i dobrote

“O Ebu Zerre, kada Allah Uzvišeni i Slavljeni želi dobro nekom robu, grijehe mu pred očima njegovim učini otjelovljenim i učini mu ih teškim i kobnim. A kada želi nekom robu zlo, učini da on zaboravi na grijehe svoje.”

Uzvišeni Bog je prema svim ljudima dobrostiv i voli ih. Kada nekog ne bi volio, ne bi ga ni stvorio. Međutim, Bog prema svojim ugodnicima (evlija) ima posebnu dobrotu i pažnju. Ako ovi zbog nemara učine grijeh, da bi ih upozorio i probudio, otjelovljuje im grijeh pred očima, jer je prvi korak ka propadanju u prljavštine i utapanju u grijesima zaboravljanje grijeha i njihovih posljedica. S obzirom da Bog prema nekim robovima ima posebnu pažnju i brigu i ne prepušta ih njima samima, a s druge strane, na neke ne obraća pažnju i prepušta ih samima sebi, svako može procijeniti da li je predmet pažnje i dobrostivosti Božije ili ne. Ako nije zaboravio svoje prijašnje grijehe i ako su mu grijesi u njegovim očima teški i veliki, treba znati da je predmet Božije pažnje, ali ako zaboravlja svoje grijehe i drži ih malim, treba znati da Bog ne obraća pažnju na njega.

Jasno je da je sjećanje na grijehe korisno tek onda kada sprečava dalje griješenje; inače, ako se neko sjeća svojih grijeha, ali ih ne smatra teškim i velikim teretom na plećima svojim, takav neće imati strah od činjenja grijeha.

Imam Sedždžad u dovi Ebu Hamze Sumalija kazuje:

“Ja sam taj kome si dao rok za povratak od činjenja grijeha, ali se nisam vratio, i prekrio si mi grijehe, a ja se nisam postidio i ponovo učinih grijeh, i prešao sam granicu sve dok me nisi prepustio meni samom.”

Dakle, ako Bog nekom bude želio dobro, stalno će mu otjelovljivati njegove grijehe sve dok ih ne bude smatrao teškim i velikim teretom. U suprotnom, ako Bog ne obraća pažnju na nekoga i želi mu zlo, prepušta ga njemu samom, a nakon toga njemu grijeh postane lahak i on mu ne pridaje važnost.

Svakako, Bog na početku nikom ne uskraćuje Svoju pažnju i nikom ne želi zlo, već nakon što čovjek počne činiti ružne stvari i bude istrajavao na grijehu, Bog mu da takav kraj. Kod Boga je omiljen onaj koji se udostoji Njemu robovati i željeti Njegovu blizinu, a bezvrijedan je kod Boga onaj koji se od Njega udaljio i koji je zaboravio na Njega. Kada zaboravi na Boga, onda ga Bog prepušta njemu samom.

I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave…[1]

“O Ebu Zerre, ne gledaj na malehnost grijeha, već gledaj na veličanstvo Onoga prema Kome činiš neposluh.”

Grijehe možemo posmatrati iz triju aspekta:

1 – posmatranje samog grijeha sa aspekta njegova bivanja velikim ili malim,

2 – posmatranje grijeha sa aspekta vršioca radnje, dakle onoga ko čini grijeh,

3 – posmatranje grijeha sa aspekta Onoga prema Kome se čini neposluh.

U Kur'anu i sunnetu grijesi su podijeljeni na dvije vrste, na velike i male, a svaki od njih ima poseban propis i sebi svojstvenu kaznu. Kur'an kazuje o tome kada se jednoj skupini daju knjige njihovih djela, pa će ljudi reći:

“Teško nama!”, govorit će, “kakva je ovo knjiga, ni mali ni veliki grijeh nije propustila, sve je nabrojala!”[2]

Možda je osnovna razlika između ovih dviju vrsta to što je za velike grijehe obećana kazna, a za male grijehe nije. Također, za male grijehe nisu propisane zakonske kazne (hadd), a za neke velike grijehe propisane su određene zakonske kazne.

Treba reći i da je moguće da neko učini nešto što je po njegovom mišljenju mali grijeh koji može biti oprošten, ali takav čovjek zanemaruje sljedeće: Kao prvo, ponavljanje malog grijeha i smatranje malog grijeha malim jeste veliki grijeh i stalno činjenje toga čovjeka čini bezobzirnim u pogledu činjenja grijeha, i kao drugo, čovjek zaboravlja prema Kome čini neposluh i prema Čijoj zabrani čini neposluh.

Ovaj dio predaje tiče se drugog slučaja: Ne gledaj samo na malehnost grijeha, već obrati pažnju i na činjenicu prema Kome činiš neposluh i grijeh. Nekada je neki posao sam od sebe malen, ali je veliki zbog toga što je povezan sa velikom ličnošću.

Zamislite da ste u prisustvu bezgrješnog Imama i da vam je naredio nešto beznačajno. Primjera radi, naredi vam da mu donesete čašu vode, ali vi u sebi mislite da je to nešto nevažno i zbog toga ne izvršite njegovo naređenje. Da li je ovakvo razmišljanje razumno? Da li lijepo ponašanje iziskuje ovakvo nešto?! Da li je ovaj neposluh prihvatljiv? Nikada, jer bez obzira što je naređeno nešto beznačajno, onaj koji je naredio veoma je velik pa naređenje koje je beznačajno zbog onoga koji naređuje postaje veoma veliko. Sada ovaj primjer zamislite u vezi sa svetom Biti Boga, s tim da nije moguće uporediti neposluh prema Imamu sa neposluhom prema Bogu. Dakle, za određivanje ružnoće neposluha morate mjerilom uzeti veličinu onoga koji naređuje i zabranjuje.

Ovakvo poimanje grijeha kod čovjeka može proizvesti jak poticaj u suprotstavljanju šejtanu i lišiti ga svake vrste izgovora duše koja naređuje zlo (nefsi emmare). Nekada čovjekov prijatelj od njega nešto zatraži. Moguće je da čovjek ne prihvati njegov zahtjev i da mu kaže: Ti nemaš pravo da mi naređuješ. Međutim, nekada naređuju otac, majka ili učitelj, prema kojima je neposluh veoma ružan, nekad je naređenje od vrhovnog vjerskog autoriteta (merdže), nekada od bezgrješnog Imama, a nekada od Boga. Položaj koji naređuje ili zabranjuje, što god je veći, neposluh prema njegovom naređenju je ružniji i time je kažnjiviji.

Kada šejtan došaptava: Ma jedan pogled prema ženi koju nije dozvoljeno gledati ne znači ništa, slušanje jedne minute muzike koja nije dozvoljena ne znači ništa – morate obratiti pažnju na to prema Čijoj naredbi činite neposluh. Upravo zbog ovoga Poslanik, s.a.v.a., Ebu Zerru poručuje: Ne gledaj na malehnost grijeha, već gledaj prema Kome činiš neposluh.

“O Ebu Zerre, strah i uznemirenost vjernika zbog njegovog grijeha jači su od straha i uznemirenosti vrapca u zamci.”

Ovdje Poslanik, s.a.v.a., navodi još jedan slikovit primjer s ciljem objašnjenja reakcije vjernika na grijeh. Ako postavite zamku da biste uhvatili vrapca i ako ovo veoma pokretno stvorenje upadne u nju, ono reagira veoma burno te bez mira i predaha traži spas od zamke. Nekad ovo njegovo nastojanje da se spasi bude uzrokom njegove propasti i smrti; toliko sebe baca tamo-amo. Ovo bacanje je zbog žestine uznemirenosti i brige, a uzrokovano je upadanjem u zamku. I reakcija vjernika na učinjeni grijeh je ovakva. Kada osjeti da je upao u šejtanovu zamku, uznemirenost i briga zavladaju njegovim bićem do te mjere da više nema ni mira ni smiraja, nema apetita, ne može spavati i stalno se nastoji spasiti iz ove šejtanske zamke.

Mi nismo bezgrješni i stalno se suočavamo sa opasnošću da griješimo i zaboravljamo. Od nas se i ne očekuje da nikada ne griješimo. Moguće je da nekad upadnemo u šejtanovu zamku. (Svakako, nebivanje bezgrješnim ne znači da se mora griješiti, jer je moguće da i ljudi koji nisu bezgrješni ne čine grijeh, a oni se razlikuju od bezgrješnih po tome što bezgrješni posjeduju ustaljeno svojstvo (meleke) koje ih sprečava da čine grijeh, a i obični ljudi, bez obzira što ne posjeduju ustaljeno svojstvo bezgrješnosti (meleke ismet), mogu ne griješiti.) U svakom slučaju, ukoliko smo pogođeni grijehom, naše vjerovanje iziskuje da stalno budemo zabrinuti zbog toga i da se nastojimo pokajanjem, povratkom i plačem očuvati od posljedica grijeha.

[1] El-Hašr, 19.

[2] El-Kehf, 49.