Pokuđenost privrženosti ovom svijetu
Dijelovi hadisa koji slijedi govore o pokuđenosti Ovog svijeta. Pokuđenost Ovog svijeta ne znači da čovjek rad, zaradu i trud u raznim poljima društvenog života treba zapostaviti i ne znači da ne treba nastojati steći imetak i bogatstvo, već se ovim misli na pokuđenost vezivanja srca za Ovaj svijet i postavljanja ukrasa Ovog svijeta za cilj. U zbilji, namjera i poticaj su ono što usmjerava čovjekova djela i postaje razlog da se neko djelo ubraja u dobra ili u loša i nečista djela.
Prema kur'anskim ajetima i predajama, čovjek kroz Ovaj svijet stiže do Svijeta budućeg i Ovaj svijet je njiva Budućeg svijeta. Dakle, na Ovom svijetu mora se sijati, raditi i truditi. Ako čovjekov trud i ovosvjetske aktivnosti budu radi Boga, postići će sreću, a ako njegove aktivnosti budu radi Ovog svijeta i postizanja ovosvjetskih užitaka, htio to ili ne, bit će odvučen u grijeh, a to je put koji vodi ka džehennemskoj vatri i vječnoj patnji.
Da bi odvratili vjernika od vezivanja srca za Ovaj svijet i njegove užitke, Božiji ugodnici su nastojali – poput njegovatelja koji pokušava na raznorazne načine odvratiti bolesnika od njemu štetnih stvari – posredstvom raznih objašnjenja Ovaj svijet nastojali u očima vjernika učiniti omraženim. Jedno od tih kazivanja i objašnjenja je i objašnjenje koje se navodi u narednom dijelu hadisa:
“O Ebu Zerre, Ovaj svijet i ono što je u njemu prokleto je, osim onoga pomoću čega se stječe zadovoljstvo Božije.”
Iz sadržaja hadisa jasno je da se proklinjanje ne odnosi na ovosvjetske blagodati kao što su zemlja, drvo i nebo, jer ono što može služiti kao sredstvo za postizanje zadovoljstva Božijeg ne samo da nije prokleto, već je i poželjno. Proklinjanje se odnosi na postavljanje Ovog svijeta ciljem i njegovo smatranje primarnim. Stvorenja i blagodati Ovog svijeta služe da bi se iskoristili kao sredstvo približavanja Bogu. Ovaj svijet je dat čovjeku na raspolaganje da bi pomoću njega stigao do Boga. Ako čovjek Ovaj svijet uzme radi stizanja do Boga, stalno će biti u okrilju Božije milosti zato što je izabrao pravi cilj i kreće se prema njemu. Pametan čovjek nikada nije nemaran prema cilju i svoj pogled drži stalno usmjerenim ka cilju i ka putu koji ga približava tom cilju. U suprotnom Božija milost se udaljava od čovjeka zato što je on šutnuo svoj cilj i cilj stvaranja Ovog svijeta. Umjesto puta sreće, izabrao je put nesreće.
Jedan od drugova imama, a.s., bio je uznemiren zbog toga što je počeo poslovno i materijalno prosperirati. Imam ga je posjetio i upitao ga: “Zašto si tužan?” Odgovorio je: “Gospodine, povećalo mi se bogatstvo, postao sam pogođen Ovim svijetom.” Imam upita: “Zašto stječeš bogatstvo i imetak?” Drug mu reče: “Zato da ne bismo ja i moja djeca bili drugima na teretu i da mogu pomagati svojoj braći u vjeri.” Imam mu reče: “To je upravo privrženost Budućem svijetu, nije privrženost Ovom svijetu i nemoj zbog toga biti zabrinut. Kad budeš svoje srce vezivao za užitke Ovog svijeta i kada budeš Ovaj svijet želio radi njega samog, onda moraš biti zabrinut.”
“Kod Boga ništa nije omraženije od Ovog svijeta. Stvorio ga je i onda se okrenuo od njega i nije ga pogledao pogledom milosti i neće ga pogledati sve do Sudnjega dana”
Velikani, a posebno Imam Homeini, mnogo su govorili o sadržaju ove rečenice i naglašavali su je u svojim knjigama etike. (Ovo je veoma začudan izraz i za one koji su spoznali zbilje ovaj izraz je dovoljan da u čitavom svom životu ne pokazuju zanimanje za Ovaj svijet.)
Nema nikakve sumnje da Uzvišeni Bog voli sva Svoja stvorenja i ona su očitovanje Njegovih imena i atributa. Iz ovog aspekta Ovaj svijet i njegove blagodati očitovanje su Njegovih imena i atributa tako da On obraća pažnju na njih i naklonjen je njima sve do Sudnjeg dana. Bog na Ovaj svijet ne obraća pažnju i ne gleda ga zbog toga što se on smatra nezavisnim od Njega i što mu se daje primarnost. Sada se postavlja pitanje na šta se odnosi Božija pažnja i ljubav na Ovome svijetu. U objašnjenju ove tačke Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Nema ništa draže Bogu od vjerovanja i napuštanja onoga što je naredio da se napušta (harami).”
Najomiljenije je kod Boga na prvom mjestu vjerovanje, a na drugom bogobojaznost, tj. napuštanje grijeha i harama. Iz ove predaje zaključuje se da je napuštanje grijeha poželjnije od izvršavanja obaveza, iako se može reći da se izvršavanje obaveza ubraja u razinu vjerovanja jer vjerovanje obuhvata i nutarnja i vanjska djela koja se izvršavaju posredstvom udova tijela. Ukoliko ono što je na Ovom svijetu bude služilo kao sredstvo postizanja vjerovanja i suzdržavanja od grijeha, kod Boga je omiljeno jer je Bog naredio izvršavanje mnoštva djela na Ovome svijetu, da bi čovjek posredstvom njih postigao bogobojaznost, dobra djela i blizinu Božiju.
Imam Sadik, a.s., prenosi da je Poslanik, s.a.v.a., rekao:
“Devet desetina robovanja je u trgovini.”[1]
U drugoj predaji Imam Sadik, a.s., kaže:
“Onaj ko se oženi sačuvao je polovinu svoje vjere, a za drugu polovinu neka se oslanja na bogobojaznost.”[2]
U drugom hadisu Poslanik, s.a.v.a., kaže:
“U islamu nijedna institucija kod Boga nije omiljenija i uzvišenija od braka.”[3]
Nema nikakve sumnje da su gore nabrojane stvari ovosvjetski poslovi, ali s obzirom da su postale sredstvo robovanja Bogu i napuštanja neposlušnosti, kod Boga su vrijedne.
[1] Biharul-envar, sv. 85, str. 319, govor 2.
[2] Biharul-envar, sv. 103, str. 219, govor 14.
[3] Biharul-envar, sv. 103, str. 222, govor 40.
