Umjerenost u životu Imama Bakira, a.s.
Umjerenost u životu Imama Bakira, a.s.
I'tidal je u značenju umjerenosti a nasuprot toga je skretanje od umjerenosti i idenje u jednu krajnost koja se zove pretjerivanje ili u drugu krajnost a to je potpuno propuštanje.[1]
U časnom Kur'anu, ovaj princip je faktor razlike između muslimana i ostalih religija i povod je da oni budu bolji: I tako smo vas učinili zajednicom srednjom (u granicama umjerenosti između dvije krajnosti), da budete svjedoci protiv ljudi i bude Poslanik protiv vas svjedok.[2]
Umjerenost je upravo siratu-l-mustekim, tj. pravi put, iz sure Fatihe koji je usklađen sa čovjekovom naravi.
U islamskoj školi koja gradi čovjeka, umjerenost se uvijek stavlja u prvi plan. Iz toga da je zabranjeno zlato za muškarce i da žene ne koriste mnogo zlata (umjereno), i zabranjenost korištenja zlatnog i srebrenog posuđa, nekorištenje čiste svile ili zlatnog veza za ćefine da se primjetiti da islam naglašava božansku ličnost čovjeka i preporučuje da čak i čovjekovo tijelo treba s poštovanjem biti ogasuljeno, umotano u ćefine i ukopano, ali nasuprot nekih religija islam je protiv toga da se s umrlima ukopaju i skupocjeni predmeti.[3]
وَلَا تُبَذِّرْ تَبْذِيرًا إِنَّ الْمُبَذِّرِينَ كَانُوا إِخْوَانَ الشَّيَاطِينِ وَكَانَ الشَّيْطَانُ لِرَبِّهِ كَفُورًا
Ne budi rasipnik, zaista rasipnici su šejtanova braća, a šejtan je mnogo nezahvalan svome Gospodaru.[4]
Umjerenost u šiijskoj školi
U islamskom načinu vjerovanja nema mjesta, pretjerivanju, idolopklonstvu, predestinaciji, prepuštenosti stvari volji, antropomorfizmu i ostalim ekstremnim uvjerenjima, i to u stanju kada su muslimani od vremena Imama Bakira, a.s., od ratnih dejstava protiv neprijatelja, pažnju usmjerili na osvajanje kapija znanja i kulture. Ideja o predestinaciji, misli koji se pripisuju eš'arijama, fatalizam i odlaganje (irdža’) koji su napravljeni rukama Emevija zarad opravdavanja svoje vlasti, spadaju u red ekstremnih razmišljanja onog vremena. U svemu tome, neke šiije koji su u ljubavi prema Ehli bejtu imali ekstremna mišljenja, također su naišli na oštru reakciju bezgriješnih Imama, a.s.
“Grupa Hašimija i neke šiije došle su kod Imama Bakira, a.s. Imam im je rekao: “Čuvajte se ekstremnih šiija Poslanikove porodice i budite umjereni da bi vam se ekstremisti vratili a oni koji su izostali da bi vas pristigli.” Neko je rekao: “Ko su ekstremisti?” On reče: “To su oni koji nam svojim vjerovanjem daju takav položaj a mi to ne smatramo takvim.” Rekoše: “A ko su oni koji su zaostali i koji slijede?” On reče: “To su oni koji idu za dobrom i to nastojanje im povećava dobro. Tako mi Boga, između nas i Boga nema familijarne veze, niti mi imamo dokaz nad Bogom i ne može se Bogu približiti osim da mu se bude pokoran. Ko god od vas bude pokoran Bogu, i bude radio u skladu sa Njegovim naredbama, ljubav prema nama će mu koristiti, a ko god bude neposlušan Bogu, ljubav prema nama mu neće biti od koristi.”[5]
Umjerenost u sticanju znanja
Imam Bakir i Imam Sadik, a.s., utemeljitelji su Ehli bejtskog sveučilišta na kojem je izrađeno oko 6000 naučnih traktata od strane apsolvenata.
Oni su ljude upućivali na ispravnu stazu usvajanja znanja, govoreći: “Znanje je oružje protiv neprijatelja.” Istovremeno dajući do znanja da je zabranjena zloupotreba znanja, govoreći: “Onaj koji s pogrešnim motivima stiče znanje koliko god da bude u stanju to učiniti, ali on nije duhovno kompetentan za preuzimanje poslova i upravljanja.”
Imam Bakir, a.s., iako je uvijek pozivao vjernike na sticanje znanja, ali stalno ih je savjetovao: “Allah, dž.š., zabranjuje halabuku, rasipanje imetka, postavljanje previše pitanja, jer nema svaki čovjek potencijal da podnese odgovor na neka pitanja.”[6]
Imam Bakir, a.s., ne samo da je stekao slavu u islamskim znanostim, već imao je uzvišeni autoritet i u ostalim znanostima.
Mjerilo umjerenosti je Božija blizina
Za vrijeme Imama Bakira, a.s., Rimljani su na svojim kovanicama gravirali krst i zbog toga što je taj novac bio u opticaju među muslimanima, hrišćansko vjerovanje i sveto trojstvo je bilo popularno.[7] Kada je emevijski halifa Abdu-l-Melik pokušao da se kršćanski simbol izbriše sa kovanica, rimska imperija je zaprijetila da će u tom slučaju narediti da se na kovanicama ugravira uvreda na račun Poslanika, s.a.v.a. Abdu-l-Melik je zatražio pomoć od Imama Bakira, a.s. Imam je upoznavši muslimane sa tehnikom i načinom pravljenja kovanica, islamsko društvo učinio neovisnim od rimskog novca.[8]
Primjećujete da je on čak i u odnosu prema uzurpatorima prava imameta, poštivao umjerenost i dao je prednost interesima islamskog društva nad svojim neupitnim pravom.
Imam Bakir, a.s., je rekao: “Ukoliko ti učine nepravdu, ti je nemoj činiti. Ukoliko te izdaju, ti nemoj da izdaš. Ukoliko te pohvale, nemoj se obradovati. Ukoliko o tebi budu ružno govorili, nemoj se ljutiti. Pazi na riječi koje govore o tebi. Ukoliko ono što govore, nađeš u sebi, tvoja će ljutnja zbog realnosti učiniti da izgubiš položaj kod Boga, a to je veće od straha da ne padneš u očima ljudi. Ukoliko si drugačiji nego li govore, dobio si nagradu, bez da se za tu nagradu tjelesno zalažeš.”
Imam Bakir, a.s., bi govorio: “Vjernik niti je vezan za Boga niti je odvojen od Njega. Nije vezan da bi bio Bog, niti odvojen od Njega da bude drugo od Boga i odvojen od Njega. Sve što je Božija odredba u tome je dobro za vjernika.”
On je uvijek savjetovao vjernicima da sve stvari mjere Božijim kriterijem, i da u svemu u obzir uzmu Božije zadovoljstvo. Jer, ukoliko čovjek svaku stvar bude vagao svojim razumom na temelju toga šta je za njega dobro a šta loše, pogriješio je i izišao je iz okvira umjernosti.”
Također je rekao: “Oni koji kada se naljute ne čine nasilje i kada su radosni, ne pregone i ne pretjeruju, oni su povod berićeta i blagodati za ljude oko sebe.”
Imam Bakir, a.s., je rekao: “Tri su stvari koje kada se kod nekoga nađu njegovo vjerovanje u Boga je potpuno:
- Kada je sretan da ga ta sreća ne uvede u pokvareno djelo.
- Kada je ljut, da ga ljutnja ne izvede iz pravde.
- Kada stigne do moći, da ne uzme više od svoga prava.”[9]
Umjerenost u porodici
Određeni broj ljudi toliko su vezani za svoju djecu i život da zarad toga žrtvuju sve vjerske i društvene zakone i vrijednosti, a neki su pak toliko zaglibili u neznanje da ljubav prema Bogu smatraju da iziskuje nemilosrdnost prema drugima mimo Boga.
Jedna od stvari koja je vrlo lahko moguća da u ljudskoj emociji ode u ekstremnost jeste ljubav. Ljubav ukoliko je i potpuno čista i nezaprljana, ona okupira misli i uništava spokoj srca potreban za svijest i sjećanje na Allaha. Čiste ljubavi ponekad šejtanskim intervencijama postaju jače i veće i tako zarobljavaju čovjekovu dušu.
Čovjek u svim stanjima mora biti pažljiv, kako bi spriječio svaku vrstu ekstremne ljubavi. Općenito gledano u ocjenjivanju ljubavi može se obratiti pažnja na opći kriterij a to je da li ljubav jača čovjekovu svijest i pažnju prema Bogu i božansku ljubav u srcu ili pak stvara smetnje ili bilo šta drugo što čovjeka odvraća od pažnje prema Bogu i obavljanju božanskih dužnosti.[10]
Tačka koja treba biti uzeta u obzir u vezi ljubavi prema onima koji nas okružuju posebno prema djeci, jeste poštivanje umjerenosti. Prekomjerna ljubav prema djetetu može učiniti da dijete bude arogantno i da zloupotrebljava tu ljubav da bude povodom njegove propasti, a s druge strane prekomjerna sitničavost može biti teren za izvrdavanje i neposlušnosti.
Imam Bakir, a.s., u vezi s ovim kaže: “Najgori očevi su oni koji pretjeruju u dobru prema svojoj djeci i prekomjerno ih vole.”[11]
Došla je grupa kod Imama Bakira, a.s., a njegov sin je ležao u bolesničkoj postelji. Ljudi su vidjeli tragove tuge na njegovom licu. Nakon nekoliko trenutaka dijete umrije, a oni su s čuđenjem vidjeli da je bol na njegovom licu postala manja. Ljudi rekoše: “Nek smo ti žrtva, kada smo vidjeli tvoje lice uplašili smo se da ako se šta desi da će vam se stanje pogoršati.” Imam reče: “Zaista, mi volimo da završetak bude ono što mi volimo, ali kada se Božija volja za neku stvar odredi, tada smo mi zadovoljni Božijim zadovoljstvom.”[12]
Časni Kur'an o ovome govori:
Da ne biste očajavali za onim šta vam je izmaklo, niti likovali zbog onog šta vam je dao.[13]
Imam Bakir, a.s., je uvijek vodio posebnu pažnju o tome da uvažava duševna prava i potrebe svojih supruga. Čak je i sebe uljepšavao za svoje žene. Čak je pri iznošenju svojih ideja i njihovog predlaganja svojim suprugama obraćao pažnju na njihovu ljudsku ličnost i u tome bio krajnje umjeren i tolerantan.
Prenosi se od Hasana Basrija: “Jednom sam otišao kod Imama Bakira, a.s., da razgovaram o nekim stvarima a on je bio u kući svoje žene, zatekao sam ga u lijepoj sobi u lijepoj i šarenoj odjeći. Sutradan sam opet otišao kod njega ali u njegovu kuću. Imam je nosio grubu odjeću a soba je bila prostrta hasurom. Pitao sam za razlog a Imam je rekao: “Soba koju si sinoć vidio, pripada mojoj suprugi, i ono u sobi to je bila njena sprema i namještaj a iz poštovanja prema njoj i ja sam se lijepo obukao.”[14]
Ono što se iz ovog hadisa može zaključiti jeste da je Imam Bakir, a.s., u okviru svojih ličnih ponašanja izbjegavao uljepšavanje, ali u porodičnom životu je koristio krajnju umjerenost.
Isto tako Imam je govorio: “Strah od Boga i na javnom prostoru i u samoći, umjerenost i u siromaštvu i u bogatstvu, to je spasonosno za čovjeka.”[15]
[1] Ferhange farsi Omid
[2] El-Bekare, 143.
[3] Israf, Muhammed Muhammedi Ištihardi.
[4] El-Isra, 26 i 27.
[5] Biharu-l-envar.
[6] Šiftegane mektebe Ehli bejt, Muhammed Fevzi.
[7] Biharu-l-envar.
[8] Šiftegane mektebe Ehli bejt, Muhammed Fevzi.
[9] Biharu-l-envar.
[10] Ahlake islami, Muhamed Ali Sadat.
[11] El-Hadis, Murteza Ferid.
[12] Munteha-l-amal, Hadž šejh Abbas Komi.
[13] El-Hadid, 23.
[14] Biharu-l-envar.
[15] Biharu-l-envar.
