Ustanak imama Husejna i uvjeti za naređivanje dobra
Ustanak imama Husejna i uvjeti za naređivanje dobra
Stručnjaci u fikhu i islamski mislioci su izvršenje obaveze naređivanja dobra i odvraćanja od zla uslovili nedovođenjem izvršioca u opasnost. Sada se javlja pitanje: zašto se u ustanku imama Husejna, koji je za cilj imao naređivanje dobra i odvraćanje od zla, nije obratila pažnja na ovaj uvjet pa je imam Husejn na ovom putu prihvatio najveću opasnost, a to je njegova i pogibija njegovih prijatelja te zarobljavanje njegove porodice.
Odgovor je da je spomenuti uvjet opći, a u svakom općem pravilu postoje i iznimne situacije.
Kako bi se to objasnilo, potrebno je obratiti pažnju na dvije stvari: prvo, na poziciju griješnika, a drugo, na poziciju izvršioca naređivanja dobra i odvraćanja od zla.
Ako grijeh čini osoba koja je zbog svoje društvene i političke pozicije uzor za druge tako da njen čin može postati jedna vrsta novotarije u društvu, u tom je slučaju šutnja svakog odgovornog i svjesnog muslimana neoprostivi grijeh. U takvoj situaciji svaki, pa i musliman koji je na nekom višem društvenom položaju, dužan je da izvrši obavezu naređivanja dobra i odvraćanja od zla pa makar to dovelo i do imovinske ili štete po njegov život.
Ukoliko nije u stanju da ustane protiv toga, u najmanju ruku treba usmeno, svojim govorom izraziti suprotstavljanje i ne obraćati pažnju na učinkovitost govora ili na moguću štetu. Način ponašanja skupine sljedbenika Zapovjednika vjernih, imama Alija, naspram nasilnika i donosilaca novotarija dobar je dokaz i svjedočenje za ovo.
Ljudi poput Mejsama Temmara, Hudžra ibn Adija, Ebu Zerra i desetine drugih odgovornih učenika škole Ehli bejta, s.a., koji su stali naspram nasilnika, ne samo radi odbrane islama i vilajeta i sprječavanja nastanka stranputice već ponekad i radi sprječavanja pojave i najmanjih zastranjenja makar i nekog naizgled sitnog propisa islama, žrtvovali su život imetak i porodicu.
Potrebno je uzeti u obzir i osobu koja vrši naređivanje dobra i odvraćanje od zla. Osnivači i nosioci poslanice, odgovorni za dostavljanje Božijih propisa, kao što su vjerovjesnici i poslanici, te njihovi nasljednici i čuvari njihovog puta, kao što su imami Upute, naspram Božijih propisa i nebeskih zakona imaju posebne obaveze, koje ne spadaju unutar ovog shvatanja i fikhskih propisa za obične ljude. Stoga, da je svaki vjerovjesnik u izvršenju svoje dužnosti i dostavljanju svoje misije postupio po uvjetima predviđenim za obične ljude, ne bi nikada došlo do sukoba između njih i njihovih neprijatelja, ali se isto tako ne bi vidjelo ni traga od njihovih propisa i učenja na Zemlji.
Kada je hazreti Ibrahim, a.s., ustao da se bori protiv idolopoklonstva i stao naspram mase ljudi i nasilničkih snaga da razbija njihove kipove, nije obraćao pažnju ni na kakve opasnosti.
Hazreti Jahja, a.s., koji sam nije bio donosilac šerijata, već vjerovjesnik koji je prenosio prethodni šerijat, ustao je protiv nasilnika svog vremena, suprotstavio se nezakonitom braku i nastavio se suprotstavljati sve dok mu nisu odsjekli glavu, koju su potom donijeli pred tog nasilnika.
Upravo ovo je tajna imam Husejnovog čestog spominjanja, na putu prema Kerbeli, događaja pogibije Jahjaa, a.s.: “Doista je glava hazreti Jahjaa odnesena kao poklon jednom nasilniku Beni Israila.”
Nedozvoljena šutnja
Zapovjednik vjernih, imam Ali, je u Bici na Siffinu također ukazao na ovu činjenicu. Kada se neki starac pojavio između dvije vojske i povikao:
“Ebu Hasane, ja imam nešto s tobom lično razgovarati”, imam Ali je izašao između redova vojske i krenuo prema njemu. Kada je došao do čovjeka iz Šama, ovaj mu je rekao: “Ali, ti u islamu imaš vrijednu prošlost i dragocjene zasluge, jesi li spreman da čuješ moj prijedlog za sprječavanje krvoporolića među muslimanima?”
Zapovjednik vjernih ga je upitao:
“Kakav ti je prijedlog?”, i starac mu je ovako rekao: “Vi se vratite u Irak i neka tvoj bude i Irak i narod u Iraku, a mi se vraćamo u Šam i naš je i Šam i njegov narod. Niti ćemo mi dirati vas, niti vi nas.”
Zapovjednik vjernih je onda odgovorio:
لَقَد عَرَفتُ إِنَّما عَرَضْتَ هَذَا نَصِيحَةً وَشفْقَةً، وَلَقَد أَهَمَّنِي هَذَا الأَمرُ وَأَسْهَرَنِي، وَضَرَبتُ أَنفَهُ وَعَينَهُ فَلمْ أَجِدْ إِلَّا القِتَالَ أَوِ الكُفرَ بِمَا أَنزَلَ اللهَ عَلَى مُحَمَّدٍ، صَلَّى اللهُ عَلَيهِ وَ ىلِهِ وَسلَّمَ، إِنَّ اللهَ، تَبَارَك وَتعَالَى،لمْ يَرضَ مِن أَولِيَائِهِ أَنْ يُعصَى فِي الأَرْضِ وَهُم سُكُوتٌ مُذعِنُونَ، لَا يَأمُرُونَ بِالمَعرُوفِ، وَلا يَنهَونَ عَنِ المنكَرِ، فَوَجدْتُ القِتَالَ أَهوَنَ عَلَيَّ مِن مُعَالجَةِ الأَغلَالِ فِي جَهَنَّمَ
“Shvaćam tvoj prijedlog nastao iz tvog sažaljenja i dobre namjere. Ja sam također mnogo razmišljao i noćima ostajao budan razmatrajući sve moguće ishode. Naposlijetku sam došao do razmeđe između nevjerstva i rata i ratu sam dao prednost nad nevjerstvom, jer Svevišnji Allah neće biti zadovoljan Svojim prijateljima ako se na Zemlji čini grijeh, a oni šute, zadovoljni postojećim stanjem, i ne naređuju dobro niti odvraćaju od zla. Stoga, uvidio sam da je ratovati protiv ovih (Muavije i njegovih sljedbenika) lakše nego podnositi džehennemske okove.”[1]
Kao što se vidi, Zapovjednik vjernih je šutnju naspram grijeha smatrao većim grijehom i nevjerstvom, a šutnju Božijih prijatelja u takvoj situaciji vidi uzrokom Božijeg nezadovoljstva njima.
[1] Vek'atu Siffin, str. 474.
