Uticaj učiteljevih riječi
Uticaj učiteljevih riječi
Neki političari su u političkim borbama, u hladnim propagandnim ratovima, skloni tome da se s ciljem uništenja protivnika služe nečasnim sredstvima i da nevine ljude optužuju za nešto nedolično.
Nažalost, ovakva nevaljala praksa bila je prisutna u prošlosti, a ima je i danas. Nje čak nije bio oslobođen ni islamski ummet, koji je nakon smrti Božijeg poslanika, s.a.v.a, manje ili više bio opterećen ovim nepriličnim postupcima.
Muavija ibn Ebi Sufjan, da bi nekoliko dana zaposjeo prijestolje islamskog hilafeta i vladao nad ljudima, učinio je ovaj neoprostivi grijeh te se upustio u klevetanje Alija ibn Ebi Taliba, koji je predstavljao vrhunac vjere i ljudskosti.
Muavija je, suprotno islamskim i ljudskim načelima, Imama Alija, a.s., optužio za napuštanje farzova i zastranjenje sa Pravog puta. Veliki dio imetka u vlasništvu bejtul-mala svih muslimana tih godina je trošio na izdajničku propagandu. Obavezao je sve odgovorne ljude u vojsci i državi da u svim svojim govorima, nakon proučene zahvale Allahu i salavata na Poslanika, o Imamu Aliju govore loše. Hatibi na minberima, predavači u medresama i većina ljudi u svim okupljalištima, morali su kao svoju dužnosti prihvatiti klevetanje Alija, a.s., i ova loša praksa bila je glavna aktivnost svih državnih službenika!
Širom zemlje bilo je mnogo časnih ljudi, vjernika, koji su Alija, a.s., dobro poznavali i koji su bili upućeni u Muavijino spletkarenje protiv njega, ali su šutjeli iz straha za vlastiti život i nisu smjeli otkriti tajne svojih srca.
Neki od njih, koji su u tim specifičnim vremenima i uvjetima imali hrabrosti te su potpuno jasno iskazali svoju ljubav i vjernost Imamu Aliju, bivali su ubijani na svirep način od strane Muavije i njegovih zločinaca.
Ova izdajnička novotarija je toliko bila ušla u srca ljudi različitih društvenih slojeva da su ljudi dugi niz godina nakon Muavijine smrti nastavljali sa ovim pogrešnim vjerovanjem te su proklinjanje Imama Alija na skupovima smatrali svojom vjerskom dužnošću. Kada je Omer ibn Abdulaziz došao na mjesto halife i kada je preuzeo vlast u velikoj islamskoj državi, odlučno i neumoljivo podigao se u borbu za iskorjenjivanje ove velike historijske potvore. Prvo je uspio da za svoje mišljenje pridobije svoje ministre i visoke oficire, u šta je uložio mnogo truda. Napokon je svim vojnim i civilnim zapovjednicima širom zemlje izdao nalog da više niko nema pravo da hazreti Alija spominje po lošem, a da svako ko bi to činio treba biti kažnjen.
Napokon je Omer ibn Abdulaziz uz mnogo truda i zalaganja, uspio ukloniti ovu ružnu mrlju sa lica islamske države i islamsko društvo osloboditi od ove izdajničke novotarije i zastranjenja. Upravo zbog ovog čina Omer ibn Abdulaziz je stekao veliku omiljenost u narodu i narod ga je u svim prilikama hvalio. Ova Sveta borba, koja je promijenila stanje cjelokupnog islamskog svijeta, kao i usmjerenje islamske politike, posljedica je odrješite odluke muslimanskog halife Omera ibn Abdulaziza, a sam on je izvor ove odluke povezao sa svojim djetinjstvom i uticajem jedne kratke rečenice koju je čuo od svoga učitelja. A sada čujmo objašnjenje iz njegovih usta:
Omer ibn Abdulaziz kaže: “U Medini sam sticao znanje kod Ubejdullaha ibn Abdullaha ibn Utbe ibn Mesuda. Njemu je došla obavijest da sam i ja, kao i ostali pripadnici Emevija, proklinjao hazreti Alija, a.s. I tako sam jednog dana ponovo došao kod njega. Zatekao sam ga kako klanja te sam sjeo dok on ne završi namaz. Nakon što je završio, okrenuo se prema meni i upitao: ‘Odakle znaš da se Bog rasrdio na borce Bedra i ashabe koji su dali prisegu Ridvan, nakon što je bio zadovoljan njima?’ Rekao sam: ‘Nisam ništa slično čuo.’ ‘I šta je to što su me izvijestili o tebi u pogledu hazreti Alija?’
Rekoh: ‘Od Uzvišenog Gospodara i od tebe molim oprost’, i ja sam od tog dana ostavio proklinjanje hazreti Alija.”[1]
Pitanja i odgovori koje su učitelj i učenik razmijenili u Medini bili su kratki. Niko od ove dvojice nije mogao ni sanjati da će se iz ovih nekoliko kratkih rečenica izroditi velika revolucija u islamskoj državi. Ali, kratki učiteljev govor je toga dana u srcu dječaka ostavio toliko jak utisak da je, nakon što je kroz nekoliko godina dječak porastao i uvršten u red uglednika zajednice – kada je došao na položaj, sjeo na prijesto halife i zadobio vlast nad milionima muslimana – proizveo neočekivano velike promjene u cijeloj državi.
Govor njegova učitelja bio je kao sjeme posijano u njegovo mlado srce.
Novi uvjeti upravljanja i položaj halife pospješili su klijanje i rast ovog sjemena i na kraju plodnu žetvu – koja je značila oslobađanje miliona muslimana od opake bolesti proklinjanja hazreti Alija.
Iz ove priče i drugih događaja može se zaključiti da ono što dolazi u misli djece čini budući program njihovog društvenog života. Dobre i loše uspomene koje dijete ponese iz djetinjstva nikada se ne brišu. Željeni i neželjeni učinci tih uspomena se od mladosti očituju u društvu. Ljudi reagiraju i djeluju upravo onako kako su u mladosti odgojeni.
Nužno je da očevi i majke obrate pažnju na svoju osjetljivu odgovornost i da se uzdrže od nepriličnog govora i ponašanja pred djecom. Stoga je važno da od samog početka odgajaju poštenu djecu – djecu čistog srca, da valjano izvrše ovu svetu dužnost te da se tako oduže i Bogu i Njegovim stvorenjima.
Pored toga, jako je važno da predavači i odgajatelji dobro paze na sve svoje riječi i ponašanje u toku izvođenja nastave i izbjegnu svaku nedoličnost. Kao što je jedan ispravan govor plemenitog učitelja na Omera ibn Abdulaziza ostavio velik uticaj, te je on nakon nekoliko godina izvršio revoluciju u milionima ljudskih srca i spasio ih od zastranjenja u vjerovanju, moguće je da jedna neispravna i zbunjujuća rečenica skrene dijete s Pravog puta i kao posljedica toga izazove velike i nenadoknadive nesreće, kako za tu osobu, tako i za cijelu zajednicu.
[1] El-Kamil fi-t-tarih, sv. 5., str. 17.
