Vjerovanje i oprost grijeha

Vjerovanje i oprost grijeha

Treba imati u vidu da je prvi uvjet istinske tevbe i opraštanja grijeha vjerovanje u Uzvišenog Boga. Oni ljudi čiji su temelji vjerovanja u Boga slabi i nepostojani – ili koji su materijalisti, ili koji čak nikako ne vjeruju u Boga – nikada neće doći do izlječenja tevbom i do kraja života će patiti od duševnih patnji i udaraca moralne savjesti. Kod većine ljudi koji zbog grijeha i pritiska moralne savjesti zapadaju u ludilo i psihičke poremećaje to se dešava stoga što nemaju vjere i što ne mogu u svojoj nutrini naći sigurno duhovno utočište. Oni ne mogu uz pomoć pokajanja i Božijeg oprosta svoje psihičke komplekse razriješiti. A mnoštvo je ovakvih ljudi bilo i u prošlosti i u sadašnjosti.

Iz riječi Omera ibn Sa‘da jasno je da je on bio labilnog vjerovanja te je osnove islamskog svjetonazora u svom govoru posmatrao sa sumnjom. Kako se onda on može izliječiti posredstvom zbiljskog pokajanja i kako će on umiriti svoju nutarnju savjest?

Za razliku od njega, ljudi kojima se vjerovanje bude duboko usadilo u srcu i koji budu posjedovali istinsko vjerovanje u Stvoritelja svijeta, ukoliko budu upali u velike grijehe – s obzirom na milost Uzvišenog Gospodara i njihovo traženje oprosta – oni će se izvući iz djelokruga nesreće i crnih dana griješenja, vratit će izgubljeni smiraj, te će uz Božiju naklonost smiriti svoje nemirno srce. Ukoliko zbog vlastite neobaviještenosti o vjerskim naučavanjima nisu upoznati sa neograničenom Božijom milošću i oprostom, takvima je dovoljno da ih jedan dobar učenjak uputi ka toj neograničenoj Božijoj milosti. Oni najednom doživljavaju nutarnju revoluciju te puni nade u Božiji oprost pružaju ruke prema Gospodaru, traže Njegov oprost i sebe vade iz opasne kaljuže grijeha i oslobađaju se nutarnjih pritisaka svoje moralne savjesti.

Ali ibn Husejn, a.s., je činio tavaf oko Kabe. Vidio je da su se ljudi iskupili u jednom dijelu mesdžida te je upitao: “Šta se dešava?” Rekoše: “Muhammed ibn Šihab Zuhri je zadobio psihički poremećaj i kao da je izgubio pamet. Zatvorio je usta i ništa ne govori. Porodica ga je dovela u Mekku s nadom da će progovoriti kada vidi ljude.” Kada je Imam Sedžad, a.s., završio tavaf, uputio se prema skupini ljudi i prišao je Muhammedu ibn Šihabu Zuhriju. Kada ovaj vidje hazreti Sedžada, prepozna ga. Imam ga upita: “Šta ti je?” On reče: “Bio sam upravitelj pokrajine, prolijevao sam krv nevinih ljudi i taj veliki grijeh me je doveo u ovo stanje koje vidiš.”^[1]

Ubijanje nevinih ljudi uzrokovalo je velike duševne patnje kod bivšeg upravitelja, što se na koncu pretvorilo u tešku bolest. Nesretnik od stida zbog grijeha koji je činio nije imao hrabrosti razgovarati sa ljudima. Njegova ličnost je potpuno slomljena i pretvorio se u čudaka.

Hazreti Sedžad je iz njegovog govora osjetio da je on postao beznadežan i da nikako ne očekuje Božiju milost. Jasno je da je prvi i najvažniji lijek za ovog pacijenta bilo uspostavljanje nade u njegovom mentalnom sklopu.

Imam Sedžad, a.s., je najoštrijim riječima i najizričitijim izrazima pogodio u samu srž bolesti, tj. beznađe, i jasno je poručio:

“Ja se više plašim toga što ne gajiš nadu u Božiju milost nego prolijevanja krvi nevinih ljudi.”

Ovim se hoće reći: ako te je strah zbog prolijevanja krvi nevinih doveo u ovo stanje, znaj da je tvoj gubitak nade u Božiju milost još veći grijeh, zbog čega te čeka teža kazna. Jasno je da je ovaj govor, i to od strane jednog od najvećih vjerskih autoriteta i učenjaka, izazvao pravu buru u njegovoj psihi. Imamove riječi načinile su prevrat u njegovoj nutrini i u jednom trenutku nada u Božiju milost je poput moćnog vrela koje potekne u njegovoj duši. Čovjek koji je bio izgubljen i postao beznadežan najednom je zadobio nadu i samo ovom Imamovom kratkom rečenicom njegova psihička bolest je izliječena.

Potom mu je Imam kazao:

“Oštećenim porodicama plati krvarinu za ubijene.” On reče: “Ja sam im ponudio otkupninu, ali su odbili da je prime.” Imam mu reče: “Isplati krvarinu u zatvorenim kesama, i čekaj, kada članovi porodice ubijenog izađu da obave namaz u džematu, ti odozgo, preko zida, ubaci te kese u njihove kuće.”

Ovaj način liječenja duševnih bolesnika je upravo onaj koji danas Zapad cijeni i provodi. Gospodin Henry Baruk kaže:

Patnje izazvane moralnom savješću ubitačne su i nepodnošljive. Ponekad izazivaju pokajanje bolesnika. Ništa ih ne može smiriti osim nadoknade grijeha i isplate učinjene štete. Upravo zato opraštanje grijeha u vjerama ima istaknut položaj.

[1] Medžmu‘a verram, sv. 2., str. 4.