Pokajanje i traženje oprosta

Pokajanje i traženje oprosta

 Grješnik nakon priznanja grješnosti, nadanja u Božiju milost i iskazivanja iskrenog kajanja zbog svojih loših djela treba iskreno od Gospodara zatražiti oprost. Naravno, u ovakvom slučaju Uzvišeni oprašta grijeh, ma kako velik on bio. To bi bila prava tevba.

Ako pak neko jezikom zatraži od Boga oprost, a u srcu i dalje zadrži pređašnje stanje, tj. ne pokaje se istinski, duša mu se neće očistiti.

Imam Rida, a.s., je kazao:

مَنْ اسْتَغْفَرَ اللهَ بِلِسانِهِ و لَمْ يَنْدَمْ بِقَلْبِهِ فقدْ اسْتَهْزءَ بِنَفْسِهِ

“Ko zatraži oprost jezikom, a ne pokaje se srcem, samo je sebe ismijao.”^[1]

Duša grješnika koji se istinski pokaju i koji se u sjeni Božije milosti i oprosta oslobode prljavštine grijeha se smire, a duh im postane slobodan. U sebi ne osjećaju poniženje i sramotu. Moralna savjest ih više ne kori. Imat će mirnu savjest i smirenu i pouzdanu dušu. Postat će čisti kao da nikada nisu ni zgriješili.

Imam Sadik, a.s., je kazao:

التّائِبُ مِنَ الذَّنْبِ كَمَنْ لا ذَنْبَ لَهُ

“Ko se istinski pokaje od grijeha, isti je kao onaj koji nikada nije griješio.”^[2]

[1] Medžmu‘a verram, sv. 1., str. 110.

[2] Sefinetu-l-bihar (gafr), str. 322.