Nasrullah: Čudo svjetske revolucije
Nasrullah: Čudo svjetske revolucije
„U historijskoj areni nikada se nije pojavila ličnost koja je posjedovala veći talenat od ovog tamnoputog revolucionara.“
C. L. R. James o Toussaintu Louvertureu („Crni jakobinci“)
Prije 235 godina, u noći 14. augusta 1791. godine, Dutty Boukman, vođa haićanskih revolucionara, okupio je vođe ustanka u „Šumi krokodila“ i dao im posljednje upute.
Sedmicu kasnije, 22. augusta, revolucija je počela na sjeveru Haitija. Revolucionari su spalili više od 1.200 plantaža i ubili više od hiljadu bijelih doseljenika. Sjever zemlje ubrzo je zahvatio ogroman požar, a dim je sedmicama prekrivao gradove i luku.
Dvanaest godina kasnije, nakon smrti Boukmana i Toussainta Louverturea, haićanski revolucionari porazili su Francusku, Španiju, Englesku i njihove saveznike. Jean-Jacques Dessalines proglasio je nezavisnost Haitija 1. januara 1804. godine.
Više od jednog stoljeća kasnije, 6. novembra 1917. godine, topovski hitac s krstarice „Aurora“ označio je početak napada boljševika na Zimski dvorac u Petrogradu. Svijet je ušao u novu historijsku fazu.
Slične prekretnice uslijedile su i kasnije. Džemal Abdul Nasser je 1956. proglasio nacionalizaciju Sueckog kanala. Vijetnamska vojska je 1975. oslobodila Sajgon. Godine 1979. u Iran se trijumfalno vratio imam Homeini. A 25. maja 2000. godine Izrael je napustio jug Libana nakon dugogodišnje okupacije.
Ovi događaji imaju jednu zajedničku osobinu: većina ih nije nastala u centrima svjetskog kapitalizma, nego na njegovoj periferiji – na Globalnom jugu.
To nije slučajnost. Upravo na periferiji najizraženije su proturječnosti globalnog sistema. Zato su Anouar Abdel-Malek, Frantz Fanon i Amílcar Cabral naglašavali ulogu nacionalnog oslobođenja i društvenih revolucija u borbi protiv dominacije.
Majski govor: Manifest Globalnog juga
Dana 26. maja 2000. godine, nakon oslobođenja juga Libana, šehid Sejjid Hasan Nasrullah obratio se Palestincima, Arapima i muslimanima. Pobjedu otpora predstavio je kao model koji mogu slijediti drugi narodi.
„Ovu pobjedu posvećujemo našem potlačenom narodu u okupiranoj Palestini i narodima naše arapske i islamske nacije. Odavde, iz oslobođenog Bint Džbeila, obraćam se potlačenom narodu Palestine. (…) Vaš put ka slobodi jeste put otpora i intifade.“
Ovaj govor nije bio samo odgovor palestinskom rukovodstvu i njegovom pregovaračkom pristupu. Njegovo značenje bilo je šire. Nasrullah se obraćao narodima Globalnog juga koji su se nakon završetka Hladnog rata našli pred novim oblikom međunarodne dominacije.
Početkom devedesetih bipolarni svijet se raspao. Sovjetski Savez je nestao, Varšavski pakt je raspušten, a Sjedinjene Američke Države ostale su dominantna globalna sila. Zaljevski rat 1991. dodatno je promijenio regionalni odnos snaga.
U takvim okolnostima širila se ideja da je liberalni zapadni model konačno pobijedio. Francis Fukuyama taj je trenutak opisao tezom o „kraju historije“.
Nasuprot tome, 16. februara 1992. godine, nakon preuzimanja funkcije generalnog sekretara Hizbullaha, Nasrullah je poručio:
„Nastavit ćemo ovaj put.“
Ta poruka bila je posebno značajna jer je izrečena u trenutku kada su mnogi oslobodilački pokreti izgubili međunarodnu podršku, a unipolarni svjetski poredak bio u usponu.
Zato se pobjeda u maju 2000. ne može posmatrati samo kao vojna pobjeda. Ona je predstavljala izazov uvjerenju da je epoha oslobodilačkih pokreta završena i da je jedini mogući put prilagođavanje novom međunarodnom poretku.
U Bint Džbeilu Nasrullah nije govorio samo kao libanski lider. Njegova poruka bila je šira: otpor je moguć i u svijetu kojim dominira jedna sila.
U tom smislu njegov majski govor autor vidi kao manifest otpora Globalnog juga i svjetske revolucije.
Julski rat: protivljenje sistemu
Julski rat 2006. godine dodatno je pokazao širinu sukoba. Hizbullah se nije suočavao samo sa Izraelom, već s mnogo širim regionalnim i međunarodnim poretkom.
Dana 21. jula 2006. godine američka državna sekretarka Condoleezza Rice izjavila je da rat predstavlja „porođajne muke novog Bliskog istoka“.
Za autora, ta izjava pokazuje da rat nije posmatran samo kao sukob unutar Libana. Hizbullah je već tada postao regionalni faktor.
Međunarodna svrstavanja tokom rata to su dodatno potvrdila. S jedne strane bili su Izrael i njegovi zapadni i regionalni saveznici, a s druge Hizbullah i njegovo šire regionalno okruženje.
Nasrullah je tokom rata održao trinaest govora i pobjednički govor nakon njegovog završetka. Autor smatra da su oni predstavljali jednu od najopsežnijih političkih i ideoloških elaboracija otpora u modernoj arapskoj historiji.
U tom smislu Nasrullahovu ulogu poredi s vođama poput Mao Ce Tunga, Ho Ši Mina i Amílcara Cabrala.
Mao je revolucionarnu teoriju povezao s narodnim ratom, dugotrajnom borbom i društvenom transformacijom. Fanon je naglašavao psihološke i društvene posljedice kolonijalizma. Cabral je povezivao nacionalno oslobođenje s kulturom i društvenom mobilizacijom.
Autor smatra da je Nasrullah na sličan način povezao vojni otpor s politikom, društvom, kulturom, medijima i moralnim vrijednostima.
Otpor za njega nije bio samo vojna aktivnost. Njegova snaga počivala je i na društvenoj mobilizaciji, političkoj organizaciji, podršci stanovništva i sposobnosti da se izgradi legitimitet.
Zbog toga autor Nasrullahovo djelovanje posmatra kao spoj teorije i prakse. Oslanjajući se na islamsko naslijeđe i univerzalne vrijednosti, Nasrullah je otpor predstavio kao oslobodilačku snagu koja može mobilizirati društvo i izgraditi vlastite institucije.
U tom okviru autor zaključuje da je model Islamskog otpora doveo u pitanje pretpostavku o neizbježnoj izraelskoj i zapadnoj nadmoći te razotkrio slabosti tradicionalnih arapskih političkih struktura.
Zaključak: Okretanje prema Istoku
Dvadeset godina nakon govora u Bint Džbeilu, 16. juna 2020. godine, Nasrullah je iznio ideju „okretanja prema Istoku“.
Prijedlog je predstavljen kao način suočavanja Libana s ekonomskom i finansijskom krizom i smanjenja zavisnosti od zapadnog finansijskog sistema.
Međutim, autor u toj ideji vidi šire značenje. Otpor, prema njegovom tumačenju, nije samo vojni. On obuhvata ekonomiju, hranu, stanovanje, zdravstvo i sposobnost društva da bude nezavisno.
„Okretanje prema Istoku“ tako je predstavljalo i širu procjenu promjena u svijetu i prelaska iz unipolarnog prema multipolarnom poretku.
Autor zaključuje da historija nije završila, kako je tvrdila Fukuyamina teza. Za manje od tri decenije međunarodni sistem ponovo se počeo mijenjati.
Iz te perspektive, iskustvo šehida Sejjida Nasrullaha predstavlja dokaz da se ne treba predati ideji o neizbježnosti postojećeg poretka.
Autor predviđa da će budući historičari njegovu priču posmatrati kao priču o arapskom i muslimanskom lideru koji je predvodio otpor u trenutku kada je veliki dio svijeta prihvatio postojeći međunarodni poredak.
Pisati će o njegovoj pobjedi 26. maja 2000. godine u Bint Džbeilu i o njegovoj poruci da je „Izrael slabiji od paukove mreže“.
Pisati će i o njegovom uvjerenju da će, iza „mračne noći“, doći zora pobjede i sunce pravde.
Tako će Sejjid Hasan Nasrullah, prema autoru, ostati upamćen kao čudo svjetske revolucije.
„Olakšalo nam je ono što nas je zadesilo to što je On pred čijim smo okom.“
