Tjelesna i duševna hrana
Tjelesna i duševna hrana
Kao što organizam djeteta ima potrebu za hranom, i njegovu dušu treba hraniti. Prirodan i uravnotežen tjelesni razvoj je pod uticajem zdrave hrane. Pravilan rast i razvoj djetetove duše također je povezan sa ispravnim odgojem i zdravim psihološkim podizanjem.
Časni Kur'an kaže:
فَلْيَنظُرِ الْإِنسَانُ إِلَى طَعَامِهِ
Neka čovjek pogleda u hranu svoju![1]
Izvanjski gledano, u ovom ajetu se govori o biljnoj hrani kojom se čovjek prehranjuje, jer u narednim ajetima Kur'an govori podrobnije o padanju kiše, rastu bilja, drveću sa voćkama. Proučavanje hranjivih materija i detalja koji se nalaze u biljkama i životinjama doprinosi jačanju vjere u Boga i Sudnji dan. Sa stanovišta prirodnih nauka, ovo pruža pogodno široko tlo za čovjekovo istraživanje i pravilno korištenje potencijala prirode.
Imam Bakir, a.s., i Imam Sadik, a.s., su hranu u ovom ajetu protumačili kao nauku:
“Neka čovjek pogleda u svoju hranu – tj. neka pogleda u znanje koje stiče i od koga ga stiče, jer je to hrana kojom hrani svoju dušu.”[2]
“Neka pogleda čovjek u hranu koju stiče!” Upitah (prenosilac predaje): “Koju hranu?” “Znanje koje stiče i od koga ga stiče (jer je to hrana kojom hrani svoju dušu).”[3]
Iskoristit ćemo ova dva hadisa te ćemo u određenoj mjeri govoriti o obrazovanju i odgoju na temelju upravo ovog izraza duševna hrana.
Iako je moguće sa nekoliko aspekata upoređivati tjelesnu i duševnu hranu i iz tog poređenja izvući ogromne koristi, ipak ćemo danas o ovoj temi raspravljati iz dva ugla:
- zdravlje i čistoća hrane,
- potpunost i sveukupnost hrane.
Prije nego načinimo kratku usporedbu, nešto ćemo reći o značaju tjelesne i duhovne hrane i putevima duhovne i tjelesne prehrane.
Poput ostalih živih bića, čovjek ima potrebu za hranom, jer samo hranom može održati svoje opstojanje, a bez hrane umire. Sve njegove strasti i nagoni, koji su izvorište mnoštva drugih djelatnosti, dolaze do izražaja tek nakon što preko hrane dobiju energiju te tako on biva potaknut na kretanje, posao, rad i pregnuće. Neki su neuki ljudi u minulim vremenima pogrešno mislili da Božiji poslanici, a.s., zbog svog visokog duhovnog položaja, nemaju potrebu za hranom. Kur'an ove pogrešne stavove na odlučan način pobija:
وَمَا جَعَلْنَاهُمْ جَسَدًا لَّا يَأْكُلُونَ الطَّعَامَ وَمَا كَانُوا خَالِدِينَ
Nismo ih Mi kao tijela koja ne jedu hranu stvarali, i oni nisu vječni bili![4]
Gladovanje spada u najopasnija i najosjetljivija stanja čovjeka. Gladan čovjek je u položaju da svoju vjeru zaboravi, on tada gubi osjećaj za ljubav i samilost, spreman je poput zvijeri da po svaku cijenu napuni stomak.
U trećem hidžretskom stoljeću u Basri se dogodio veliki prevrat. Sahebe Zendž je razdoblju od samo nekoliko godina, uz pomoć strašnih masovnih ubistava, zavladao tim područjem. Hiljade muškaraca, žena i djece pobio je sabljom. Oni koji su sačuvali život danju bi se skrivali u strahu, a noću bi, preplašeni, izlazili iz svojih skrovišta u potrazi za hranom. Tada je došlo do potpunog obustavljanja rada i poslovanja. Stala je poljoprivreda i uzgoj stoke. Cijelim tim područjem zavladala je glad i suša. Jedno vrijeme ljudi su jeli pseće i mačije meso, da bi na kraju prešli na jedenje ljudskih leševa. A nekada su ubijali ljude na samrti i jeli njihovo meso. Zabilježeno je u historiji da je viđena žena koja je plačući nosila u ruci ljudsku glavu. Pitali su je zašto plače. Odgovorila je: “Gladni su se okupili oko moje nemoćne sestre očekujući da mi sestra umre, pa da jedu njeno meso. Ona još nije bila ni umrla kada su oni počeli otkidati komade mesa s nje, ali su prema meni načinili nepravdu jer mi nisu dali mesa. Samo su mi dali ovu njenu glavu.”[5]
Sestra je, usljed gladi, toliko zaboravila na ljudska osjećanja da nije ni razmišljala o ubistvu svoje sestre i nije bila pogođena time. Ona, dakle, plače što nije dobila komad mesa od sestrinog tijela.
Ljudska duša je živa posredstvom duhovne hrane. Čovjek koji se ne bude hranio znanjem i ne bude odgajao u sebi duhovne i ljudske osobine, sigurno ne živi ljudskim životom. Takav čovjek ima lik čovjeka, ali je i sa duhovnog i sa moralnog stanovišta bjedniji od svake krvoločne zvijeri i opasne štetočine.
Tijelo čovjeka izgrađeno je poput čvrste i zaštićene tvrđave, a koža tijela je poput zida koji sa svih strana okružuje tvrđavu. Krvni sudovi, koji predstavljaju glavne i sporedne puteve, nemaju dodira sa vanjskim okruženjem. Potrebne materije u tijelo dolaze izvana preko dva glavna puta: prvi je posredstvom probavnih organa, a drugi su disajni organi, jer tijelo samo preko ova dva sistema ima dodir sa vanjskim okruženjem. Samo preko njih tijelo unosi hranjive materije i druge životno važne elemente te tako održava život.
U tijelu postoje i organizovane odbrambene snage koje štite ova dva glavna puta iz svih pravaca. Nekada se dogodi da u tijelo, kroz jedan od ova dva puta, prođe opasna materija, čime se narušava zdravlje i nanose druge štete tijelu.
Krv, koja potrebne hranjive sastojke doprema tkivima, te hranjive sastojke dobija iz tri izvora: iz zraka, posredstvom pluća, iz sluzi, preko crijeva, i iz unutrašnjih žlijezda za lučenje. Sve potrebne hranjive supstance tijela, izuzev kiseonika, dostavljaju se, izravno ili posredno, preko crijeva. Pored sve pažnje u odabiru hrane, sluz iz crijeva ponekada propusti neke nepoželjne materije koje prođu unutra.[6]
Duša, psiha, mozak, razum, dakle cio duševni sklop, također nemaju neposredni dodir sa vanjskom okolinom. Dva su glavna puta koji duhovno izvanjsko okruženje povezuju sa duševnim sklopom čovjeka, a to su oči i uši.
Veliki dio misaonih percepcija i duševne hrane čovjeka dolazi kroz ova dva puta. Za razliku od unošenja hrane tjelesnim putem, gdje postoje odbrambene snage koje ne dozvoljavaju nepoželjnim supstancama da uđu unutra – a ipak se ponekada događa da opasne supstance prodru u tijelo te preko crijeva i plućnih bronhija uđu u njegovu unutrašnjost – kada je u pitanju duševna hrana, dva puta za snabdijevanje ovom vrstom hrane su oči i uši, kroz koje prolazi sve što je vezano za mentalni sklop i odgoj čovjeka, a sve što uđe kroz oči i uši – bez ikakve zapreke ulazi u dušu. Sigurno je da ovo povećava opasnost za dušu, jer svaka stvar, dobra ili loša, te svaka duševna hrana, korisna ili štetna, bez ikakve prepreke ulazi u dubinu misaonog aparata i na njemu ostavlja dobre ili loše tragove.
[1] ‘Abese, 24
[2] Tefsir burhan, str. 1173.
[3] Ibid.
[4] El-Enbija, 8.
[5] Tetimmetu-l-munteha, str. 380.
[6] Ensane našenahte, str. 81.
