Izbor pred grješnicima
Izbor pred grješnicima
Nakon počinjenog grijeha grješnici će ili nastaviti svojim započetim putem griješenja, te tako sebe i društvo zaraziti opasnim psihološkim i društvenim bolestima, ili se moraju vratiti sa stranputice i opredijeliti za pokajanje i put nade, oprosta i milosti Božije – te se tako odreći griješenja i djelatno preinačiti u čiste ljude.
U prvom slučaju grješnik i njegovo okruženje suočavaju se sa mnoštvom opasnosti, od kojih ćemo neke ovom prilikom pobrojati:
- Grješnik koji u sebi neprekidno osjeća prljavštinu griješenja i koji nema nikakve nade u očišćenje duše i oprost, odvažuje se na još veće griješenje i neće se ustezati od bilo kakvog nečasnog djela. Jasno je da takva osoba, umjesto da zadobije nadu i zbog toga postane koristan član društva, pod uticajem gubljenja nade u oprost i zbog smjelosti u griješenju postat će opasan član, a zajednica će stalno zbog njegovog nedoličnog ponašanja biti izložena opasnosti i štetama.
- Očajni grješnik zbog nemirne savjesti optužuje nevine osobe kako bi se očistio i svoje prekršaje pripisuje njima. No, ovo znači upadanje u još veći grijeh i proizvodnju nepopravljivog nereda za cijelu okolinu, čime i život i imetak ljudi dolaze u pitanje.
Grijeh predstavlja veliku opasnost za društvo. Osjećaj grješnosti može izazvati strašne reakcije koje su proizvod želje da se grješnik prikaže bezgrješnim, što može završiti rušenjem temelja društva. Uz malo više pažnje može se ustvrditi da ova reakcija, koja je proizvod želje da se prikaže bezgrješnim, osobu vodi ka optuživanju drugih. Osobe koje su nevino optužene podižu se u odbranu te se na taj način nizu optužbi suprotstavlja niz protivodgovora, čime se, kao što smo imali priliku vidjeti, može uništiti moral ljudi u nekoj zemlji ili uništiti sama država.[1]
- Tamo gdje je grijeh vrlo važan, gdje grješnik nema nade u Božije pomilovanje i oprost – pritisak koji moralna savjest vrši takvog grješnika može odvesti u potpunu psihotičnost i navesti ga na najveće zločine, a ljude u njegovom okruženju dovesti u stanje neprestane zebnje i nesigurnosti zbog straha od njegovih brojnih zločina.
U drugom slučaju pak, u slučaju slijeđenja čistih Božijih poslanika, a.s., kada se grješnik odlučuje na pokajanje, kada ima nadu u Božiji oprost, i kada se jezikom kajanja obraća predvorju Božije Jedinosti – tada se razvezuje njegov nutarnji psihološki čvor, savjest mu se umiruje, on se smirenog duha i raspoloženja vraća u svakodnevni život te time spašava zajednicu od gubitka jednog svog člana.
Kada se pak grješnik okrene svojoj moralnoj savjesti i iskaže spremnost da prizna i izvrši nadoknadu za svoje grijehe, u njemu zavlada stanje nade u oprost i milost Božiju. U njemu se javi osjećaj mira i spokoja, uz čiju pomoć se izvuče iz poniženja grijeha i zaboravi svoju sumornu prošlost.[2]
[1] Će midanim (Bimarihaje ruhi va asabi), str. 66.
[2] Će midanim (Bimarihaje ruhi va asabi), str. 67.
