Imena i nadimci

Imena i nadimci

Islam je u svojim visokim moralnim naučavanjima strogo zabranio istraživanje tuđih nedostataka. Kur’an Časni jasno naglašava:

I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima.[1]

Osim toga, islam strogo naređuje da se poštuje lijep odnos i edeb kada su u pitanju osobe sa nedostatkom. Istinski musliman nikada neće svojim govorom ili postupkom nikoga poniziti niti omalovažiti.

Imam Sadik, a.s., je rekao: “Zaista je vjernik za vjernika smirenje, kao što hladni izvor utaži žeđ žednome.”[2]

Jedan od razloga osjećaja niže vrijednosti koji potiče još iz djetinjstva i koji može dovesti do pojave kompleksa niže vrijednosti i razočaranosti jeste ružno ime, ružno prezime ili nadimak. Roditelji koji djetetu nadijevaju ime trebaju imati na umu da je to ime njegov pratilac sve do časa smrti. Ako ime bude loše, ono će uvijek izazivati loše asocijacije i duševnu bol kod djeteta, a druga djeca i odrasli će ga zbog tog imena ismijavati i omalovažavati.

Kao što svaki čovjek želi da lijepo izgleda, isto tako on želi da cijela njegova pojava bude prijatna i primamljiva. Ako se fotografirao i fotografija mu vrlo lijepo izgleda, onda fotografu nalaže da mu izradi stotinu primjeraka i dijeli ih prijateljima za uspomenu. A ako je pak ispao loše, fotografu naređuje da uništi snimak, i još je gotovo spreman da mu razbije staklo ne bi li sakrio te svoje loše tragove. Spreman je dobro platiti umjetniku da lijepim rukopisom napiše njegovo ime i da štampa lijepu i raskošnu vizitkartu koju može dijeliti drugima. Ljepota je jedan od činilaca omiljenosti, uspjeha i postizanja ciljeva.

Jedno od važnih obilježja svakog čovjeka jeste njegovo ime i prezime. Upravo kao što slika svakog čovjeka odražava lik njenog nosioca u umovima ljudi, ime čovjeka govori o svom nosiocu i predstavlja sredstvo kojim se on očituje. Kao što čovjek uživa u ljepoti svoje slike ili očajava zbog njene ružnoće, on je isto tako sretan zbog lijepog imena i prezimena, a pati zbog lošeg imena i prezimena. Ružna slika se može pocijepati i uništiti, ali je veoma teško promijeniti ime i prezime.

Osobe koje nose lijepa imena, prezimena i nadimke bez imalo ustručavanja i osjećaja poniženja iznose ih na svakom mjestu. A nekada slušalac kada čuje nečije lijepo ime to protumači kao dobar i lijep znak i osjeća radost.

Majka poslanika Muhammeda, s.a.v.a., je tražila dojilju za svoje čedo, međutim on nije htio prihvatiti nijednu dojilju. Utom se pojavila Halima Sa‘dijja. Dijete je prihvatilo njeno mlijeko. To je povratilo raspoloženje djetetovoj porodici. Cijenjeni djed hazreti Muhammeda, Abdul-Muttalib, upitao ju je: “A iz kojeg si ti plemena?” Ona reče: “Iz plemena Beni Sa‘d.” “A kako ti je ime?” “Ja sam Halima.” AbdulMutalib se mnogo obradovao kada je čuo ime plemena i njeno ime. Reče: “Aferim, aferim, dvije poželjne i pohvalne osobine, jedna je sreća (sa‘d), a druga je blagost (halima).”

Osobe koje nose ružno ime, prezime ili nadimak uvijek se ustručavaju da ga spomenu, a ako su već primorane da to učine, onda to čine s nelagodom i osjećajem stida. A kada ga jednom promijene i odaberu lijepo ime ili prezime, u sebi osjećaju radost i putem javnih glasila s ponosom obavještavaju javnost.

Jedno od prava djeteta kod njegovih roditelja jeste nadijevanje lijepog imena. U islamskim predajama naglašava se ova važna vjerska zapovijed. Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Pravo djeteta kod njegovih roditelja je da mu daju lijepo ime i da ga lijepo odgoje.”[3]

Neki čovjek je pitao Poslanika, s.a.v.a.: “Koja prava ima ovo moje dijete?”

On reče: “Njegovo pravo je da mu daš lijepo ime, da ga lijepo odgojiš i pripremiš za dobro zanimanje.”[4]

Časni Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Tri su prava djeteta u oca: da mu da lijepo ime, da ga poduči pismenosti i da ga oženi (uda) kada odraste.”[5]

Imam Ali, a.s., je kazao: “Prvo dobročinstvo koje otac treba učiniti svome djetetu je nadijevanje lijepog imena; zato pripazite da svome djetetu date zaista lijepo ime.”[6]

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je u svojoj oporuci Imamu Aliju, a.s., poručio: “O Ali, pravo djeteta kod roditeljā je da mu daju lijepo ime i da ga lijepo odgoje.”[7]

Kazao je časni Poslanik, s.a.v.a.: “Prvi dar koji svako od vas dadne svome djetetu je lijepo ime.”[8]

Nelagode i neraspoloženja koja nastanu kao proizvod kompleksa niže vrijednosti nikada neće prestati, sve dok se taj kompleks ne razriješi i čovjekova duša ne oslobodi nevidljivih stega. Onome ko nosi u svojoj duši teret lošeg prezimena i zbog toga se osjeća manje vrijednim, jedini način da se toga oslobodi jeste da promijeni ime ili prezime. Kada se osoba oslobodi ružnog imena ili prezimena, unutrašnji kompleks sam po sebi nestaje.

Časni Poslanik, s.a.v.a., lično je mijenjao ružna imena ljudi, pa čak i naselja, kojima su ovi otprije bili nezadovoljni, a na njihova mjesta je stavljao lijepa imena te tako nosioce imena ili stanovnike naselja spašavao od pritiska kompleksa niže vrijednosti.

Imam Sadik, a.s., prenosi sljedeće riječi svoga oca: “Zaista je Poslanik mijenjao ružna imena ljudi i naselja.”[9]

Prenosi se od Ibn Omera da je kazao: “Omer je imao kćerku po imenu ‘Asije (grješnica), pa joj je Poslanik promijenio ime u Džemila (lijepa).”[10]

Ebi Rafi‘a prenosi: “Zejneb, kćerka Ummi Seleme prvotno je nosila ime Berre (dobročiniteljka) te su ljudi govorili da se hvali kako je čista osoba.

Upravo zato je Poslanik, s.a.v.a., odlučio ime joj promijeniti u Zejneb (da bi se izbjeglo ponižavanje i nepoštivanje).”[11]

U arapskim porodicama prije islama bilo je posve uobičajeno da se djeci daju imena zvijeri i gmizavaca. Čak i nakon islama ovaj neugodni običaj se zadržao u nekim porodicama.

Ahmed ibn Hejsam pitao je Imama Ridu, a.s.: “Zašto Arapi daju svojoj djeci imena kao pas, leopard, tigar i sl.?” Imam mu je na to odgovorio: “Arapi su bili ljudi rata i borbe. Ova imena su svojoj djeci nadijevali zato da, kada ih budu dozivali na bojištu, to u neprijateljskim redovima izazove strah i pometnju.”

Iako su ružna imena među ljudima bila uobičajena, u slučaju poniženja i uvrede koristila su se kao ubojito oružje i svaka strana je onu drugu stranu prozivala po što ružnijem i odvratnijem imenu.

Tako je ime vođe jednog arapskog plemena bilo Džarije – a ta riječ, zapravo, označava jednu opasnu vrstu zmija. Džarije je bio snažan čovjek, odrješitog jezika i izuzetno častan. On i njegovi saplemenici bili su nezadovoljni Muavijinom nasilničkom vladavinom i u svojim srcima su prema njemu gajili neprijateljstvo. Muavija je osjećao ovo neraspoloženje i neprijateljstvo od strane Džarije i njegovih ljudi. Zato donosi odluku da ga pred narodom ponizi i uvrijedi te da ismije i omalovaži njegovo ime. Jednoga dana dogodilo se da su se Muavija i Džarije sastali.

“Koliko li si kod svoga plemena i kod svoga naroda ponižen i bezvrijedan kada su ti dali ime zmije!”, reče Muavija. Džarije mu hitro odgovori: “A kako li si tek ti kod svoga naroda i plemena bio bijedan i bezvrijedan kada su ti dali ime Muavija (kuja).” Muavija bī teško povrijeđen te uzviknu: “Šuti, ti koji nemaš majke!” A Džarije mu odgovori: “Ja imam majku koja me je rodila. Tako mi Boga, naša srca koja gaje srdžbu prema tebi su u našim prsima, a i naše sablje, kojima ćemo se protiv tebe boriti, u našim su rukama. Ti nisi sposoban uništiti nas svojim zločinom i ne možeš nama silom vladati.

Ti si se u svom upravljanju nama zavjetovao, a i mi smo na osnovu tog zavjeta tebi obećali poslušnost. Ako ti budeš dosljedan u svom zavjetu, i mi ćemo zadržati svoju poslušnost, a ako ti prekršiš svoj ugovor, znaj da se iza nas nalaze snažni ratnici i oštra koplja.” Muavija, koji je zbog odrješitosti govora i slobodarskog Džarijevog duha pretrpio težak udarac, reče: “Neka Uzvišeni Bog ne namnoži takve kao što si ti u društvu!”

 

[1] El-Hudžurat, 11.

[2] Kafi, sv. 2., str. 247.

[3] Mustedrek, sv. 2., str. 618.

[4] Vesail, sv. 5., str. 115.

[5] Mekarimu-l-ahlak, str. 114.

[6] Kafi, sv. 6., str. 18.

[7] Vesail, sv. 5., str. 115.

[8] Biharu-l-envar, sv. 23., str. 122.

[9] Kurbu-l-isnad, str. 45.

[10] Sahihu-l-Muslim, sv. 6., str. 173.

[11] Isto.