Uznemiravanje ljudi
Uznemiravanje ljudi
Imam Bakir, a.s., kaže: “Dosta je čovjeku za potvrdu manjkavosti njegovog morala da ono što je loše vidi kod drugog, a kod sebe ne vidi, ili da ljude kori za nešto što i sam ne može ostaviti, ili da uznemirava svog druga zbog nečeg što ga se ne tiče i od čega nema koristi.”[1]
Duboki i uznemirujući pogledi u tjelesne nedostatke drugih su beskorisni, ali takvi pogledi uznemiruju i nanose duševnu bol osobama sa nedostacima. Onaj ko svog druga ili saputnika na ovaj način uznemirava, time je samo objelodanio vlastitu moralnu manjkavost.
Na licu Junusa ibn Ammara pojavila se bijela mrlja i to ga je počelo uznemiravati, ali su ga više mučila zajedljiva dobacivanja nekih ljudi. Govorili su mu: “Da si ti bio predmet Božije pažnje i da je islam imao potrebu za tobom, nikada te ne bi snašla takva bolest.” Junus ibn Ammar je zbog ove mrlje, a pogotovo zbog ponižavanja i omalovažavanja od strane ljudi, u sebi doživljavao teške patnje i traume.
Zato je odlučio da dođe kod Imama Sadika, a.s., kojem je objasnio da mu ljudi ružno dobacuju i prigovaraju zbog bijele mrlje na licu.
Imam, a.s., mu je rekao: “Prsti jednog vjernika iz faraonove porodice bijahu se slijepili i ostali nepokretni. Kada bi se obraćao narodu, svoju nepokretnu ruku bi ispružio prema njima i kazao bi: ‘O ljudi, slijedite Božije poslanike.’”
Imam Sadik, a.s., jednom kratkom rečenicom odbacio je neumjesna dobacivanja i prigovaranja ljudi i istovremeno je Junusu ibn Ammaru dao dobar savjet: Ti, također, poput vjernika iz faraonove porodice, možeš biti dobar Božiji sluga i promicatelj Božije vjere. Na ovaj način je Imam, a.s., kod njega umanjio posljedice osjećaja niže vrijednosti i u središtu srca zapalio plamen nade za služenje Božijoj vjeri.
Iz rečenog slijedi zaključak da su nedostaci i deformiteti koji se ne daju izliječiti prvi činilac koji izaziva osjećaj niže vrijednosti kod djece i kod odraslih.
Ukoliko su ljudi iz društvene zajednice u kojoj žive hendikepirane osobe neodgojeni i lošeg morala, dakle, skloni ismijavanju i obilježavanju ljudi s tjelesnim nedostacima, sigurno će ovaj osjećaj niže vrijednosti kod njih prerasti u kompleks niže vrijednosti, dakle u bolest čije se posljedice ne mogu nadomjestiti.
[1] Kafi, sv. 2., str. 259 i 459.
