Izgradnja ličnosti djeteta

Autor: Muhamed Teki Felsefi
Izvor: Dijete, naslijeđe i odgoj II
Share

Izgradnja ličnosti djeteta 

 

 

Izgradnja ličnosti djeteta jedan od osnovnih elemenata odgoja. Da bi djeca postala neovisne i samostalne ličnosti, da bi stekla samostalnost i izbjegla osjećaj manje vrijednosti i komplekse, potrebno je da roditelji od samog početka njihova djetinjstva povedu računa da svojim govorom i postupanjem odnjeguju njihovu ličnost. Trebaju postupati s djecom tako da ona povjeruju u svoju nezavisnost i da se smatraju istinskim članovima porodice. Jedan od najboljih i najprirodnijih načina za izgradnju ličnosti djeteta jeste iskazivanje poštovanja djetetu i uzdržavanje od njegova ponižavanja i vrijeđanja.

Već smo ukazali na hadis Božijeg poslanika: “Poštujte svoju djecu!” – kojim je Božiji poslanik izrekao temeljni savjet roditeljima u odgajanju djece. Današnji naučnici u knjigama iz oblasti psihologije i pedagogije uveliko pozivaju da se pazi na naredne dvije činjenice:

Roditelji moraju nastojati da prodru u dubinu srca svoga djeteta da bi ono vidjelo stvari upravo onakvim kakvim ih vide njegovi roditelji. Djeca ponekad čuju da se o njima govori, da se ogovaraju njihovi postupci i greške.

Njihova jednostavnost i naivnost odraslima pružaju priliku da se na njihov račun zabavljaju i da ih kore te djeca vide da ih odrasli ismijavaju i zajedljivo im se obraćaju, ne shvatajući pritom kakav je duh djeteta.

Nevina djeca ne shvataju zašto ih odrasli kore ili zašto ih tjeraju da silom prihvate metodu za koju ovi jadnici ne mogu pronaći valjan i logičan razlog.

Upravo zato njihov svijet se odvaja od svijeta odraslih, dok sama po sebi dolaze do zaključka da su ova uznosita gospoda neka druga bića u odnosu na njih i da se pred njima trebaju “naoružati” sredstvima odbrane.

U razgovoru s djecom odrasli moraju voditi računa o tome da ne pričaju glasnije nego onda kada razgovaraju s nekim kolegom ili gostom. Kada su potrebne opomene, to treba činiti spuštenim tonom, blagim i dobrostivim glasom, da se između njih i djeteta ne bi napravio raskol i da ne bi došlo do patnje, boli i gorčine. Kada se na ovaj način ponaša sa djecom, ona onda polahko rastu i razvijaju se sa karakterom, dostojanstvom i samopouzdanjem.

Djeci stavite do znanja da su ona aktivni članovi porodice, stavite im do znanja da svako od njih treba prihvatiti neku odgovornost i da mora izvršavati svoje poslove.[1]

 

[1] Ma ve farzandane ma, str. 31.

  • 18 Juna, 2019