Nedovoljno znanja i visoke ambicije

Nedovoljno znanja i visoke ambicije

Čovjek koji želi da se uvrsti u red alima i učenjaka, ali mu manjka znanja i naobrazbe, u sebi počinje osjećati slabost i iskompleksiranost. Da bi sakrio svoju unutarnju slabost i manjkavost, on poseže za različitim sredstvima.

Tako se ponekad oslanja na izjave učenjaka i prenosi tuđe izjave. Ovaj čovjek je godinama član udruženja čiju većinu članova čine intelektualci. On je također pametan i valjan čovjek, ali nema visoku naobrazbu. On uvijek, kada se nađe u situaciji da pred svima održi govor, svoje kazivanje počne sa citatom ovog ili onog pisca, nikada ne iznoseći svoje vlastite stavove. To bi otprilike išlo ovako: ‘Ovdje vas podsjećam na misao Pola Valerija iz njegove knjige Pogledi na cijeli svijet..’ Ili: ‘Ja s lahkoćom prihvatam uvjerenje Nikole Burdifa iz njegove poslanice Razmišljanja o bitku…’

Zašto se on uvijek koristio ovim poštapalicama? Prvo, zbog svoga osjećaja zaostalosti i poniženja koji je gajio u unutarnjem biću i koje u njegovoj nutrini stalno ponavlja riječi: ‘Ne iznosi svoja uvjerenja, navedi riječi velikana’, i drugo – zbog kompleksa koji ga je i natjerao da se pokazuje svojim prijateljima inetelektualcima, toliko dok oni ne pomisle da ne zaostaje za njima. Kao da mu njegov kompleks šapuće: ‘Dozvoli da i drugi vide da si ti čitao filozofsku literaturu. ’[1]

Ponekad se toliko koristi skrušenošću i ulizivanjem i pred drugima toliko iskazuje poniznost i poštovanje da njih obuzima sram i stide se da ovako kulturnom i uljudnom čovjeku kažu da je nepismen.

Međutim, problem postaje mnogo opsežniji kada ovakav slabić i nepismen čovjek poželi da se dokopa katedre s namjerom da podučava učenike.

Da bi sačuvao svoju ličnost pred učenicima i da ga oni ne bi ismijali treba biti toliko ili strog i ohol na času da se nijedan učenik, od straha, ne usudi da mu kaže da je nesposoban i da ne može predavati, ili treba toliko biti toliko ponizan i skrušen i poštivati učenike da oni zanemare i ne spominju njegovo neznanje. Ovakva skrušenost i skromnost ne može se smatrati pohvalnim i moralnim svojstvom, već je to jedna vrsta niskosti i podlosti, a i izvor joj je osjećaj niže vrijednosti i skriveni ponizni strah. On je htio da se, ne posjedujući znanje, prikaže kao učen i da, ne posjedujući naučnu sposobnost, zauzme mjesto predavača i zato se predao ovoj podlosti i niskosti.

Imam Sadik, a.s., je kazao: “Ne priliči vjerniku da sebe dovodi u poniženje.“ a prenosilac ga je upitao: “Kako on može sebe poniziti?” Imam je rekao: “Tako što će se uhvatiti posla kojeg nije dostojan i zbog kojeg će se morati izvinjavati.”[2]

Isto tako se prenosi od Imama Sadika, a.s.: “Ne priliči vjerniku da sebe dovodi u poniženje. A prenosilac ga je upitao: “Kako on sebe može poniziti?” Kazao je: “Tako što će se prihvatiti posla za koji nema sposobnosti ni moći.”[3]

Imam Bakir, a.s., je pak kazao: “Loš rob je onaj Božiji rob koji gaji želje koje će ga poniziti.“[4]

Kada bi ovakav čovjek znao svoje mogućnosti i svoje granice nikada se ne bi upustio u trgovinu kojom će žrtvovati svoj karakter i svoje dostojanstvo.

Nikada ne bi došao u situaciju da se ponižava laskanjima i unižavanjima. Griješenje predstavlja još jedan činilac zbog kojeg se osjeća poniženost.

Onaj koji je počinio grijehe i koji je strgao zastor poštivanja zakona, stalno je pod pritiskom proganjanja moralne savjesti, pri čemu sebe vidi kao pokvarena i pogana čovjeka. Grešnik nastoji da svoju griješnost u svom nutarnjem biću sakrije i pokopa te da nepoželjne i sramne scene potisne u zaborav. Međutim, moralna savjest ne ostavlja grešnika na miru, nego ga stalnim korenjem podsjeća na grijeh i pričinjava mu nove patnje i boli.

Kada bi čovjek mogao svoja osjećanja u odnosu na svaki od duhovnih kompleksa, podijeliti sa prijateljem ili u najmanju ruku sebe natjerati da ih prihvati, riješio bi se iskompleksiranosti. I poput hiljadu misli, koje se javljaju u mozgu i one bi pale u zaborav i nikada ne bi postale uzrok boli i patnje posjedniku tih misli. Ali, kada taj osjećaj bude prigušen i ostane u pamćenju uvijek će između tog kompleksa i njegovog vlasnika postojati sukob i borba.

Vlasnik želi da ih potisne u dubinu podsvijesti, dok osjećaj nastoji izaći iz skrovišta podsvijesti i pokazati se na nivou svijesti.[5]

[1] Ma ve farzandane ma, str. 54.

[2] Kafi, sv. 5, str. 64.

[3] Mehedždžetu-l-bejda, sv. 4, str. 108.

[4] Sefine, str. 93.

[5] ‘Ukdeje hakaret, str. 30.