Dostojanstvo u siromaštvu

Dostojanstvo u siromaštvu 

 

U početku časnog Poslanika slijedili su uglavnom siromašni i nemoćni.

Sveta nebeseka Knjiga ih je tako odgojila i učinila plemenitim i čestitim da se unatoč materijalnoj neimaštini nisu osjećali poraženima pred bogatstvom niti su pred bogatašima osjećali poniznost i nikada se nisu prepuštali poniženju i osjećaju manje vrijednosti.

Imam Sadik, a.s., prenosi:

Došao je jedan bogat čovjek kod Božijeg Poslanika, s.a.v.a., a potom je ušao siromah i sjeo pored bogataša. Bogataš je skupio svoju odjeću oko sebe, a Poslanik, vidjevši to, upita ga: “Jesi li se to uplašio da te njegovo siromaštvo ne dotakne?” Ovaj odgovori: “Ne!”A jesi li se prepao da dio tvog imetka ne pređe njemu?” Reče: “Ne!” “Jesi li se uplašio da će ti se odjeća isprljati?” Reče: “Ne.”

“A zašto si onda sakupio svoju odjeću?” On odgovori: “O Poslaniče Božiji, bogatsvo moje koje je moj vjerni pratilac, i koje je sa mnom i danju i noću, odvratilo me je od realnog gledanja na stvari, ružno mi je prikazivalo lijepim, a vrline ružnim. Radi nadoknade za ove moje nepočudnosti, evo žrtvujem pola svog imetka i poklanjam ga ovom siromahu.”

Božiji Poslanik se obrati siromahu: “Prihvataš li ovo?” On odgovori: “Ne!” i bogataš ga upita: “A zašto ne?” On odgovori: “Bojim se da me ne snađe ono stanje koje je tebe snašlo.”[1]

 

 

[1] Kafi, sv. 2, str. 262.