Da li je svaka vrsta stida uredu?

Da li je svaka vrsta stida uredu?

Jedna od nepoželjnih osobina koja može sputavati čovjeka još od djetinjstva i koja ga, poput hronične bolesti, može pratiti sve do njegove smrti jeste neumjesni stid i povučenost. Ovo psihičko stanje, kao i mnoštvo drugih nepoželjnih osobina, proističe iz osjećaja niskosti i kompleksa niže vrijednosti.

Mnogo je djece koja su se u školama ozbiljno posvetila učenju i uspješno savladavala gradivo, a koja za vrijeme ispita, posebno usmenog dijela, zbog duševne slabosti i neutemeljenog stida, imaju neku neobičnu tremu i kao da su ono što su čitali i znali najednom sve zaboravili, pa nisu sposobni odgovarati. Usljed toga dobijaju loše ocjene i sebe lišavaju uobičajenog napredovanja u vrijeme redovnog školovanja.

Mnogo je, također, djece koja zbog izražene stidljivosti i povučenosti nemaju hrabrosti za druženje s drugima, nisu sigurna u sebe, osjećaju su manje vrijednom. Osjećaju strepnju i strah od prisustvovanja okupljanjima, u nekim slučajevima se boje posjetiti svoje rođake i čak se stide i povlače da bi izbjegli razgovor s njima. Nekada se ova osobina stidljivosti i slabosti duše kod određenih osoba toliko očituje, toliko duboko prodre u njihovu dušu i uništava njihovu ličnost, da oni i kada postanu odrasli pa sve do kraja života neprekidno osjećaju tjeskobu i nutarnji bol zbog uskraćenosti koje proizlaze iz nje.

Mnoštvo je činilaca koji mogu u djetetu uzrokovati ovu nepoželjnu osobinu stidljivosti i povučenosti i učiniti ih takvima. Većinu čine govor i ponašanja različitih osoba kojima su povređivali djecu.

Dijete koje od početka života bude izvrgnuto ismijavanju i ponižavanju od strane drugih, kada doživi traume usljed uvreda, sebe doživljava bijednim i ništavnim, osjeća se manje vrijednim. Jasno je da će ovakvo dijete upasti u stanje pasivnosti i stida, te da će se plašiti miješanja i druženja sa ljudima.

Strah i bježanje od društva i druga očitovanja, poput sramežljivosti i osamljivanja, jesu osobine koje proizlaze uglavnom iz činjenice da je čovjek u vrijeme svoga djetinjstva ili puberteta bio izvrgnut mržnji i omalovažavanju drugih – i nema drugog uzroka za ovo. Kada neku osobu okolina izvrgne ponižavanju, u njenoj psihi i imaginativnoj svijesti ostaju tragovi i učinci.

Neizbježna posljedica ovoga je da čovjek u društvu osjeća u sebi nešto manju vrijednost ili čak bezvrijednost.[1]

Osjećaj stida jeste padanje pod uticaj i osjećanje duševnog poraza iz straha da će nas neko koriti ili nam prigovarati.

Ova osobina stidljivosti tamo gdje dolikuje predstavlja moralnu vrlinu, a tamo gdje ne dolikuje predstavlja nepoželjnu osobinu.

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Dvije su vrste stida: racionalni stid i neosnovani stid. Racionalni stid proističe iz znanja i svijesti, a neosnovani stid proizlazi iz neznanja.”[2]

Imam Sadik, a.s., prenosi od svojih očeva, a oni od Poslanika, s.a.v.a., da je kazao: “Dvije su vrste stida: jedna vrsta stida je slabost, a drugu vrstu stida čine snaga, razum i vjerovanje.”[3]

U programu odgoja pametni roditelji su dužni svoje dijete odgajati tako da ono, s jedne strane, posjeduje racionalni stid, tj. da ne bude odgojeno kao bestidno i bezobrazno, a s druge strane, paziti da dijete ne upadne u bolest malodušnosti i neosnovanog stida, da na koncu ne završi kao povučeno i stidljivo. Da bi cijenjeni slušaoci u dovoljnoj mjeri obratili pažnju na ovu važnu dužnost, da bi svoju djecu oslobodili od nepoželjnih osobina poput slabosti duše i neumjesne stidljivosti i sl., te da bi ih odgojili takvim da imaju snažan duh i stid, potrebno je da tačno znaju društvene koristi stida kao i njegovu pohvalnost, ali i slabosti i nevolje koje donosi nepotrebni stid.

Neke duševne odlike poput ljubavi prema djetetu, straha i sl., zajedničke su odlike životinjama i ljudima. Međutim, stid je duševno stanje koje je svojstveno samo čovjeku. Nijedna životinja u sebi ne osjeća stid.

Imam Sadik, a.s., u Mufaddalovom Tevhidu kaže:

“O Mufaddale, sada obrati pažnju na osobinu koju je Bog podario isključivo ljudima, a uskratio životinji. Ta vrlina, puna uzvišenosti i veličine, vrijednosti i veličanstvenosti, jeste stid.”

U ovom kazivanju Imam Sadik, a.s., ističe da je stid odlika ljudi, ali ne i životinja. Savremeni naučnici također ustanovljavaju da je stid isključivo ljudska odlika.

Mark Twain vjeruje da je čovjek jedina životinja koja se stidi ili koja osjeća da ima potrebu za stidom.

Doktor Flason, profesor na univerzitetu Ročester, potvrđuje ovaj stav govoreći: “Stid je znak zdravlja i postoji u svim ljudima, čak i kod onih koji žive goli.” Doktor Flason je uvjeren da ono što uzrokuje da se krv slije u lice čovjeka jeste osjećaj nastao na temelju skrivanja neke činjenice.[4]

[1] ‘Ukdeje hakaret, str. 21.

[2] Kafi, sv. 2., str. 106.

[3] Biharu-l-envar, sv. 15., str. 197.

[4] Ruznameje Ittila‘at, br. 10336.