Oslonac zvani iman

Autor: Muhamed Teki Felsefi
Izvor: Dijete, naslijeđe i odgoj II
Share

Oslonac zvani iman

 

Jedna od temeljnih prednosti škole islama u odnosu na sve druge odgojne i psihološke škole koje pripadaju civiliziranom svijetu, jeste to što ona svoj najčvršći oslonac nalazi u vjeri u Jednog Boga. A to je ono čega su lišene druge škole psihologije mimo islama. Danas se učenjaci u svijetu, u svojim naučnim programima, nastoje okoristiti snagama morala, odgoja, savjesti, kulture i sl.

Putem svih tih odgojnih i edukativnih programa oni nastoje da oblikuju osobu koja će biti svjesna svojih dužnosti i obaveza. Islam se, također, u svojim odgojnim metodama, radi osiguravanja ljudske sreće i odgoja svijesti o vlastitim dužnostima i obavezama, koristi navedenom metodologijom, ali, povrh toga, posjeduje jedan osoben program – a to je vjerovanje u Boga.

Uticaj vjerovanja na provođenje zakonskih odredbi i izvršenje dužnosti i obaveza jači je od svake druge snage i snažniji je od svakog drugog činioca.

Sva sredstva, koja su jamstvo izvršenja zakonskih normi, mogu u nepovoljnim uvjetima i u suočenju sa preprekama ostati bez učinka ili sa slabim učinkom. Jedina moć i snaga koja čovjeka na svakom mjestu i u svim prilikama i uvjetima odvraća od zla i zločina jeste vjera u Boga. Oni koji zaista obožavaju Boga, na tragu svjetla imana, uvijek su svjesni svojih dužnosti i obaveza i uvijek nastoje da budu pošteni. Oni se bilo u samoći ili pred drugima, u siromaštvu i bogatstvu, u zdravlju i bolesti, u sigurnosti i nesigurnosti, u ratu i miru – dakle u svim mogućim stanjima – nikada ne udaljavaju od Pravog puta i nikada ne skreću s puta pravičnosti i istine.

Stručni psiholozi priznali su u svojim knjigama veliku vrijednost i duboki uticaj vjere u odgojnim procesima. Djeca koja su u skutima svojih roditelja odgojena u okrilju imana i koja su u djetinjstvu naučena da obožavaju Boga, posjeduju stanovite odgojne prednosti u odnosu na djecu bez vjere.

Ona u toku svog daljnjeg života imaju jaču psihu, veću otpornost na životne poteškoće, posjeduju veći optimizam i nadu. Jer ona su osobe koje su Uzvišenog Boga neprestano svjesne, upravo zato ne izbjegavaju vršenje svojih dužnosti i ne pokazuju sklonost ka kršenju tuđih prava i griješenju.

Stid je važan psihički činilac koji može biti jamac provođenja zakona te sam po sebi može biti činilac odvraćanja ljudi od izvjesnog broja grijeha. U svakom društvu postoje nepouzdani i grješni ljudi koji su zatočenici svojih strasti i poriva. Izvršavanje dužnosti i poštovanje zakona i moralnih načela u njihovim očima izgleda bezvrijedno. Zato se oni ne libe činjenja bilo kojeg grijeha. Jedina prepreka na putu njihovog bezočnog griješenja jeste stid. Oni se stide ljudi, boje se ljudskih korenja i govorkanja. Oni dobro znaju da će – ako se upuste u neke od svojih nepoćudnosti i učine određena nedjela – izazvati napade, prijekor i mržnju ljudi i da će im život postati tegoban i nepodnošljiv.

Imam Sadik je o stidu i njegovu psihološkom uticaju kazao Mufaddalu:

“Da nema uticaja stida, ne bi bilo poštivanja gostiju i ne bi se poštivali ugovori. Da nema stida, ne bi dolazilo na valjan način do ispunjavanja potreba i postizanja dobra te odbijanja i klonjenja zla. Stid nije uticajan samo u vršenju moralnih dužnosti već se i mnoge zakonske odredbe izvršavaju zbog stida. Jer, kada ne bi bilo stida i straha od prijekora ljudi, neki ljudi ne bi poštivali prava svojih roditelja ni svoje rodbine. Da nije stida, amaneti se ne bi vraćali i neki ljudi se ne bi libili nikakvog razvrata suprotstavljenog čednosti i krjeposti.”[1]

Stid pred javnim mnijenjem, dakle strah od korenja i prigovaranja od strane društva, jedan je od najboljih jamaca poštovanja zakonskih odredbi u današnjem civiliziranom društvu. Koliko li je samo moćnika, pokvarenih bogataša, momaka i djevojaka koji su se predali strastima i običnih ljudi u društvenoj zajednici koji gaje u sebi nepoćudne želje, skloni su udovoljiti svojim nezakonitim prohtjevima i spremni su ih bez granica upražnjavati, ali se plaše reakcije okoline. Boje se ljudske mržnje i odbacivanja. Tada oni okreću leđa svojim pohotama i pokoravaju se zakonu da bi se zaštitili od bujice prigovora i omalovažavanja.

Nema sumnje u činjenicu da mržnja i prigovori javnog mnijenja u nekim slučajevima za prekršioce mogu biti teži nego i sama zatvorska kazna i batine. Zasigurno će stid u ovakvim slučajevima biti bolji jamac očuvanja zakona od kaznenih odredbi i zakonskih mjera.

Naprimjer, osoba koja je zbog krađe osuđena na kaznu zatvora pati zbog hapšenja, ali će joj mnogo teže pasti ako to bude objelodanjeno među svijetom i u narodu bude prozvana lopovom i izdajnikom. Žena koja je počinila djelo oprečno čednosti, radije će se odlučiti na šestomjesečni boravak u ćeliji nego da šest dana u društvu bude prokazivana kao bludnica i nečasna.

Naravno, koliko odgojni standardi i psihološka i moralno-društvena svijest jednog naroda budu na većoj razini, bit će veća i osjetljivost tog naroda u odnosu na mržnju i osudu javnog mnijenja.

Ova vrsta stida koja doprinosi provedbi zakona i koja ljude odvraća od nepoćudnosti i nedjela, tretira se kao svojevrsna moralna vrlina. Zato je ova vrsta stida poželjna i pohvalna u islamu i o njoj je preneseno mnoštvo predaja, od kojih ćemo neke i ovdje navesti:

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Kada se ne stidiš, radi šta ti je volja.”[2]

Znači, ljudi bez stida ne ustručavaju se bilo kojeg djela.

Imam Ali, a.s., je rekao: “Kod koga se smanji stid, smanjilo mu se klonjenje grijeha.”[3]

Imam Ali, a.s., također je kazao: “Stid odvraća ljude od ružnih djela.”[4]

Imam Sadik, a.s., je rekao: “Nema vjerovanja onaj kod koga nema stida.”[5]

Imam Askeri, a.s., je rekao: “Onaj ko se ne stidi ljudi, neće se stidjeti ni Boga.”[6]

Imam Ali, a.s., je rekao: “Onome kome je stid ogrtač, ljudi neće vidjeti nedostatke.”[7]

Cilj i svrha ovih nekoliko hadisa i predaja je da se ukaže na vrijednost stida od ljudi u provođenju zakona i odvraćanju od grijeha. Ali, u društvu se nalaze i odgovorne osobe koje ne samo da se stide ljudi i ne tragaju za grijehom već ne griješe ni kada su u samoći. To je zato što se ovi plemeniti ljudi stide sami sebe, oni zapravo imaju sram pred svojom ljudskom čašću i svojom duhovnom plemenitošću. Ova vrsta ljudi može se ubrojati u najstidljivije i najodgovornije ljude u društvu.

Imam Ali, a.s., je rekao: “Najbolji stid je da se stidiš samoga sebe.”[8]

 

[1] Biharu-l-envar, sv. 2., str. 25.

[2] Mustedrek, sv. 2., str. 86.

[3] Nehdžu-l-belaga, Fejd, str. 1239.

[4] Gureru-l-hikem, str. 51.

[5] Kafi, sv. 2., str. 106.

[6] Biharu-l-envar, sv. 17., str. 218.

[7] Vesail, sv. 3., str. 221.

[8] Gureru-l-hikem, str. 191.

  • 12 Jula, 2019