Zarobljenici iz Poslanikove porodice na putu prema Šamu
Zarobljenici iz Poslanikove porodice na putu prema Šamu
Kada su zarobljenici Ehli bejta dovedeni u Kufu, Ubejdullah ibn Zijad poslao je pismo Jezidu ibn Muaviji u Šam i od njega zatražio da mu kaže šta će raditi sa zarobljenicima. Jezid mu je naredio da ih pošalje kod njega u Šam.[1] Ubejdullah ibn Zijad je onda naredio da spreme zarobljenu djecu i žene, a Aliju ibn Husejnu stave željezne okove na noge, ruke i vrat.[2] Potom je naredio Muhfiru ibn Se'lebeu i Šimru ibn zil-Dževšenu da zarobljenike Ehli bejta odvedu u Šam.[3] Glavu imama Husejna su nabili na oštricu koplja.[4]
U putu, Ali ibn Husejn nije ni jednu jedinu riječ progovorio s njima.[5] Ubejdullah je glavu imama Husejna, njegove braće, sinova i prijatelja predao Zahru ibn Kajsu, a Alija ibn Husejna, njegove sestre, tetke i druge žene su posjeli na neosedlane[6] kamile. Ehli bejt časnog Poslanika je, poput zarobljenika nevjernika, iz grada u grad i iz sela u selo dugo danima vođen do Šama.[7]
Na putu prema Šamu vojnici su po noći postavljali glavu imama Husejna na koplje i čuvali stražu oko nje. U jednom od svratišta jedan monah iz manastira u blizini došao je do vojnika i rekao im: “Teško vama! Pristajete li da dobijete hiljadu dinara, a da mi dadnete ovu glavu da večeras ostane kod mene?“ Oni su pristali pa je monah uzeo glavu, odnio je, oprao, namirisao, sjeo pod nebo, stavio je na svoje krilo i do ujutro plakao. Primio je islam jer je cijelu noć gledao kako neko svjetlo iz neba obasjava tu glavu. Zauvijek je napustio manastir i stupio u služenje Poslanikovog Ehli bejta.[8]
Kada su zarobljenici Ehli bejta stigli u Šam, Jezid, halifa muslimana, popeo se na uzvišenje Džiruna da ih posmatra i vidjevši kako ulaze, spjevao je pjesmu:
Nazirući s uzvišenja, sa Džiruna,
spazih sužnje, devina ih pleća puna,
na šiljcima oštrim, glave im ko sunca.
Krik gavrana, slutnja, dobra ili zla
Znak je da osvetih moje stare ja![9]
Blizu Damaska, Umm Kulsum, sestra imama Husejna, otišla je do Šimra, zapovjednika vojske koja je pratila zarobljenike, i rekla mu da ima jednu molbu. Kad ju je on upitao koja joj je molba, Umm Kulsum je odgovorila:
“Kada budemo htjeli ući u grad, uvedite nas iz mjesta gdje će biti manje posmatrača, a ove otkinute glave maknite od zarobljenika. Umorni smo od pretjeranog gledanja ljudi u nas ovakve.”
Šimr je onda naredio da odrubljene glave stave među žene i da ih uvedu kroz najprometniji ulaz u grad.[10]
Sahl ibn Sa'd[11] o tome je pričao:
“Krenuo sam prema Bejtu-l-makdisu. Na putu prema Šamu došao sam do grada koji je imao puno potoka i drveća. Vidio sam na vratima i zidovima obješene raznobojne ukrase i zavjese, a žene su igrale uz muziku i pjesmu. Pomislih: možda stanovnici Šama imaju neki praznik za kojeg mi ne znamo. Vidio sam skupinu ljudi kako razgovaraju i upitao ih ima li u Šamu neki praznik za kojeg mi nismo čuli. Uzvratili su mi pitanjem: ‘O, šejh, izgleda da si stranac?’ pa sam se predstavio: ‘Ja sam Sahl ibn Sa'd, vidio sam i Poslanika i od njega prenio hadise.’ Tek tad mi odgovoriše: ‘O, Sahle! Ima mjesta čuđenju da iz neba pada krv, umjesto kiše, a da zemlja svoje stanovnike proguta!’ Upitah zašto pa mi rekoše: ‘Upravo sad donose glavu Husejna, Poslanikovog unuka, iz Iraka u Šam.’ Začudio sam se da donose Husejnovu glavu, a narod se raduje pa sam upitao: ‘Na koja će vrata ući?’ Pokazali su mi vrata koja se zovu Vrata sata i ja sam otišao do njih.
Tu sam bio kada sam vidio da na koplju nose glavu koja neodoljivo podsjeća na Poslanikovu glavu. Iza njih su vodili žene na neosedlanim kamilama. Prišao sam jednoj ženi i upitao: ‘Kćeri, ko si ti?’ Odgovorila mi je da je ona Sukejna, Husejnova kći. Rekao sam joj: ‘Ja sam Sahl ibn Sa'd. Vidio sam tvog djeda Poslanika i prenio sam hadis od njega. Mogu li učiniti nešto za tebe?’ i zamolila me: ‘O, Sahl, ovom čovjeku što nosi glavu mog oca reci da je odnese malo naprijed da bi ljudi više gledali u nju, a manje u nas. Mi smo Poslanikova porodica.’ Prišao sam vojniku i upitao ga: ‘Možeš li tu glavu odnijeti ispred žena, a zauzvrat ćeš dobiti 400 dirhema?’ Čovjek je prihvatio i ja sam mu ih dao!”[12]
Poslanikov Ehli bejt su uveli u Damask. Po Jezidovoj zapovjedi stali su kod stepenica, uz vrata džamije tog grada, na mjesto gdje su smještali zarobljenike kako bi ih narod tako i gledao.[13] I zaista, ubrzo im je prišao neki starac i obratio im se:
“Hvala Bogu Koji vas je pobio, u nestanak odveo, oslobodio ljude vaše pobune i učinio predvodnika pravovjernih Jezida pobjednikom!”
Ali ibn Husejn ga je upitao je li on učio Kur'an i odgovorio je da jeste. Onda ga je upitao je li učio časni ajet koji kaže:
Ti reci: Ja ne tražim od vas nikakve nagrade, osim ljubavi za bližnje! (Eš-Šura, 23)
i ovaj je odgovorio da zna za taj ajet, na što mu je Ali ibn Husejn rekao: “O, starče, bližnji u tom ajetu smo mi” pa ga opet upitao je li u suri Isra učio ovaj ajet:
Daj bližnjemu pravo njegovo. (El-Isra, 26)
i ovaj je opet potvrdno odgovorio pa mu je Ali ibn Husejn opet rekao: “Bližnji u ajetu smo mi.” Pitao ga je, dalje, za ajet:
I znajte da je od svega što u ratu zaplijenite jedna petina Allahova, i Poslanikova, i rodbine njegove. (El-Anfal, 41)
i starac je opet potvrdio, pa mu je Ali ibn Husejn opet rekao: “To smo mi.” Konačno, pitao ga je i za ajet:
Allah želi odagnati od vas nevaljalštine, o Porodico Kuće poslaničke, i da vas sasvim očisti! (El-Ahzab, 33)
i starac je opet potvrdio da ga zna i Ali ibn Husejn mu je opet rekao: “Mi smo Ehli bejt o kojem se govori u ajetu.”
Starac je onda ušutio i samo podigao ruke ka nebu rekavši:
“Bože, kajem se zbog onoga što rekoh i zbog zlobe koju sam pokazao prema njima! Bože, utječem ti se od neprijateljstva prema Muhammedu i porodici Muhammedovoj!”[14]
Minhal ibn Amr je pričao:[15] “Vidio sam Husejnovu glavu u Damasku nataknutu na koplju. Neki čovjek je ispred glave učio suru Kehf sve dok nije stigao do ovog časnog ajeta:
Misliš li ti da su samo stanovnici pećine, čija su imena na ploči napisana, bili čudo među čudima našim? (El-Kahf, 9)
Odjednom je glava jasnim i rječitim jezikom progovorila:
‘Čudnija od priče Stanovnika pećine je priča o mom ubistvu i stavljanju mene na koplje.’”[16]
[1] El-Luhuf, str. 171.
[2] Taberi, sv. 5, str. 461; El-Kamil, sv. 4, str. 84; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 195. Ibn Esir u El-Kamilu dodaje: Alija ibn Husejna su svezali na kamilu.
[3] Ibn Kesir, sv. 8, str. 195; Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 213; Taberi, sv. 5, str. 461.
[4] Tarihu-l-Ja'kubi, sv. 2, str. 245.
[5] Taberi, sv. 5, str. 461; El-Kamil, sv. 4, str. 84.
[6] El-Futuh, sv. 5, str. 127; Et-Tazkiretu-l-hemdunije, sv. 3, str. 418; Er-Resailu-s-sijasije, str. 41 i 421; Resailu-l-Mekrizi, str. 16.
[7] El-Futuh, sv. 5, str. 127; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 195; Taberi, sv. 5, str. 460.
[8]Es-Seva'iku-l-muhrike, str. 278; El-Inba’, str. 29; Tazkiretu-l-havās, str. 237.
[9]Tazkiretu-l-havās, str. 235; Biharu-l-envar, sv. 45, str. 199.
[10]Musiru-l-ahzan, str. 97; El-Luhuf, str. 174; Biharu-l-envar, sv. 45, str. 127.
[11]Sahl ibn Sa'd el-Hazredži el-Ensari (…–91. h. /…–710. god.) bio je jedan od ashaba, poticao je iz Medine i živio je oko stotinu godina.
[12]Mektelu-l-Husejn (Harezmi), sv. 2, str. 60; Biharu-l-envar, sv. 45, str. 127.
[13]El-Bed'u vet-tarih, str. 420.
[14]El-Futuh, sv. 5, str. 131; Tefsiru-t-Taberi, u tumačenju gore navedenih ajeta; Tefsiru Ibn Kesir, u tumačenju ajeta 23 – Eš-Šura i 33 – El-Ahzab; Mektelu-l-Husejn (Harezmi), sv. 2, str. 61; Biharu-l-envar, sv. 45, str. 155 i 166; El-Ihtidžadž, sv. 2, str. 306; Emali-s-Seduk, str. 165; Es-Seva'iku-l-muhrike, str. 318; Resailu-l-Mekrizi, str. 183 i 206; Subhu-l-e'ša, sv. 1, str. 281.
[15]Minhal ibn Amr el-Esedi; Ibn Mu'in i drugi su ga smatrali povjerljivim (Tarihul-islam, sv. 7, str. 483). Šejh Tusi ga je ubrajao u ashabe imama Husejna i Alija ibn Husejna (Mu'džemu-r-ridžal).
[16]Subulu-l-huda, sv. 11, str. 76; El-Hasāisu-l-kubra, sv. 2, str. 127.
