Zašto je odabran Ali ibn Ebu Talib?
Zašto je odabran Ali ibn Ebu Talib?
Gadir je ogromni tok koji se napaja sa zdenca Alijevih neprebrojivih vrlina te da je među Poslanikovim ashabima bio neko ko je bolji od Emirul-mu'minina, upravo on bio bi odabran za ovo postavljenje časno. Međutim, istina je da nakon Poslanika ne samo da od Alija nema boljeg već niko od ummeta ne stiže do nivoa Alijevog.[1] Vrline i prednosti koje su spomenute i prenijete od Poslanika i ashaba u vezi s Alijem nisu spomenute u vezi s ostalim ashabima, i to usprkos tome što je razaračka ruka politiziranja, koliko god je mogla, kroz historiju prikrivala i pokrivala njegove vrline, te da bi očuvala svoj položaj ružno govorila o njemu.[2]
Imam Ahmed ibn Hanbel kaže: “U mjeri Alijevih vrlina nije preneseno ni za jednog Poslanikovog ashaba.”[3]
Neki čovjek u prisustvu Ibn Abbasa reče: “Subhanallah! Koliko samo vrlina i nadimaka Ali ima! Mislim da ih ima sigurno tri hiljade.” Ibn Abbas reče: “Zašto ne kažeš da broj njegovih vrlina dostiže brojku od trideset hiljada?”[4]
Sujelman E'amaš u odgovoru Mansuru Davanikiju, abasijskom halifi, koji ga je pitao koliko ima predaja o Aliju, kaže: “Uspio sam prenijeti samo manji dio njegovih vrlina, nešto oko desetak hiljada, možda malo više.”[5]
Ibn Hadžer u Savaiku piše: “U Kur'anu ni o kome nije objavljeno koliko o Aliju.”[6]
On također piše: “U vezi s Alijem objavljeno je tri stotine ajeta.”[7]
Prenosi se od Ibn Abbasa: “Gdje god da se u Kur'anu spomene: O, vi, koji vjerujete, podrazumijeva se da je Ali njihov vođa i velikodostojnik. Na velikom broju mjesta kritikuju se Muhamedovi, s.a.v.a, ashabi, ali Ali se spominje samo po dobru.”[8]
U ovom ćemo poglavlju spomenuti dio Alijevih vrlina koje mu omogućavaju da predvodi muslimansko društvo i naslijedi Poslanikov hilafet.
Zajednička suština s Poslanikom
Iako nismo u mogućnosti otkriti svu zbilju ovog zajedništva, ipak se preko predaja može zaključiti barem da je to činjenica. Od Poslanika se prenosi veliki broj predaja u kojima se kazuje da je suština i priroda Emirul-mu'minina jedinstvena i istog porijekla kao i Poslanikova.
U skladu s tim predajama:
- Svjetlo Poslanikovo i svjetlo Alijevo postojalo je prije stvaranja Adema, a.s., njih dvojica stvorena su od jedne materije.[9] Pod svjetlom se misli na duhovni faktor i uzvišenu zbilju melekutsku koja igra osnovnu ulogu u egzistencijalnoj građi poslanika.
- Poslanik je rekao:
قَالَ رَسُولُ اللّه، صَلَّى اللهُ عَليهِ وَ آلِهِ وَ سَلَّمَ: يَا عَلِيُّ، النَّاسُ مِن شَجَرٍ شَتَّى وَ أَنَا وَ أَنتَ مِن شَجَرةٍ وَاحِدَةٍ
“Uzvišeni Bog je ljude stvorio od različitih stabala, dok su Poslanik i Ali stvoreni od jednog stabla.”[10]
- Bog je Poslanika i Alija odabrao skupa.[11]
- Ali je poput Poslanika. Pored ajeta o mubaheli i predaja koje govore o tome, postoje odvojeni hadisi koji ističu ispravnost jedinstvenosti bića Poslanikovog i Alijevog. U skladu s tim predajama, kada god bi bilo potrebno da Poslanik zaprijeti nekom plemenu ili skupini, pokazujući na Alija govorio bi: “Ili se prođite toga ili ću vam poslati nekog koji je poput mene.”[12]
- Njegova krv i meso, krv i meso su Poslanika. Poslanik, s.a.v.a., je rekao:
لَحْمُهُ لَحْمِي و دَمُهُ دَمِي
“njegovo meso moje je meso, njegova krv je moja krv.”[13]
- Ali je poput Poslanika.[14]
- Ali je korijen Poslanikov.[15] (عَلِيٌّ أَصْلِي) Ovim riječima možda se misli na to da kako god korijen daje drvetu postojanost, Alijevo biće daje postojanost islamu da na kraju njegovo ime preživi. Može se također shvatiti i da je Ali od Poslanikove loze, a kao takav ovaj se izraz koristi među narodom kada se hoće ukazati na ovu činjenicu.
- ”Ali je meni ono što je moja glava mome tijelu.“
عَلِيٌ مِنِّي كَرَأْسِي مِن بَدَنِي
Odgajanje Alija
Svi se historičari slažu u tvrdnji da je Ali još od ranog djetinjstva odrastao u krilu Poslanikovom i da ga je on ogajao pod svojim nadzorom.[16]
U godinama prije poslanstva u Mekki su harale suša i glad, sve Kurejšije su imale materijalnih problema, a Ebu Talib imao je dosta djece. Zbog toga Muhammed, s.a.v.a., predlaže svome amidži Abbasu da kao pomoć Ebu Talibu uzmu po jednog njegovog sina da paze na njih. Abbas je uzeo Dž'afera, a Poslanik Alija da ih paze.
Ibn Esir ovaj događaj spominje kao blagoslov Božiji Aliju, zaključujući: “Nakon toga Ali je stalno bio uz Muhammeda, sve dok nije postao Poslanik i on ga počeo sljediti.[17]
Ali u vezi s ovom činjenicom kaže: “Kada sam bio dječak, stavljao bi me na svoje grudi, uspavljivao bi me u svojoj postelji. Pribijao bih se uz njega da mogu mirisati njegov divni miris…”[18]
Poznati historičar Mes'udi u knjizi Isbatul-vasijjeh piše: Poslanik je imao trideset godina kada se Ali rodio. Muhammed ga je puno volio. Sam je tražio od Alijeve majke, Fatime binti Esed, da njegovu kolijevku postavi pored njegove postelje. On je na sebe uzeo obavezu njegovog odgajanja. Hranio ga je mlijekom, ljuljao ga u bešici i tako ga uspavljivao. Kada bi se probudio, igrao bi se s njim, čas bi ga stavljao na rame, čas bi ga grlio, a čas privijao na grudi govoreći: “Ali je moj brat, pomagač, odabranik, nasljednik, potpora, zet i povjerenik.” Odvodio ga je sa sobom u okolinu Mekke i šetali su poljima, pustinjom i brdima. Tako je bilo dok Mekku nije zahvatila suša i moćni i darežljivi Ebu Talib ostao praznih ruku. Od tada, Poslanik na sebe uzima obavezu Alijevog poučavanja i odgoja.[19]
Stupanje u islam
Bez ikakve sumnje, Ali je bio prvi muškarac koji je prigrlio islam i pristupio Poslaniku. Međutim, prije negoli počnemo govoriti o ovoj temi, napomenut ćemo dvije činjenice.
Prvo, islam hazreti Alija u odnosu na islam ostalih ashaba s početka islama ima jednu suštinsku razliku. Oni su prihvatili islam nakon što su prije toga velik broj godina bili idolopoklonici, dok hazreti Ali nikada nije ni pred čim drugim spustio svoju glavu i nikada nije bio idolopoklonik. Kada kažemo da je on prvi musliman, to je kao kad Ibrahim, a.s., kaže: Ja sam prvi musliman.[20] Kada govorimo da je prvi musliman od svih, to je kao kad hazreti Musa, a.s, kaže: Ja sam prvi vjernik.[21] Kada kažemo da je Ali prigrlio islam, to je kao što Kur'an časni govori u vezi s hazreti Ibrahimom, a.s.: Sjeti se kad je njegov Gospodar rekao: Pokori se!, a on reče: Pokoran sam Gospodaru svjetova.[22] Ako kažemo on je postao vjernik, to je kao što se u Kur'anu časnom u vezi s Poslanikom kaže: Vjeruje Poslanik u ono što mu je objavljeno od Gospodara njegova.[23]
Drugo, iman, u značenju vjerovanja i slijeđenja nečega, različit je u različitih ljudi. Ova razlika predstavlja stepene imana, koji bivaju povodom bliskosti ili udaljenosti od Gospodara. Emirul-mu'minin se nalazi na najuzvišenijim stepenima imana, stepenom jekina u Gospodara svjetova i istiniti nauk islama. Sam je govorio: “Tako mi Boga, kada bi zastori bili otklonjeni, ništa ne bi bilo dodato mome jekinu, uvjerenosti.”[24] Poslanik, s.a.v.a., u vezi s njegovim vjerovanjem je govorio: “Kada bi na jedan tas vage bila stavljena vjera Alijeva, a na drugi nebesa i zemlja, pretegao bi tas s vjerom Alijevom.”[25]
Ukoliko ne bismo obratili pažnju na ova dva segmenta pa Alija posmatrali kao ostale muslimane, ponovo bi on bio prvi čovjek koji je prigrlio islam istog dana kada je Poslanik izabran da bude Poslanik.
Enes ibn Malik kaže: “Muhammed je u ponedjeljak odabran za Poslanika, a Ali je već u utorak počeo s njim obavljati namaz[26] ili je povjerovao u njega.[27] Onoga dana kada je obznanio svoje poslanstvo, prvi koji je javno obznanio svoje vjerovanje i podržao ga bio je Ali, iako je po godinama bio najmlađi od svih prisutnih[28] jer tada nije imao više od deset proljeća.[29] Sam je govorio: ‘Prije svih sam postao musliman. To je bilo dok još uvijek nisam bio punoljetan.’”[30]
Ova činjenica toliko je poznata da je veliki broj učenjaka i historičara sunija rekao: “Njegovo prvenstvo u islamu je općepoznato i u tome se svi slažu.”[31]
Veliki broj ashaba i tabiina priznaju ovu vrlinu. Allame Emini spominje ime pedeset jednog ashaba i tabiina i islamskog učenjaka iz ehli sunneta koji prenose ovu vrlinu, kao i ime petnaest pjesnika s početka islama koji su o tome spjevali stihove.[32]
Pored toga, od poslanika je prenesen veliki broj hadisa u kojima on Alija naziva prvim muslimanom. Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Prvi čovjek koji će doći kod mene kraj izvora kevser jeste onaj koji je prije od svih primio islam, a to je Ali ibn ebi Talib.”[33] Također je rekao: “Prvi ko je sa mnom klanjao namaz je Ali.”[34] Također je rekao: “Sedam godina osim Alija sa mnom niko nije obavljao namaz, a meleki su slali blagoslove na nas dvojicu.”[35] U skladu s navodima Mas'udija u Isbatul-vasijjeh, on je s Muhammedom dvije godine prije Poslanstva obavljao namaz.[36] Izrazi koji svjedoče o ovom značenju su brojni, od kojih ćemo mi samo neke, primjera radi, spomenuti:
- Prvi koji je primio islam[37] أَوَّلُ مَنْ أَسْلَمَ
- Prvi koji je postao vjernik[38] أَوَّلُ مَنْ آمَنَ
- Prvi koji je klanjao[39] أَوَّلُ مَنْ صَلَّى
- Onaj koji prethodi svima u islamu[40] أَقْدَمُ أُمَّتِي سِلْمًا
- Prvi od vjernika koji je postao vjernik i prvi koji je prihvatio islam[41]
Hazreti Ali je također puno puta ukazao na tu činjenicu: “Ja sam prvi čovjek koji povjerovao u Poslanika.”[42] Također je govorio: “Ja sam prvi čovjek koji je klanjao s Poslanikom.”[43]
U jednom od govora u Nehdžul-belagi kaže: “Uvijek sam bio s njim, i na putu i kod kuće, poput devčeta koje prati majku. Svakog dana mi je pokazivao nešto od svoga morala i učio me da to slijedim. Svake se godine osamljivao u Hiri i ja bih ga gledao i niko ga osim mene ne bi vidio. U stanju kada ni u jednoj kući nije bilo islama, osim u kući u kojoj su bili Muhammed i Hatidža, ja sam bio treći s njima, gledao sam svjetlost objave i poslanstva i udisao miris nubuveta.”[44] Također je govorio: “Prije negoli je iko iz ovog ummeta obožavao Allaha, ja sam Ga sedam godina obožavao s Poslanikom.”[45]
Znanje
Jedna od osobina koja treba biti uzeta u obzir u preciziranju vođe jeste znanje i obaviještenost. Kada je riječ o preciziranju vođe i imamu islamskog društva, što mora biti ustanovljeno na šerijatskim propisima, znanje ima veću ulogu i uticaj.
Ukoliko znanje i obaviještenost smatramo uvjetima za vođstvo islamskog društva, bez izuzetka svi islamski mezhebi tvrde da je Emirul-mu'minin, hazreti Ali, bio najučeniji i najobavješteniji čovjek ummeta. On je dvadeset tri godine pratio Poslanika[46] i za to vrijeme toliko ovladao vjerskim pravilima da za njega nije bio nepoznat niti sakriven nijedan ogranak islama. Svim ashabima je trebalo njegovo znanje, dok njemu nakon Poslanikove smrti nije trebao niko, upravo zahvaljujući tome što je dvadeset tri godine, svaki put kada bi pitao, čuo odgovor, a kada god bi šutio, bez da postavi pitanje, Poslanik bi mu govorio.[47]
Poslanik, s.a.v.a., mu je govorio: “Zadužen sam da te držim blizu sebe i da te učim.”[48]
Broj Poslanikovih hadisa koji govore o Alijevom znanju je veliki. Od toga ćemo citirati samo nekoliko:
Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Nakon mene, najučeniji čovjek moga ummeta je Ali ibn Ebi Talib.”[49]
أَعلَمُ أُمَّتِي مِن بَعْدِي عَلِيٌّ بنُ أَبِي طَالِبٍ
Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ali, Emirul-mu'minin je kapija moga znanja.”[50]
عَلِيٌّ أَمِيرُالمُؤمِنينَ وِعَاءُ عِلْمِي
Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ali je kapija moga znanja.”[51]
عَلِيٌّ بَابُ عِلْمِي
Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ali je riznica moga znanja.”[52]
عَلِيٌّ عَيبَةُ عِلْمِي
Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ti si uho koje sluša moje znanje.”[53]
أَنتَ أُذُنٌ وَاعِيةٌ لِعِلْمِي
Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ali je najučeniji i najobavješteniji ashab u suđenju.”[54]
Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ali je učeniji od svih.”[55]
Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ja sam kuća mudrosti, a Ali je kapija te kuće.”[56]
Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ja sam grad mudrosti, a Ali je kapija tog grada; ko god želi mudrost, neka uđe na vrata.”[57]
أَنَا مَدِينةُ الحِكْمَةِ وَ عَلِيٌّ بَابُها فَمَن أَرَادَ الحِكْمَةَ فَلْيَأْتِ البَابَ
Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ja sam grad znanja, a Ali je kapija grada; ko god želi ući u grad, neka uđe na vrata.”[58]
أَنَا مَدِينةُ العِلْمِِ وَ عَلِيٌّ بَابُها فَمَن أَرَادَ الحِكْمَةَ فَلْيَأْتِ البَابَ
U šestom svesku El-Gadira, Allame Emini na stranicama od 61 do 77, ispod stihova Šemsuddina Mamekija:[59]
وَ قَالَ رسُولُ اللّه إِنِّي مَدِينةٌ
مِنَ العِلْمِ وَ هوَ البَابُ فَاقْصُدِ
nabraja imena sto četrdeset tri sunijska alima koji prenose predaju: “Ja sam grad znanja, a Ali je kapija,” a lično Ali govorio je:
“Poslanik me je poučio s hiljadu kapija znanja, a u svakom znanju mi je otvorio hiljadu kapija.”[60]
Također, Ali je govorio:
“Pitajte me prije nego me izgubite. Šta god me u vezi sa stvarima ispod Arša pa naniže budete pitali, ja ću vam odgovoriti.”[61]
Također, govorio je: “Pitajte me o knjizi Božijoj, tako mi Boga, za svaki ajet znam je li objavljen u danu ili u noći, u pustari ili na brdu.”[62]
Halifa Omer je govorio: “Ali je od svih nas učeniji u sudstvu.”[63]
Ibn Mes'ud je govorio: “Ali je u sudstvu učeniji od svih Medinlija.”[64] Također, govorio bi: “Ali je bolji, učeniji i vrsniji sudac od cijelog ummeta.”[65]
Podsjećamo na to da upućenost u suđenje na drugi način kazano znači upućenost u islam i sunnet Poslanikov.
Aiša, majka vjernika, bi govorila: “Ali je u sunnetu upućeniji od svih ljudi.”[66]
Nakon šehadeta hazreti Alija, njegov sin Hasan Mudžteba je rekao ljudima:
“Jučer je od vas otišao čovjek kojem u znanju niko od predaka nije prethodio, niti će mu se ko od sljedećih generacija približiti.”[67]
Ibn Abbas je također dodao: “Znanje ima šest dijelova. Pet je kod Alija, a jedan dio kod ostalih ljudi. I u tom dijelu Ali učestvuje s ljudima. Od svih ga je više naučio i svima utekao.”[68] Također, rekao je: “Mudrost je podijeljena na deset dijelova. Devet dijelova je dato Aliju, a jedan svim ostalim ljudima.”[69]
Požrtvovanost i odbrana islama
Svaki čovjek koji iščitava povijest o početku islama uvidjet će da je hazreti Ali svoj život posvetio njegovoj odbrani. Islam nikada nije imao većeg branitelja od Alija. Kako Ibn Abbas kaže: “niko koliko Ali nije sebe izlagao opasnostima.”[70]
U tekstu koji slijedi ukazat ćemo na nekoliko povijesno važnih trenutaka iz islamske historije u kojima je prisustvo Emirul-mu'minina dovelo do pobjede istine i očuvanja islama. Nakon trinaest godina požrtvovanosti i odricanja u Mekki, koje zahtijevaju duga opisivanja i objašnjenja, prvi primjer njegove požrtvovanosti jeste lijeganje u Poslanikovu postelju u noći Hidžre, tj. poslanikovog preseljenja u Medinu. Ovaj hrabri i požrtvovani potez ima za rezultat to da idolopoklonici ne opaze da Poslanik nije u Mekki, tako da on može mirno planirati svoj prelazak iz Mekke u Medinu.[71] Da bi nam postala jasna važnost ove noći i Alijevog postupka, dovoljno je da znamo kako je sljedeći ajet objavljen tim povodom:
Ima ljudi koji se žrtvuju da bi Allahovo zadovoljstvo stekli, a Allah je milostiv robovima Svojim.[72]
Imam Sedžad, a.s., kaže: “Prvi čovjek koji je sebe žrtvovao na putu Božijeg zadovoljstva jeste Ali ibn Ebi Talib.”[73]
إِنَّ أَوَّلَ مَن شَرَى نَفسَهُ ابْتِغَاءَ رِضْوَانِ اللّه هُو عَلِيٌّ بنُ أَبِي طالِبٍ
Nakon hidžre, sljedeći primjer gdje je hazreti Ali svojim prisustvom pokazao požrtvovanje i borio se za očuvanje islama jest bitka na Bedru. Iz predaja koje govore o ovom događaju može se razumjeti da je hazreti Ali toga dana do te mjere pokazao blistavi primjer i požrtvovanost da je uspomena na to ostala u umovima muslimana i nakon njegovog šehadeta, a nakon toga je isto zabilježeno u poznatim hadiskim i historijskim knjigama.[74]
U bici na Uhudu toliko se borio i trudio sačuvati Poslanikov život da su neki muhadisi rekli: “Pozitivna prekretnica na dan Uhuda postala je moguća zahvaljujući Alijevom strpljenju i upornosti.”
Ali je rekao: “Na dan Uhuda zadobio sam šesnaest udaraca.”[75] Ibn Esir u Usdul-gabetu piše: “Na dan Uhuda, Ali je primio šesnaest udaraca. Svaki od tih udaraca oborio ga je na zemlju, ali sa zemlje ga je dizao Džebrail, a.s.”[76]
U jednoj se predaji kaže: “Ali je bio taj koji je na dan Uhuda pobio bajraktare idolopoklonika. Kada ih je pobio, Poslanik vidje skupinu mušrika i reče: ‘Ali, napadni ih.’ On ih napade i oni se razbježaše. U tom napadu ih je nekoliko pobio. Nakon toga Poslanik vidje drugu skupinu i naredi Aliju da i njih napadne. On navali na njih i oni se rasturiše. I njih je nekoliko ubio. Kada se ovo po treći put ponovilo, došao je Džibril i rekao Poslaniku: ‘O, Poslaniče, ovo je požrtvovanost.’ Poslanik potvrdi: ‘Tako je, jer on je od mene, a ja sam od njega.’ Džebrail dodade: ‘I ja također sam od vas.’ Tada su začuli glas koji kaže: ‘Nema sablje do zul-fikara i nema junaka do Alija.’”[77]
Na dan Hendeka, Alijev udarac presudio je ishod bitke. On je Amra ibn Abdulvedda, koji skoro da je svojom galamom i vikom izazvao u muslimanskim borcima nesigurnost i strah, oborio na zemlju, nakon čega su se nevjernici napadači toliko ispunili strahom i užasom da su se bez svoje volje raspršili. Na taj je način Poslanikov grad ostao siguran od njihovog zla. Nagrada za tu hrabrost bio je orden kojeg je Poslanik zauvijek okačio o njegove grudi:
“Alijev udarac na Hendeku bolji je na vagi Sudnjega dana od djela cijelog moga ummeta.”[78]
U trenucima kada je Ali odlazio na mejdan u borbu, govorio bi: “Islam ide u borbu protiv nevjerstva.”[79]
Melek objave sišao je i u njegovu čast proučio: Allah je nevjernike pune srdžbe odbio, – nisu nimalo uspjeli –, i vjernike je Allah borbe poštedio.[80] Ovaj je ajet objavljen u povodu Alija, što je toliko poznata činjenica da je u skladu s jednom predajom Sujuti u Durul-mensuru napisao: “Ibn Mes'ud, veliki Poslanikov ashab i učač Kur'ana, ovaj je ajet učio: ‘I vjernike je Allah Alijem borbe poštedio.’[81] Ibn Mes'udovo dodavanje ove riječi ajetu je pokazatelj i najbolji znak da je objavljen u čast Alija, što je njemu bilo sasvim jasno.
Sljedeća borba u kojoj je Ali odigrao odlučujuću ulogu jeste Hajber. Da on nije učinio ono što je učinio, islam bi bio zaustavljen pred kapijama Hajbera i muslimanska bi se vojska morala vratiti u Medinu bez uspjeha. A u tom slučaju ne zna se šta bi jevreji učinili s islamom i muslimanima. Naime, muslimanska vojska se dva dana zaredom vraćala u svoj tabor poražena od jevrejske vojske. Poslanik je u prisustvu svih rekao: “Sutra ću vojni bajrak dati u ruke onog ko voli Allaha i Njegova poslanika i koga Allah i Njegov poslanik vole, napadaču koji nikada pobjegao nije.” Tu noć svi su ashabi proveli u želji da oni budu ti kojima će sutradan Poslanik dati bajrak u ruke. Međutim, kada je svanulo, Poslanik je tražio da mu dođe Ali. Rekoše mu: ‘Poslaniče, Alija bole oči.’ ‘Dovedite mi ga!’, naredio je Poslanik i onda ga dovedoše. Poslanik protrlja njegove oči svojom pljuvačkom i dade mu bajrak u ruke, a on se uputi na mejdan i osvoji ga. U historiji je poznato da je tom pobjedom zauvijek riješen problem prisustva zlonamjernih jevreja na arapskom poluotoku.[82]
U ovakvim situacijama, kada bi se sva vojska raspršila i kada bi Poslanik ostajao sam, samo bi tri čovjeka ostajala na poprištu: Abbas ibn Abdul-Mutallib, Poslanikov amidža, Ebu Sufjan ibn Haris, sin Poslanikovog amidže, i Emirul-mu'minin, Ali ibn ebi Talib. On je bio taj koji je hrabro ratovao pored Poslanika, braneći njegov plemeniti život, sve dok borba ne bi završavala u korist islama.[83] Prije toga također, na dan oslobođenja Mekke, Ali se s ramena Poslanikovih ispeo na Kabu i očistio je od prljavštine idola.[84]
Ukratko, osim na Tebuku, kada je Poslanik naredio da ostane, Ali je učestvovao u svim bitkama.[85]
Ibn Abbas kaže: “U svim napadima, bajrak Božijeg poslanika nalazio se na Alijevim plećima.”[86]
Tako je Alijevo biće i prisustvo imalo ulogu potpore i potvrde Poslanika, s.a.v.a. Poslanik je rekao:
“Kada sam išao na miradž, na Aršu sam vidio napisano: nema boga osim Allaha, Muhammed je Poslanik Božiji, njega sam potvrdio Alijem, njemu sam pomogao Alijem.”[87]
لَـمَّـا عُرِجَ بِي رَأَيْتُ عـَلَى سَاقِ الْعَرْشِ مَكْتُوبًا لَا إِلهَ إِلَّا اللّه، مُحَمَّدٌ رَسُولُ اللّه، أَيَّدْتُهُ بِعَلِيٍّ، نَصَرْتُهُ بِعَلِيٍّ
Srodstvo
Srodstvo s Poslanikom jedna je od prednosti koja se kroz historiju isticala kao pozitivan činilac za prihvatanje položaja hilafeta, i to do te mjere da se ne može naći neko ko je prihvatio hilafet, a da nije isticao bliskost s plemenitim Poslanikom.
Ova prednost uzeta je kao mjerilo u Sekifi Beni Sa'ade. Muhadžiri su na ovom sastajalištu isticali da su rod Poslanikov, i upravo na temelju tog argumenta spriječili ensarije da daju prisegu S'adu ibn Ubadetu.[88] Mi također vjerujemo da je rodbinska bliskost s Poslanikom uvjet za hilafet i njegovo nasljeđivanje. Međutim, kada kažemo bliskost, ne mislimo na formalnu bliskost koja je uzeta u obzir na Sekifi, iako i s tog aspekta Emirul-mu'minin Ali, predstavlja čovjeka najbližeg Poslaniku, jer on je bio amidžić, zet i brat Poslanikov. Među muslimanima niko nije istovremeno imao ova tri odnosa s Poslanikom. On je svoj časni život uložio na putu odbrane islama i Poslanika i u najtežim uvjetima nije bio spreman odreći se potpore i zaštite njemu.[89] On je bio Poslanikov zet, muž hazreti Fatime Zehre, koja je Poslaniku bila najdraže ljudsko biće.[90] Ko god bi od ashaba dolazio da je prosi, on bi davao negativan odgovor, sve dok je nije vjenčao za hazreti Alija[91] i rekao: “Bog mi je naredio da Fatimu udam za Alija.”[92]
On je Poslanikov brat, jer ga je Poslanik odabrao za svoga brata između svih muhadžira i ensarija.[93] Rekao mu je: “Ti si moj brat i na dunjaluku i na ahiretu.”[94] Također mu je rekao: “Ti si moj brat i moj saputnik.”[95]
Poslanik, s.a.v.a., ga je nekada nazivao svojim bratom, nekada dijelom sebe, a nekada članom svoga Ehli bejta. Kur'an časni je muslimane obavezao da kao nagradu za poslanstvo vole Poslanikov Ehli bejt, rekavši: Reci: Ne tražim vam za ovo (poslanstvo) nikakvu nagradu, osim ljubavi prema porodici mojoj.[96] Kada su Poslanika upitali ko predstavlja njegovu porodicu, rekao je: “Ali, Fatima i njihova dva sina.”[97]
Ali je bio veoma blizak Poslaniku, do te mjere da se i sam time ponosio, a i svi su ashabi to priznali. Na dan dogovora onima koji su se dogovarali obratio se riječima: “Zaklinjem vas Bogom! Zar među vama ima neko ko je od mene bliži Poslaniku?” i svi su povikali: “Ne, tako nam Boga.”[98]
Međutim, Alijeva bliskost Poslaniku veća je i od ove, jer on je iz njegova Ehli bejta.[99] Kada je objavljen ajet o mubaheli,[100] Poslanik je pozvao Alija, Fatimu, Hasana i Husejna i rekao: “Bože, ovo je moj Ehli bejt.”[101] Da bi svi muslimani znali ko je Poslanikov Ehli bejt, kada je objavljen ajet: Naredi čeljadi svojoj da obavlja molitvu i istraj u tome!,[102] nekoliko je mjeseci svakoga dana dolazio pred vrata njihove kuće i govorio: “Vrijeme je za namaz, smilovao vam se Allah, Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti.”[103] Učenje ovog časnog ajeta u ovim prilikama bilo je novo i drugačije objašnjenje kako bi svi znali ko su članovi Poslanikovog Ehli bejta. Kada je poslao Alija da uzme suru Beraat/Tevbu od Ebu Bekra i da je on dostavi muslimanima na ceremoniji hadždža, to je objasnio sljedećim riječima:
لا يُبَلِّغُهَا إِلَّارَجُلٌ مِنْ أَهْلِي
“Ovu suru ne može niko dostaviti osim čovjeka iz moje porodice.”[104]
Dakle, Ali je rod Poslanikov, iz njegovog je Ehli bejta, ali njegovo srodstvo s Poslanikom veće je i od ovoga, a mi osnovnim uvjetom hilafeta držimo srodstvo, i to takvo da dvije strane tog srodstva čini jednom stranom, tako da jednostavno ne smiju postojati dvije strane kako bi uopće bilo govora o srodstvu.
Kur'an časni kaže: Ti reci: “Hodite, pozvaćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, i sebe i vas.”[105] Božijim naređenjem Poslanik je morao pozvati svoju djecu, žene i sebe, pa s hrišćanima iz Nedžrana učiniti mubahelu, to jest međusobno proklinjanje. On je došao s Hasanom i Husejnom, Fatimom i Alijem, da bi svi znali da je Ali on sam koji treba biti pozvan, dakle Ali je ono – sebe – poslanikovo u časnom ajetu.[106] Na dan savjetovanja rekao je hazreti Ali: “Zaklinjem vas Allahom! Ima li među vama neko koga je Poslanik stavio na mjesto sebe?” Svi su rekli: “Ne, tako nam Boga.”
To je ono kada Poslanik kaže:
عَلِيٌّ مِنِّي وَ أَنَا مِنْهُ لا يُؤَدِّي عَنِّي إِلَّا أَنَا أَوْ عَلِيٌّ
“Ali je od mene, a ja sam od Alija; osim mene i Alija moju poruku niko neće dostavljati.”[107]
Poslanik je govorio:
لَحْمُهُ لَحمِي وَ دَمُهُ دَمِي
“Meso mu je od mene, krv mu je moja krv.”[108]
Upravo zahvaljujući toj činjenici, on je prijetio nevjernicima: “Poslat ću vam nekoga ko je poput mene.”[109] Odgovarajući na pitanje nekog čovjeka koji je pitao o položaju Alija u Poslanikovom srcu, on se okrenuo ashabima i rekao: “Ovaj čovjek pita o položaju mene lično u mome srcu.”[110]
Zbog toga, bilo ko da se poredi s njim u odnosu na Poslanika, ostat će stranac, te ukoliko je srodstvo i bliskost Poslaniku jedan od uvjeta hilafeta, u tom slučaju, dok je Alija, ne stiže red ni na koga drugog.
Zuhd
Halifa i Poslanikov nasljednik nalazi se na vrhu piramide moći u muslimanskom društvu, njemu su na raspolaganju sva javna blaga i bogatstva i on je taj koji može na bilo koji način raspolagati tim javnim dobrom. Dovoljno je samo malo naklonosti prema dunjaluku pa da predvodnik islamskog društva skrene s puta pravednosti i poštenja i da počne zloupotrebljavati moć i položaj te da počne tražiti sve više i više za sebe. Što se ovoga tiče, islamsko društvo ima napretek gorkih iskustava, jer veliki je broj onih koji su se pod titulom Poslanikovog halife oslanjali na tron predvodništva društva, ali su se prema narodu odnosili kao kraljevi i carevi. Dakle, jedna od neophodnih osobina predvodnika islamskog društva jeste zuhd i neopredijeljenost te nedostatak pohote prema dunjaluku.
Zuhd hazreti Alija je takav da je Poslanik rekao:
“Ali! Zaista te Allah ukrasio ukrasom od kojeg nijednom robu nije dao draži, a to je ukras dobrih kod Boga. To je zuhd na dunjaluku. Bog te je tako stvorio da nemaš koristi od dunjaluka i dunjaluk od tebe ništa ne umanjuje.”[111]
يَـا عَلِيُّ، إِنَّ اللّه قَد زَيَّنَكَ بِزينَةٍ لَم يُزَيِّنْ العِبادَ بِزينَةٍ أَحَبَّ مِنهَا وَ هَيَ زِينةُ الأَ بْرارِ عِندَ اللّه وَ هِيَ الزُّهْدُ فِي الدُّنيَا فَجَعَلكَ لا تَرُزُّ مِن الدُّنيَا شَيئًا و لا تَرُزُّ الدُّنيَا مِنْكَ شَيئًا
Njegov zuhd, bilo za vrijeme hilafeta bilo prije toga, bio je takav da su o njemu kolale priče i poslovice. Sada ćemo s nekoliko primjera ukazati na kvalitet njegovog zuhda.
U vrijeme dok je bio halifa i na raspolaganju imao sva bogatstva muslimanske države, oblačio je krpljenu odjeću,[112] jeo suh hljeb i prostu hranu. Porodicu je hranio onim što je zarađivao ličnim trudom.
Suvejd ibn Gafleh kaže: “U darul-imaretu sam otišao kod Alija. Vidim: on sjedi, a pred njim ćasa s jogurtom, koji je odavno uskisao – do nosa mi je dolazio miris uskislosti. U ruci je držao komad suhog hljeba, na kojem su se vidjeli komadići ječmene kore. Lomio je hljeb na koljenu i drobio ga u mlijeko. Kada me ugledao, reče: ‘Hajde, priđi, da i ti jedeš.’ Ja mu rekoh: ‘Postim’, a on reče: ‘Čuo sam od Poslanika da svako ko zarad posta ne pojede ono što mu se jede, Allah će mu u Džennetu dati džennetsko piće i hranu.’ Tu je stajala ropkinja Alijeva, pa je upitah zar se ne plaši Boga kada se tako ponaša prema starom čovjeku: ‘Zašto mu ne prosijete brašno, zašto ne izbacite iz brašna ova krupna zrna?’ Ona odgovori: ‘On nam je naredio da nikada ne sijemo brašno za hljeb.’ Kada je primijetio da nešto pričamo, upita nas: ‘Šta joj to govoriš?’ i ja mu ponovih, a on mi uzvrati: ‘Nek su mi babo i majka žrtve onome ko nije prosijavao brašno i koji se nikada nije tri dana zaredom zasitio pšeničnog hljeba, da bi ga Allah odveo Sebi.’”[113] Mislio je na Poslanika i njegov način života.
Drugi čovjek prenosi: “Na dan Kurbanskog bajrama odoh kod hazreti Alija, Emirul-mu'minina. Ponudio me čorbom od mesa. Rekoh: ‘Uz sve ove blagodati koje ti je Bog dao, bilo bi fino da si pripravio pirjan s mesom od patke.’ On mi reče: ‘Čuo sam Poslanika kako kaže: ‘Halifa iz Božijeg imetka ima pravo samo na dvije ćase: jednu, iz koje će jesti on sam i njegova porodica, i drugu, iz koje će nuditi ljudima.'’”[114]
Iz ovih riječi postaje jasno da je on od Poslanika naučio upravljati državom i ljudima i da je u svim situacijama slijedio stope Božijeg poslanika. U cijelom životu, i privatnom i službenom, svaki pokret bio je živo svjedočanstvo onoga što je naučio družeći se dvadeset tri godine s Muhammedom kao Poslanikom.
Napisano je: “Jednom su prilikom prinijeli jedan delikates (falude, nešto poput zahlade, sladoleda) hazreti Aliju. On to pogleda i reče: ‘Vesela boja, lijep miris i ukus, ali neću to jesti, jer ne navikavam se na ono što neću uzeti za običaj.’”[115]
U vrijeme hilafeta, vidjeli su ga kako na tržnici prodaje svoju sablju, govoreći: “Ko će kupiti ovu sablju? Tako mi Boga, koliko sam ovom sabljom puta skinuo tugu s Poslanikovog lica, kada bih imao novac za jedan haljetak, ne bih je prodavao.”[116] Kada je godišnji prihod imetka kojeg je uvakufio iznosio 40.000 dinara, on sam je od gladi stavljao kamen za pojas.[117]
Vidjeli su ga u Kufi kako je kupio hurme za kućnu upotrebu za porodicu, stavio ih na platno i prebacio preko ramena. Nekoliko blagonaklonih ljudi pritrčalo je da mu to odnesu do kuće, ali on im je rekao: “Dostojnije je da to nosi glava porodice.”[118]
Upravo zbog ovoga, kada bi pred Omerom ibn Abdulazizom, emevijskim halifom, govorili o zuhdu i zahidima, on bi govorio: “Najveći zahid na svijetu je Ali ibn ebi Talib.”
U objašnjenu prihoda imetka kojeg je on uvakufio dajemo neke naznake: svaki dinar iznosio je 18 nuhuda zlata, tako da je 40.000 dinara iznosilo 30.000 miskala zlata (150.000 grama, tj. oko 150 kg zlata).
[1] Tarihu Demišk, tom III, str. 311-317, hadis 1350-1357.
[2] Ibid., str. 127, hadis 1149; Es-Sava'iku el-muhrike, str. 186.
[3] El-Mustedreku ‘alas-Sahihajn, tom III, str. 107; Es-Sava'iku el-muhrike, str. 186; Faraidus-simtejn, tom I, poglavlje LXIX, str. 379, hadis 309; Tarihu Demišk, tom III, str. 83, hadis 1117.
[4] Faraidus-simtejn, tom I, poglavlje LXVI, str. 364, hadis 292.
[5] Manakibu Ibn Magazeli, str. 145, hadis 188.
[6] Es-Sava'iku el-muhrike, str. 196; Tarihu Demišk, tom II, str. 430, hadis 940.
[7] Es-Sava'iku el-muhrike, str. 196; Tarihu Demišk, tom II, str. 431, hadis 941.
[8] Es-Sava'iku el-muhrike, str. 196; Kenzul-’ummal, tom XIII, str. 108, hadis 36353; Tarihu Demišk, tom II, str. 429, hadis 938.
[9] Mizanul-i'tidal, tom I, str. 235; Tarihu Bagdad, tom VI, str. 58; Hiljetul-ewlija’, tom I, str. 84; Faraidus-simtejn, tom I, poglavlje I, str. 40, hadis 5-7; Tarihu Demišk, tom I, str. 152, hadis 186.
[10] El-Mustedreku ‘alas-Sahihajn, tom II, str. 241; tom III, str. 160; Es-Sava'iku el-muhrike, tom, XII, str. 190; Faraidus-simtejn, tom I, poglavlje V, str. 52, hadis 17; Tarihu Demišk, tom I, str. 139, hadis 173 i 176.
[11] El-Mustedreku ‘alas-Sahihajn, tom III, str 129; Usdul-gabe, tom IV, str. 42; Kenzul-’ummal, tom XIII, str. 108, hadis 36355.
[12] El-Mustedreku ‘alas-Sahihajn, tom II, str. 120; Tefsir Kaššaf, tom III, str. 360; Es-Sava'iku el-muhrike, str. 194, hadis 40.
[13] Madžma'uz-zavaid, tom IX, str. 111.
[14] Er-Rijadun-nadireh, tom II, str. 108.
[15] Fejdul-kadir, tom IV, str. 356.
[16] El-Mustredreku ‘alas-Sahihajn, tom III, str. 576; Manakibu Harezmi, str. 51, hadis 13.
[17] Tarihu Ibn Esir, tom II, str. 58; Tarihu Taberi, tom II, str. 58.
[18] Nahdžul-belaga, str. 229, dio govora 192.
[19] Isbatul-wasijjeh, str. 140.
[20] El-En'am, 163.
[21] El-A'raf, 143.
[22] El-Bekara, 131.
[23] Ibid., 285.
[24] Biharul-enwar, tom XL, poglavlje XCIII, str. 153, hadis 54. Marhum Mukarrem u knjizi Es-Sejjidetu Sukejneh na str. 35 ispod ovog rivajeta piše: “Ove riječi od Emirul-mu'minina prenosi Alusi u komentaru Ruhul-meani u tomu III, str. 27 kod ajeta: kako oživljavaš mrtve”; a Ebu Su'ud u komentaru u objašnjenju Tefisir Razija u tomu IV na str. 570 iza časnog ajeta: a kada im uči njegove ajete raste im vjerovanje, u suri El-Enfal.
[25] Tarihu Demišk, tom II, str. 364, hadis 871 i 872; Manakibu Ibn Magazeli, str. 289, hadis 330.
[26] Usdul-gabe, tom IV, str. 93; Es-Sava'iku el-muhrike, str. 185; Faraidus-simtejn, tom I, poglavlje XLVII, str. 243, hadis 188; Tarihu Demišk, tom I, str. 48, hadis 70.
[27] Sunenu Tirmizi, tom V, str. 598; Faraidus-simtejn, tom I, poglavlje XLVII, str. 246, hadis 189; Usdul-gabe, tom IV, str. 93; Kenzul-’ummal, tom XIII, str. 128, hadis 34407.
[28] Kenzul-’ummal, tom XIII, str. 114, 129 i 133; Tarihu Demišk, tom I, str. 97, hadis 133-138; Tarihu Ibn Esir, tom II, str. 63.
[29] Usdul-gabe, tom IV, str. 92; Tarihu Demišk, tom I, str. 43, hadis 62.
[30] Kenzul-’ummal, tom XIII, str. 111, hadis 36363.
[31] Es-Sava'iku el-muhrike, str. 185; isto tako Allame Emini od Hakima Nišaburija i Ibn ‘Abdul-Birra prenose ovaj konsenzus, El-Gadir, tom III, str. 238.
[32] El-Gadir, tom III, str. 219-236.
[33] Tarihu Demišk, tom I, str. 82, hadis 115-118; isti hadis prenosi se od Selmana Farsija u knjizi Kenzul-’ummal, tom XIII, str. 144, broj 36452.
[34] Usdul-gabe, tom IV, str. 93; Kenzul-’ummal, tom XIII, str. 124.
[35] Usdul-gabe, tom IV, str. 94; El-Mustedreku ‘alas-Sahihajn, tom III, str. 112; Faraidus-simtejn, tom I, poglavlje CLVII, str. 242, hadis 187; Tarihu Demišk, tom I, str. 71, hadis 94-100.
[36] Isbatul-wasijjeh, str. 141.
[37] Usdul-gabe, tom IV, str. 92; El-Mustedreku ‘alas-Sahihajn, tom III, str. 136; Musnedu Ahmed ibn Hanbel, tom IV, str. 368 i 371; Kenzul-’ummal, tom XIII, str. 144; Sunenu Tirmizi, tom V, str. 600…
[38] Usdul-gabe, tom IV, str. 144; El-Ihbabuhu, tom VII, str. 167.
[39] Sunenu Tirmizi, tom V, str. 600; El-Mustedreku ‘alas-Sahihajn, tom III, str. 111; Musnedu Ahmed ibn Hanbel, tom I, str. 99; Usdul-gabe, tom IV, str. 93; Faraidus-simtejn, tom I, poglavlje XLVII, str. 245, hadis 190.
[40] Musnedu Ahmed ibn Hanbel, tom V, str. 26.
[41] Kenzul-’ummal, tom XIII, str. 123, hadis 36392; str. 124, hadis 36395.
[42] Tarihu Bagdad, tom IV, str. 233.
[43] Kenzul-’ummal, tom XIII, str. 124, hadis 36396.
[44] Nahdžul-belaga, str. 229, dio govora 192.
[45] Kenzul-’ummal, tom XIII, str. 122.
[46] Ovo je vremenski period nakon što je Muhammed postao Poslanik. Prije toga, kako je već u prethodnim dijelovima knjige istaknuto, od samoga rođenja on je odrastao u naručju Muhammedovom, s.a.v.a.
[47] Kenzul-’ummal, tom XIII, str. 128, hadis 36405 i 36406; str. 120, hadis 36387; Es-Sava'iku el-muhrike, str. 189, hadis 11.
[48] Faraidus-simtejn, tom I, poglavlje XL, str. 200, hadis 156; Kenzul-’ummal, tom XIII, str. 135, hadis 36426.
[49] Faraidus-simtejn, tom I, poglavlje XVIII, str. 97, hadis 66.
[50] Ibid., poglavlje XXIX, str. 150, hadis 113.
[51] Es-Sava'iku el-muhrike, str. 189, hadis 9.
[52] Faraidus-simtejn, tom I, poglavlje LXI, str. 332, hadis 257; Tarihu Demišk, tom II, str. 482, hadis 1010.
[53] Faraidus-simtejn, tom I, poglavlje XL, str. 200, hadis 156; Kenzul-’ummal, tom XIII, str. 177, hadis 36525.
[54] Hiljetul-ewlija’, tom I, str. 65.
[55] Musnedu Ahmed ibn Hanbel, tom V, str. 26; Usdul-gabe, tom V, str. 520.
[56] Sunenu Tirmizi, tom V, str. 598; Hiljetul-ewlija’, tom I, str. 64; Es-Sava'iku el-muhrike, str. 189, hadis 9; Faraidus-simtejn, tom I, poglavlje XIX, str. 99, hadis 68.
[57] Tarihu Bagdad, tom XI, str. 204.
[58] El-Mustedreku ‘alas-Sahihajn, tom III, str. 126; Es-Sava'iku el-muhrike, str. 189, hadis 9; Tarihu Bagdad, tom IV, str. 348; Usdul-gabe, tom IV, str. IV, str. 100; Faraidus-simtejn, tom I, poglavlje XVIII, str. 98, hadis 67.
[59] I Poslanik Božiji reče: “Ja grad sam znanja, a on kapija na gradu je mom, zato na kapiju u grad ulazite.”
[60] Faraidus-simtejn, tom I, poglavlje XIX, str. 101, hadis 70; Tarihu Demišk, tom II, str. 483, hadis 1012.
[61] Kenzul-’ummal, tom XIII, str. 165.
[62] El-Mustedreku ‘alas-Sahihajn, tom III, str. 135; Es-Sava'iku el-muhrike, poglavlje III, str. 195.
[63] Hiljetul-ewlija’, tom I, str. 65; Es-Sava'iku el-muhrike, poglavlje III, str. 195.
[64] El-Mustedreku ‘alas-Sahihajn, tom III, str. 135; Es-Sava'iku el-muhrike, str. 195, poglavlje III.
[65] Tarihu Demišk, tom III, str. 44, hadis 1072-1078.
[66] Faraidus-simtejn, tom I, poglavlje LXVIII, str. 368, hadis 297; Tarihu Demišk, tom III, str. 61, hadis 1087-1090; Es-Sava'iku el-muhrike, poglavlje III, str. 196.
[67] Musnedu Ahmed ibn Hanbel, tom I, str. 199; Faraidus-simtejn, tom I, poglavlje XLVI, str. 234, hadis 182.
[68] Faraidus-simtejn, tom I, poglavlje LXVIII, str. 369, hadis 298.
[69] Ibid., poglavlje XVIII, str. 94, hadis 63.
[70] Manakibu Ibn Magazeli, str. 71, hadis 102.
[71] Musnedu Ahmed ibn Hanbel, tom I, str. 348; El-Mustedreku ‘alas-Sahihajn, tom III, str. 4.
[72] El-Bekara, 207; Tefsir Kurtubi, tom III, str. 21; Et-Tefsir el-kebir, tom III, str. 223; Tefsir Furat, str. 65; Usdul-gabe, tom IV, str. 99.
[73] Faraidus-simtejn, tom I, poglavlje LX, str. 330, hadis 256; Manakibu Harezmi, str. 127, hadis 141.
[74] Hiljetul-ewlija’, tom IX, str. 145.
[75] Es-Sava'iku el-muhrike, poglavlje I, str. 186.
[76] Usdul-gabe, tom IV, str. 97.
[77] Tarihu Demišk, tom I, str. 167, hadis 213 i 214; Tarihu Taberi, tom II, str. 197.
[78] El-Mustedreku ‘alas-Sahihajn, tom III, str. 120; Maktale Harezmi, tom I, str. 45.
[79] Ikbalul-e'mal, str. 467, redak 15.
[80] El-Ahzab, 25.
[81] Ed-Durrul-mensur, tom V, str. 192.
[82] Kenzul-’ummal, tom XIII, str. 162, hadis 36493-36496; Faraidus-simtejn, tom I, str. 261; Es-Sava'iku el-muhrike, poglavlje L, str. 187, hadis 201; Tarihu Demišk, tom I, str. 174-246, hadis 217-290; Manakibu Ibn Magazeli, str. 176-189, hadis 213-224.
[83] El-Bidaje ve en-nihaje, tom IV, str. 325.
[84] Manakibu Ibn Magazeli, str. 202, hadis 240.
[85] Es-Sava'iku el-muhrike, poglavlje I, str. 185.
[86] Faraidus-simtejn, tom I, poglavlje LXVI, str. 363, hadis 289.
[87] Tarihu Bagdad, tom XI, str. 173; Faraidus-simtejn, tom I, poglavlje XLVI, str. 235, hadis 183-185.
[88] El-Imametu ve es-sijaseh, str. 6 i 11.
[89] Tarihu Taberi, tom II, str. 58, 67 i 68.
[90] Kenzul-’ummal, tom XIII, str. 118, hadis 36379; str. 145, hadis 36457; Es-Sava'iku el-muhrike, str. 187, hadis 2.
[91] Kenzul-’ummal, tom XIII, str. 114, hadis 36370; Faraidus-simtejn, tom I, poglavlje XVII, str. 88, hadis 68.
[92] Es-Sava'iku el-muhrike, str. 192, hadis 36.
[93] Kenzul-’ummal, tom XIII, str. 105, hadis 36345; str. 120, hadis 36348; Faraidus-simtejn, tom I, str. 111-120, hadis 79-83.
[94] Es-Sava'iku el-muhrike, str. 188, hadis 7; Faraidus-simtejn, tom I, poglavlje XXIX, str. 150, hadis 113; Manakibu Ibn Magazeli, str. 37, hadis 57; str. 38, hadis 39.
[95] Musnedu Ahmed ibn Hanbel, tom I, str. 230; Kenzul-’ummal, tom XIII, str. 150, hadis 36468.
[96] Šura, 23.
[97] Manakibu Ibn Magazeli, str. 307, hadis 352; Zahairul-‘ukba, str. 25.
[98] Tarihu Demišk, tom III, str. 116, hadis 1140.
[99] Es-Sava'iku el-muhrike, str. 194, hadis 40; Kenzul-’ummal, tom XIII, str. 163, hadis 36496; str. 115, hadis 36374.
[100] Ali Imran, 61.
[101] Es-Sava'iku el-muhrike, str. 187, hadis 3.
[102] Taha, 132.
[103] El-Ahzab, 33.
[104] Tarihu Demišk, tom II, str. 376, hadis 878-880.
[105] Ali Imran, 61.
[106] Tefsir El-Kaššaf, tom I, str. 368.
[107] Es-Sava'iku el-muhrike, str. 188, hadis 6; Faraidus-simtejn, tom I, str. 58; poglavlje L, str. 258, hadis 198; Sunenu Ibn Madže, tom I, poglavlje XI, str. 44, hadis 119; Tarihu Demišk, tom II, str. 378, hadis 883-893; Manakibu Ibn Magazeli, str. 226, hadis 272-274.
[108] Madžmau'z-zavaid, tom IX, str. 111.
[109] El-Mustedreku ‘alas-Sahihajn, tom II, str. 120; Tefsir El-Kaššaf, tom III, str. 360.
[110] Kenzul-’ummal, tom XIII, str. 143, hadis 36446.
[111] Faraidus-simtejn, tom I, poglavlje XXII, str. 136, hadis 100; Manakibu Ibn Magazeli, str. 105, hadis 148.
[112] Kenzul-’ummal, tom XIII, str. 185, hadis 36552.
[113] Manakibu Harezmi, str. 118, hadis 130; Faraidus-simtejn, tom I, poglavlje LXVI, str. 352, hadis 277.
[114] Musnedu Ahmed ibn Hanbel, tom I, str. 78.
[115] Kenzul-’ummal, tom XIII, str. 184, hadis 36552.
[116] Ibid., str. 178, hadis 36531; Manakibu Harezmi, str. 121, hadis 135.
[117] Tarihu Demišk, tom II, str. 450, hadis 975 i 976.
[118] Kenzul-’ummal, tom XIII, str. 180, hadis 36573.
