Zu-l-hidždže
- zu-l-hidždže:
– Vjenčanje Imama Alija i hazreti Fatime
Vjenčanje Alija, a.s., i Fatime, s.a., desilo se 1. zu-l-hidždžea 2. hidžr. god. Prema predaji u Kafiju od Imama Zejnu-l-Abidina, a.s., Poslanik, s.a.v.a., je godinu dana poslije iseljenja iz Mekke vjenčao hazreti Fatimu s Imamom Alijem. Prema predajama neke osobe među muhadžirima i ensarijama su prije Imama Alija, a.s., iskazale Poslaniku, s.a.v.a., svoju želju da ožene hazreti Fatimu, ali su bili odbijeni. Po nekim predajama Poslanik je odgovarajući na negodovanja nekih od muhadžira naglašavao da je brak između Alija i Fatime Bogom određen. Za hazreti Zehrin mehr se u različitim predajama navodi da je iznosio između 400 i 500 dirhema. Taj iznos se naziva mehru-s-sunne. Oko precizne težine dirhema postoji razlika u mišljenjima, ali se po nekim fikhskim knjigama pet stotina dirhema procjenjuje na 1250 g srebra. U to vrijeme je svakih deset dirhema srebra vrijedilo koliko i jedan dinar zlata. Na osnovu toga se hazreti Zehrin mehr procjenjuje na 170–223 g zlata. Imam Ali, a.s., je na osnovu rivajetā koji su preneseni prodao svoj štit kako bi obezbijedio mehr (vjenčani dar). Noć uoči vjenčanja Imama Alija i hazreti Fatime, s.a., Poslanik je pozvao narod Medine i počastio ih hranom.
- zu-l-hidždže:
– Šehadet Imama Dževada, a.s., 220. hidžr./5. 12. 835. god. (po jednom predaju)
- zu-l-hidždže:
– Šehadet Imama Bakira, a.s., 114. hidžr./1. 2. 733. god.
- zu-l-hidždže:
– Polazak Imama Husejna, a.s., za Irak
Nakon Muavijine smrti 15. redžeba 60. hidžr./24. 4. 680. god., na vlast je došao Jezid. On je odlučio da od nekoliko velikana koji nisu prihvatili njegovo prestolonasljedstvo, među kojima je bio i Husejn ibn Ali, na silu uzme prisegu. Imam Husejn, a.s., je to odbio i zajedno sa svojom porodicom i prijateljima 27. redžeba napustio Medinu i krenuo prema Mekki. Tamo su ga stanovnici i ljudi na umri lijepo dočekali i ostao je tamo više od tri mjeseca, od 3. ša’bana do 8. zu-l-hidždžea. Za to vrijeme narod Kufe je saznao da je Imam Husejn, a.s., odbio dati prisegu, napisali su mu brojna pisma i pozvali ga u Kufu. Da bi se uvjerio u iskrenost poziva naroda Kufe, on tamo šalje Muslima ibn Akila. Nakon što je Muslim vidio topao doček ljudi i nakon što su mu dali prisegu, pozvao je Imama Husejna, a.s., u Kufu. On je zajedno s porodicom 8. zu-l-hidždžea krenuo iz Mekke prema Kufi. Iz nekih predaja se može zaključiti da je Imam Husejn, a.s., u toku hadža saznao za zavjeru protiv sebe i stoga je, da bi sačuvao svetost Mekke, izašao iz tog grada, samo dan prije početka obreda hadža.
- zu-l-hidždže:
– Dan Arefe
Arefe je 9. dan zu-l-hidždžea. Ovaj dan je dobio ime po Arefatu, mjestu u Mekki na kojem hadžije na taj datum trebaju, kao prvi i najvažniji obred hadža, od podneva do zalaska sunca ostati (boraviti). Arefe se kod muslimana ubraja u vrlo značajne i vrijedne dane. Mnogi rivajeti su predstavili dan Arefe kao poseban dan za praštanje grijeha. Imami Ehli bejta, a.s., iskazivali su posebno poštovanje ovom danu i pozivali ljude da ga veličaju i poštuju. U predajama se za taj dan navode posebna djela, od kojih su najvredniji dova i istigfar. Zijaret Imama Husejna, a.s., također je jedno od djela toga dana. Veoma je preporučeno učenje dove Arefe.
– Muslim ibn Akil
Muslim ibn Akil ibn Ebu Talib 60. hidžr. god. je postao šehid. Potomak je Ebu Taliba i amidžić Imama Husejna, a.s. Muslim je učestvovao u nekim muslimanskim osvajanjima, kao i u Bici na Siffinu. U Kufu je otišao kao izaslanik Imama Husejna, a.s., da ga izvijesti o stanju u Kufi nakon velikog broja poziva Kufljana. On je Imama, a.s., u izvještaju koji mu je poslao obavijestio o spremnosti naroda. Postavljanje Ubejdullaha ibn Zijada na vlast u Kufi i strah naroda Kufe od njega bili su razlog da se ljudi odjedanput razbježe od Muslima. Muslim je ostao sam i nakon hrabre borbe i ranjavanja 8. zu-l-hidždžea 60. hidžr. god., uhapšen je i po naredbi Ubejdullaha Ibn Zijada izdajnički ubijen.
– Hani ibn Urve
Hani ibn Urve ibn Garān Muradi 8. zu-l-hidždžea 60. hidžr. god. je postao šehid. Jedan je od velikana Kufe i posebnih prijatelja Imama Alija, a.s. Učestvovao je u Bici oko Deve i Bici na Siffinu. Hani je bio jedan od glavnih ljudi u ustanku Hudžra ibn Adija protiv Zijada ibn Ebiha i jedan od onih koji su se usprotivili davanju prisege Jezidu. Njegova kuća je u vrijeme Ubejdullahovog ulaska u Kufu bila centar političkih i vojnih aktivnosti. Imao je važnu ulogu u ustanku Muslima ibn Akila. Osmog zu-l-hidždžea 60. hidžr. god. nakon šehadeta Muslima ibn Akila po naredbi Ubejdullaha ibn Zijada odvojili su mu glavu od tijela. Vijest o njegovom šehadetu je stigla do Imama dok je bio na putu prema Kufi u svratištu Zarud. Imam, a.s., je plakao nad njegovom smrću i proučio ajet: Svi smo Božiji i Njemu se vraćamo. Zatražio je od Gospodara milost za njega. Hanija su ukopali pored upraviteljske palače u Kufi. Njegov mezar je danas mjesto koje obilaze i zijarete sljedbenici Ehli bejta.
- zu-l-hidždže:
– Kurban-bajram
Kurbanski bajram ili ‘Idu-l-adha jedan je od velikih muslimanskih blagdana koji pada na deseti dan zu-l-hidždžea. Po vjerskim predanjima na ovaj dan Gospodar je Ibrahimu, a.s., naredio da zakolje Ismaila. On je Ismaila odveo na mjesto gdje ga je trebao zaklati, ali je Džibril sišao s ovnom kojeg je Ibrahim žrtvovao umjesto Ismaila. Obred prinošenja kurbana na dan Kurbanskog bajrama na Mini podsjetnik je na taj događaj. Veoma je preporučeno i vrijedno ostajati budan i činiti ibadet noć uoči Kurban-bajrama – vrijeme provoditi u dovi, namazu i šaputanju sa Gospodarom – i na sam dan Kurban-bajrama – uzeti gusul, klanjati Bajram-namaz, zaklati kurban, zijaretiti Imama Husejna, a.s., te učiti dovu Nudbe. Post na Kurban-bajram je kao i na Ramazanski bajram strogo zabranjen.
- zu-l-hidždže:
– Poklanjanje Fedeka
Fedek je plodno naselje u blizini Hajbera, 16 kilometara od Medine, u kojem su živjeli Jevreji. Zbog strateškog položaja, oni su oko njega sagradili tvrđave. Nakon što je Poslanik, s.a.v.a., u Bici na Hajberu osvojio ovo područje i okolne tvrđave, Jevreji nastanjeni u tvrđavama i na njivama Fedeka poslali su svoje izaslanike kod Poslanika, s.a.v.a. Pristali su da sklope primirje i da se predaju. Dogovorili su se da polovinu zemlje predaju Poslaniku, s.a.v.a., i da oni napuste Fedek kada god Poslanik, s.a.v.a., to bude htio. Tako je Fedek bez rata pao u Poslanikove ruke. Prenosioci hadisa i pisci Poslanikove sire slažu se da je Fedek bio jedan od Poslanikovih posjeda koji je pripadao isključivo njemu, jer nije osvojen borbom. U skladu sa 6. i 7. ajetom sure El-Hašr, imetak do kojeg se dođe bez ratovanja naziva se fe’ i Poslanik, s.a.v.a., ima pravo da odluči o njemu kako smatra da je najbolje. Po mnogim predajama, kada je spušten ajet: Daj bližnjem svome pravo njegovo (El-Isra, 26), Poslanik, s.a.v.a., je Fedek podario Fatimi, s.a. Fedek je do Poslanikovog, s.a.v.a., preseljenja bio u rukama hazreti Fatime, s.a., i na njemu su radili radnici (vekili, izvršioci poslova i fizički radnici). Nakon preseljenja Poslanika, s.a.v.a., halifa je Fatimi oduzeo Fedek. Spor između hazreti Fatime, s.a., i Ebu Bekra o povratu Fedeka jedan je od veoma bolnih događaja u historiji islama.
- zu-l-hidždže:
– Gadir bajram
– Gadir
Časni Poslanik, s.a.v.a., je 10. hidžr. god. otišao u Mekku da obavi hadž i poduči muslimane ovoj važnoj vjerskoj dužnosti. Zapisano je da je tada bilo prisutno 120 hiljada hadžija. Budući da je to bila posljednja godina Poslanikovog života, taj hadž je ostao poznat kao Oprosni hadž. U povratku u Medinu u blizini Džuhfe melek objave mu je dostavio ovaj časni ajet: O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga, – ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi. Allah zaista neće ukazati na pravi put narodu koji neće da vjeruje. (El-Maide, 67) Časni Poslanik je naredio da se karavana zaustavi pored barice po imenu Hum. Onima koji su otišli naprijed, naredio je da se vrate i sačekaju da pristignu oni što još nisu došli. Budući da je bilo mnogo ljudi, naredio je da naprave minber od samara kamila kako bi ga svi vidjeli i čuli kada bude dostavljao Božiju poruku. Nakon što su se svi okupili, časni Poslanik, s.a.v.a., se popeo na minber i održao govor. Na početku je, ukazujući na najosnovnija vjerska ubjeđenja, zatražio od prisutnih da posvjedoče da je on do tog trenutka svima dostavio sve Božije poruke. Potom je, ukazujući na svoje skoro preseljenje, predstavio Kur’an i svoj Ehli bejt kao dva svoja amaneta i dva jamca upute do Sudnjega dana. Nakon što je ukazao na svoj položaj kod muslimana i na činjenicu da je on vjernicima preči od njih samih te da je Gospodar njegov zaštitnik, a on zaštitnik vjernika, podigao je ruku Imama Alija, a.s., i predstavio ga kao svoga namjesnika i kao osobu koja će poslije njega među muslimanima izvršavati njegovu ulogu. Tada je rekao: “Kome god sam ja zaštitnik, Ali je njegov zaštitnik. Bože, budi prijatelj onome ko je njemu prijatelj i neprijatelj onome ko je njemu neprijatelj.” Nakon ovih riječi naredio je da se podigne šator kako bi svi davanjem prisege Imamu Aliju, a.s., i čestitajući mu taj položaj obznanili prihvatanje njegovog vilajeta. Tada je Uzvišeni Gospodar spustio sljedeći ajet: Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera. (El-Maide, 3)
- zu-l-hidždže:
– Mejsam Tammar
Mejsam Tammar Asadi Kufi jedan je od prijatelja Imama Alija, a.s., Imama Hasana Mudžtabe, a.s., i Imama Husejna, a.s., koji je prije događaja na Kerbeli postao šehid u Kufi. On je postao šehid 22. zu-l-hidždžea 60. hidžr. god., pred dolazak Imama Husejna, a.s., u Irak. Ne postoje tačni podaci o detaljima Mejsamovog života. On je u Kufi prodavao hurme. Njemu se pripisuju različiti kerameti. On je po naredbi Ibn Zijada obješen. Mezar Mejsama Tammara se nalazi u blizini Kufske džamije.
- zu-l-hidždže:
– Mubahele
Mubahele znači “prizivati Božije prokletstvo s namjerom dokazivanja istinitosti tvrdnje”, što međusobno čine dvije strane od koje svaka tvrdi da je u pravu. Ovaj pojam u povijesti islama ukazuje na događaj u kojem je Allahov Poslanik, s.a.v.a., nakon raspravljanja s hrišćanima iz Nedžrana i njihovog neprihvatanja istine, po Božijoj naredbi predložio mubahelu, čemu su se oni odazvali. A onima koji se s tobom budu o njemu raspravljali, pošto si već pravu istinu saznao, ti reci: “Hodite, pozvaćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati!”
Za datum ovog događaja rečeno je da je bio 24. ili 21. zu-l-hidždže 9. hidžr. god. Na dan mubahele, ujutru, Allahov Poslanik, s.a.v.a., dolazi u kuću Imama Alija. Uzeo je Imama Hasana za ruku, u naručje je uzeo Imama Husejna i zajedno s hazreti Fatimom i Imamom Alijem uputiše se iz Medine na mjesto dogovoreno za mubahelu. Kada su ih hrišćani vidjeli i uvjerili se u sigurnost i odlučnost Poslanika, s.a.v.a., izgubili su se i zbunjeni počeli jedan drugog pitati za mišljenje. Jedan od njih je izjavio: “Vidim lica koja su takva da, ukoliko od Boga zatraže da iščupa brdo sa svoga mjesta, to će se i dogoditi. Dakle, činit ćete mubahelu da budete uništeni i da na zemlji ne ostane nijedan hrišćanin.” Zatim su požurili do Poslanika, s.a.v.a., moleći ga da odustane od mubahele.
– Poklanjanje prstena
Po nekim predajama jednog dana je siromah ušao u Poslanikovu džamiju i zatražio pomoć, ali mu niko nije ništa dao. On je podigao svoje ruke prema nebu i rekao: “Bože, budi svjedok da sam ja u Poslanikovoj džamiji tražio pomoć, a da mi niko nije ništa dao.” Tada je Imam Ali, a.s., koji je bio na ruku’u, pokazao na mali prst svoje desne ruke. Siromah se približio i skinuo mu prsten s ruke. Mufesiri smatraju da je povod objave ajeta vilajeta (El-Maide 55) događaj kada je Imam Ali, a.s., poklonio prsten. Mnogi ashabi, kao što su Ibn Abbas, Ammar, Ebu Zer, Enes ibn Malik, Ebu Rafe’ Medani i Mikdad, smatraju da je ovaj ajet spušten o Imamu Aliju, a.s., nakon što je on poklonio prsten.
