Prilika djetinjstva
Prilika djetinjstva
Prije nego djetetu um postane aktivan i prije nego počne shvatati naučne činjenice, u njegovoj duši su aktualni iskonska priroda jednoboštva i etičke emocije, te je ono spremno za odgojni proces. Jako je važno da roditelji shvate vrijednost ove prilike te da ovu prirodnu budnost i osjećaje djeteta u najvećoj mjeri iskoriste, da se u psihi djeteta – dok ono još u sebi ima toliku pripravnost i sklonost – ojačaju i odgoje vjerovanje u Boga i moralne osobine. To je važno učiniti prije negoli se djetetov razum u potpunosti razvije i prije nego ono krene u učenje životnih zbilja umskim i racionalnim putem.
Dijete se tako izvodi na put s čistom nutrinom, sa samopouzdanjem, sa vjerom i valjanim moralom. Dakle, čovjek je mnogo prije negoli Božiju egzistenciju uspije potvrditi razumom, po svojoj iskonskoj prirodi usredsređen na Boga. Za stvaranje osjećaja vjerovanja kod malog djeteta ne trebaju razumski argumenti. Sama moć iskonske prirode i prirodna spoznaja koja postoji u građi njegova bića dovoljni su za odgoj vjerovanja u njemu. Moguće je dijete, oslanjajući se samo na svoju vlastitu iskonsku prirodu, okrenuti ka vjeri u Jednog Boga i učiniti ga čovjekom koji vjeruje u Gospodara, Stvoritelja Milostivog. Isto tako, za odgoj visokih moralnih osobina u djetetu kao što su: iskrenost, čestitost, ljubav, samilost, pravičnost, velikodušnost, odgovornost, istinoljubivost, sklonost pomaganju drugima, ili, jednom riječju, za načelo moralnih vrlina – naučne argumentacije nisu potrebne. Dijete je, dakle, otpočetka moguće odgojiti i usmjeriti ka visokim moralnim osobinama, tako da mu te osobine prerastu u životne navike. Valjano odgajanje emocija i osjećanja djeteta predstavlja osnovu za visoke duševne domete. Postizanje sreće i savršenstva dostojnih čovjeka nije moguće postići bez odgoja vjerovanja i etičkih svojstava. A osnova svega toga postavlja se još u djetinjstvu.
Roditelji i odgajatelji moraju znati da je vjera u odgoju djeteta njihov najbolji saveznik i pomoćnik. Iman i vjerovanje su baklje koje osvjetljavaju najmračnije puteve i savjesti daju budnost i senzibilitet. Gdje god da bude zastranjenja, dijete s lahkoćom ispravljaju i usmjeravaju na Pravi put.[1]
Ono što čovjeka vodi do vrhunca njegove sudbine jesu emocije, a ne razum. Čovjekova duša više se uzdiže posredstvom boli i čežnje nego posredstvom razuma. U drugim slučajevima, gdje razum postaje težak teret, duša ga nadilazi i svodi na ljubav, što i jeste njena suština.
Većina ljudi se danas toliko približila životu životinje da su postali potpuno posvećeni traženju samo materijalnih vrijednosti. Upravo zato se njihov život na vrijednosnoj ljestvici spustio ispod života životinje. To je zato što isključivo nematerijalne i duhovne vrijednosti čovjeku mogu prosvijetliti put i donijeti mu istinsko zadovoljstvo.[2]
Prvo načelo odgoja nije odgajanje moći razuma, stvarne racionalne osnove nalaze se u samoj duši koja je oslonac svih drugih njenih činilaca.
Neophodnost posjedovanja osjetila morala ni u čemu nije manja od potrebe za posjedovanjem vida i sluha. Trebamo se priviknuti da sa istom preciznošću razlikujemo dobro i zlo, kao što razaznajemo svjetlo od tame i kao što zvuk razlikujemo od tišine, a zatim se obavezati da se čuvamo zla i činimo dobro.
Konačni razvoj tijela i duše nije moguć bez pročišćenja duše. Ma koliko se prihvatanje ovog stanja danas činilo stranim učiteljima i sociolozima, ono ipak čini osnovni stub čovjekove ličnosti. Ono je poput aerodromske piste s koje ljudska duša može uzletjeti.[3]
U skladu sa islamskim naučavanjima, odgoj imana i pohvalnog morala kod djeteta predstavlja jedno od osnovnih prava djece. O ovoj temi postoji mnogo islamskih predaja.
Imam Sedždžad, a.s., je o pravu djece kazao: “Zaista, ti si odgovoran u svojoj vlasti nad svojim djetetom – da li si ga odgojio da se lijepo ponaša i usmjerio prema njegovu Gospodaru.”[4]
Časni Poslanik, s.a.v.a., jednom prilikom je očevima objasnio prava sinova i kćeri rekavši: “Pravo djeteta kod oca je da poštuje njegovu majku, da mu nadjene lijepo ime, da ga poduči Božijoj knjizi te da ga lijepo i čedno odgoji.”[5]
Također, Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Kada učitelj poduči dijete bismili, Allah će njemu, djetetu i djetetovim roditeljima upisati izbavljenje od Vatre.”[6]
Imam Askeri, a.s., je kazao da će Allah roditeljima dati veliku nagradu: “Oni će (na Ahiretu) kazati: ‘Bože naš, odakle ovolika nagrada, pa naša djela ne vrijede ovoliko?’ – pa će im se reći: ‘Ovo vam je zato što ste svoju djecu podučili Kur’anu i što ste ih kako treba, pronicljivim, odgojili u vjeri islamu.’”[7]
Abdurahman Sullemi podučio je sina Imama Husejna, a.s., suri Fatihi. Kada je dijete u prisustvu Imama Husejna proučilo Fatihu, on je učitelja, u vidu priznanja, ne samo novčano nagradio nego mu je dao i platna, a pored toga mu je još i usta napunio biserima. Prisutni su mu prigovorili u vezi s njegovim postupkom. Imam Husejn, a.s., im odgovori: “Kako će moje materijalno davanje biti jednako sa njegovim davanjem, odnosno njegovim podučavanjem?”[8]
Ovim je Imam Husejn, a.s., htio poručiti: Sura Fatiha, koju je naučilo moje dijete, neuporedivo je vrjednija od mog materijalnog dara.
Islamski predvodnici su vjerskim temeljima i islamskom podučavanju djece poklanjali toliku pažnju da su se jasno odricali i udaljavali od očeva i majki koji se nisu zanimali za vjerski odgoj svoje djece.
Prenosi se da je Božiji poslanik, s.a.v.a., pogledao neku djecu te je rekao:
“Teško li se djeci na kraju vremena zbog njihovih očeva!” Pa ga upitaše: “A da li misliš, Božiji poslaniče, na očeve mnogobošce?” Odgovorio je: “Ne, mislim na očeve vjernike koji svoju djecu ne uče nikakvim farzovima, a zadovoljni su njihovim neznatnim materijalnim stvarima. Ja se njih odričem, a i oni se mene odriču.”[9]
[1] Ma ve farzandane ma, str. 76.
[2] Rah va rasme zendegi, str. 64.
[3] Isto, str. 99.
[4] Tuhafu-l-‘ukul, str. 263.
[5] Kafi, sv. 6., str. 49.
[6] Mustedrek, sv. 2., str. 625.
[7] Isto, sv. 1., str. 290.
[8] Isto.
[9] Mustedrek, sv. 2., str. 625.
