Pregovori nedžranskih predstavnika s Poslanikom
Pregovori nedžranskih predstavnika s Poslanikom
Grupa biografa, prenosilaca hadisa i islamskih povjesničara prenosi sadržaj pregovora nedžranskih predstavnika s Poslanikom, međutim, merhum Sejjid Ibn Tavus detalje ovog događaja iznosi preciznije i opširnije od ostalih. On sve detalje mubahele, od početka do kraja, prenosi iz knjige Mubahele Muhammeda ibn Abdu-l-Mutalliba Šejbanija i knjige Amelu zi-l-hidže Hasana ibn Ismaila. Ipak, kako prenošenje svih detalja ovog velikog historijskog događaja, u čemu su nažalost neki povjesničari podbacili, prelazi granice ovog traktata, ovdje ćemo prenijeti samo jedan dio tih pregovora koje Halebi prenosi u svojoj Siri.
Poslanik: “Pozivam vas u monoteizam i obožavanje jednog Boga i pokoravanje Njegovim naredbama.” Nakon toga im je proučio nekoliko kur'anskih ajeta.
Predstavnici: “Ako pod islamom misliš na vjerovanje u Boga, mi smo u Njega povjerovali još prije i postupamo po Njegovim propisima.”
Poslanik: “Islam ima svoje znakove, a neka vaša djela svjedoče o tome da niste pristupili pravom islamu. Kažete da obožavate jednog Boga, a istovremeno obožavate i krst, ne apstinirate od svinjskog mesa i vjerujete da Bog ima sina!?”
Predstavnici: “Smatramo ga bogom jer je oživljavao umrle, liječio bolesne i napravio ptice od gline i učinio ih živim. Sve to ukazuje na to da je on bog.”
Poslanik: “Ne, on je Božiji rob, stvorenje Božije, koje je On stavio u Merjeminu utrobu, a tu moć mu je dao Bog.”
Jedan od predstavnika: “Da, on je božiji sin, jer ga je majka Merjem na ovaj svijet donijela bez stupanja u brak, tako da nema druge, on mora biti bog.”
Poslaniku tada dođe melek Objave i reče mu da im kaže: “Hazreti Isa je poput hazreti Adema, kojeg je Bog svojom beskrajnom moći stvorio od gline, bez oca i majke. Ako je to što nema oca dokaz da je Božiji sin, pa onda se to prije može tvrditi za hazreti Adema, jer on, pored oca, nije imao ni majke.”
Predstavnici: “Vaše nam riječi nisu dovoljne, jedini način je da u određeno vrijeme iziđemo na mubahelu. Da prizovemo prokletstvo na lažljivca, da ga Bog uništi.”
U tom trenutku silazi melek objave donoseći ajet mubahele i zadužuje Poslanika, s.a.v.a., da one koji se s njim raspravljaju i neće da prihvate istinu pozove na mubahelu te da obje strane traže od Boga da onog ko ne govori istinu udalji od Svoje milosti. A onima koji se s tobom budu o njemu raspravljali, nakon što ti je istina o tome stigla, ti reci: “Hodite, pozvaćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati!”(Ali Imran, 61)
Obje su strane bile spremne da zarad rješenja ovog pitanja iziđu na mubahelu i dogovoreno je da to učine sutradan. Tako je došlo i vrijeme mubahele. Poslanik i predstavnici Nedžrana su se dogovorili da mjesto na kojem će obaviti mubahelu bude izvan Medine, nadomak pustinje. Poslanik je od muslimana i brojne rodbine za učešće u ovom povijesnom događaju odabrao samo četiri osobe. To su bili Ali ibn Ebi Talib, a.s., Fatima, s.a., Hasan i Husejn, a.s., i niko više, jer među muslimanima od njih nije bilo čistijih duša, s jačim vjerovanjem.
Poslanik je rastojanje od kuće do mjesta dogovorenog za mubahelu prešao u posebnom raspoloženju. Nosio je Husejna, a.s., u naručju, Hasana, a.s., je držao za ruku, Fatima je išla za njima, a Ali, a.s., iza nje. Približivši se dogovorenom mjestu, Poslanik je svojim saputnicima rekao: “Kada budem učio dovu, vi na to izgovarajte amin.”
Prije nego što su se susreli s Poslanikom, nedžranski predstavnici su u razgovoru ustanovili da, ako Muhamed dođe na mubahelu s oficirima i vojnicima, kako bi im pokazao svoju moć, mogu biti sigurni da ne govori istinu i ne može se pouzdati u svoje poslanstvo, ali ako na mubahelu dođe sa svojom djecom i okrene se prema Bogu s držanjem koje je daleko od svake materijalnosti i pompe, to je znak da je on istiniti poslanik i da toliko vjeruje u sebe da je spreman izložiti opasnosti ne samo sebe već i svoje najdraže.
Još dok su razgovarali o tome, iznenada ugledaše nurli lice Poslanika, s.a.v.a., s četvero pratilaca, troje njih – grane njegovog bića. Svi su bili zatečeni tim prizorom, zagledali su se u njih u čudu. Bili su iznenađeni kada su ugledali da je na poprište mubahele doveo svoju bezgrešnu djecu, jedinu kćerku, uspomenu na sebe. Rekli su da je taj čovjek potpuno siguran u svoj poziv, jer u suprotnom, nesiguran čovjek ne bi izlagao svoje najdraže Božijoj nemilosti.
Nedžranski biskup je rekao: “Vidim lica takva da će i najveća planina, ako oni podignu ruke i zamole Boga da je podigne s mjesta, odmah biti iščupana. Nije uredu da stupimo u mubahelu s ovako svijetlim licima i vrlim osobama. Jer vjerovatno ćemo mi biti uništeni, a moguće je da se kazna proširi i zahvati sve hrišćane svijeta, pa da na zemlji ne ostane nijedan.”
