Prikaz mudžize na mubaheli Poslanika, s.a.v.a., s kršćanima
Prikaz mudžize na mubaheli Poslanika, s.a.v.a., s kršćanima
Pitanje mubahele Poslanika, s.a.v.a., s kršćanima Nedžrana pitanje je koje se spominje u šezdeset i prvom ajetu sure Ali Imran. Ovaj ajet nam daje do znanja da je časni Poslanik, s.a.v.a., da bi dokazao istinitost svoje vjere, bio spreman na mubahelu, tj. zajedničko proklinjanje onoga ko ne govori istinu s kršćanima. Dao je čvrsto obećanje da će, ako dođu na mubahelu, Božija kazna zadesiti lažljivce (kršćane Nedžrana).
Poslanik, s.a.v.a., ne samo da je bio spreman na mubahelu s kršćanima već se njegov glas o tome toliko proširio da mu je Gospodar rekao da kaže:
فَمَنْ حَآجَّكَ فِيهِ مِن بَعْدِ مَا جَاءكَ مِنَ الْعِلْمِ فَقُلْ تَعَالَوْاْ نَدْعُ أَبْنَاءنَا وَأَبْنَاءكُمْ وَنِسَاءنَا وَنِسَاءكُمْ وَأَنفُسَنَا وأَنفُسَكُمْ ثُمَّ نَبْتَهِلْ فَنَجْعَل لَّعْنَةُ اللّهِ عَلَى الْكَاذِبِينَ
A onima koji se s tobom budu o njemu raspravljali, pošto si već pravu istinu saznao, ti reci: “Hodite, pozvaćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati!”
(Ali Imran, 61)
Ne treba posebno naglašavati da smisao mubahele nije da se ljudi sakupe i zajedno prokunu onog koji ne govori istinu, a potom da se raziđu, jer takvo djelo samo po sebi ne bi imalo nikakve koristi, već je namjera da se prokletstvo ispuni i da se njegovim ispunjenjem lažljivci prepoznaju i kazne.
Drugim riječima, iako u ovom ajetu nije direktno ukazano na učinak i rezultat mubahele, ipak, uzimajući u obzir činjenicu da je ovaj postupak iskorišten kao posljednja “solucija”, nakon što nisu urodile plodom “logika i argumenti”, to je dokaz da se želi i rezultat ovog proklinjanja, a ne samo obično proklinjanje.
Pozivanje na mubahelu jasan je dokaz istinitosti Poslanikovog poziva
U navedenom ajetu Gospodar naređuje svom Poslaniku, s.a.v.a., da svakome ko, i nakon prethodno iznesenih jasnih dokaza, i dalje bude imao želju razgovarati i raspravljati s njim o Isau, a.s., predloži mubahelu. Neka dovedu svoju djecu i svoje žene, a i on neka pozove svoju djecu i svoje žene i uputi dovu Allahu da osramoti lažove.
Mubahela na navedeni način možda do tada nije bila poznata među Arapima. To je bio put koji je sto posto potvrđivao Poslanikovo vjerovanje i istinitost njegovog poziva.
Kako neko ko ne vjeruje u svoju povezanost s Gospodarom u punom smislu te riječi može krenuti u takav obračun, da pozove svoje protivnike da dođu i zajedno traže od Gospodara da osramoti one koji ne govore istinu, napominjujući im da će vrlo brzo vidjeti rezultate, odnosno kako će Gospodar kazniti lažljivce. Zasigurno je takav obračun veoma opasan jer, ako mu dova ne bude primljena i ako se kazna ne očituje i ne pokaže na protivnicima, neće biti drugog rezultata osim sramoćenja onoga ko je pozvao na mubahelu. Kako razuman čovjek bez sigurnosti u ishod i rezultat može predložiti nešto takvo? Na osnovu toga su rekli da je Poslanikov poziv u mubahelu jedan od znakova istinitosti njegovog poziva i čvrstog vjerovanja, pored rezultata koje su kasnije postigli putem mubahele.
Kršćani Nedžrana su se spremili za mubahelu, ali ih je Poslanikovo, s.a.v.a., držanje i ponašanje na mubaheli odvratilo od toga. Shvatili su da će ih zbog mubahele snaći sigurna Božija kazna.
Nisu oni bili jedini koji nisu prihvatili mubahelu. Taj događaj se toliko pročuo da se, dok je Poslanik, s.a.v.a., bio živ, više niko nije usudio doći na mubahelu. Tačno je da se Poslanikova, s.a.v.a., nadnaravna sposobnost (mu'džiza) tu nije pokazala jer su kršćani Nedžrana odustali od proklinjanja, ali čim je Poslanik, s.a.v.a., iskazao spremnost za takvo nadnaravno djelo, to je bio čvrst odgovor osobama koje su govorile da Poslanik, s.a.v.a., nikada nije tvrdio da ima nadnaravne sposobnosti i da je svaki put kada bi tražili od njega neku mudžizu vrdao i govorio: “Ja samo opominjem i donosim radosne vijesti.”
Izvori:
Džafer Subhani, Manšure džavid, sv. 7, str. 217.
Naser Makarem Širazi, Tefsir nemune, sv. 2, str. 581.
