Očitovanje mudžize u mubaheli

Očitovanje mudžize u mubaheli

Slučaj mubahele Poslanika, s.a.v.a., s nedžranskim hrišćanima, spomenut u 61. ajetu sure Ali Imran, daje nam do znanja da je Poslanik bio spreman da s poglavarima Nedžrana izrekne kletvu protiv one strane koja ne govori istinu da bi dokazao istinitost svoje religije, definitivno obećavši da će se, ako dođu na mubahelu, srdžba Božija spustiti na one koji nisu u pravu.

Ne samo da je bio spreman na mubahelu s hrišćanima iz Nedžrana već je njegov poziv na mubahelu bio općeg karaktera – Bog mu je naredio da kaže: A onima koji se s tobom budu o njemu raspravljali, nakon što ti je istina o tome stigla, ti reci: “Hodite, pozvat ćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati!”

 فَمَنْ حَاجَّكَ فِيهِ مِن بَعْدِ مَا جَاءَكَ مِنَ الْعِلْمِ فَقُلْ تَعَالَوْا نَدْعُ أَبْنَاءَنَا وَأَبْنَاءَكُمْ وَنِسَاءَنَا وَنِسَاءَكُمْ وَأَنفُسَنَا وَأَنفُسَكُمْ ثُمَّ نَبْتَهِلْ فَنَجْعَل لَّعْنَتَ اللَّـهِ عَلَى الْكَاذِبِينَ

Jasno je da poziv na mubahelu ne podrazumijeva iskupljenje, međusobno prizivanje prokletstva, pa da svako ode na svoju stranu. Ne, jer od nečeg takvog ne bi bilo nikakve koristi. Mubahela podrazumijeva trenutno ostvarenje prokletstva, dakle da će oni koji ne govore istinu biti zaista, naočigled svih kažnjeni pa će svima biti jasno ko govori istinu, a ko ne.

Drugim riječima, iako u ovom ajetu nije rečeno ništa o kazni koja će uslijediti nakon mubahele, zbog toga što je riječ o posljednjem potezu, nakon što logika i argumenti nisu bili učinkoviti, daje nam se do znanja da se podrazumijeva da će rezultat ovog međusobnog proklinjanja biti očigledan i trenutan i da nije u pitanju samo verbalno prizivanje prokletstva.

Poziv na mubahelu je jasan dokaz istinitosti Poslanika

U tematskom ajetu Allah, dž.š., naređuje svome Poslaniku da, nakon što je iznio jasne dokaze o Isau, a.s., svakom sljedećem ko se o tome s njim počne raspravljati predloži mubahelu: neka povede sa sobom svoje sinove i žene, a i on da pozove svoje sinove i žene, i da dove da Allah, dž.š., osramoti lašce.

Mubahela u ovakvom obliku možda je kod Arapa dotad bila presedan u načinima dokazivanja da su Poslanikov poziv i vjera sto posto istiniti.

Kako bi neko ko ne vjeruje u punom smislu te riječi u vezu sa svojim Gospodarem mogao prihvatiti takav izazov? Dakle, pozvati svoje oponente da zajedno stanu pred Boga i od Njega traže da osramoti one koji ne govore istinu, jer će posljedica biti promptna pa će svi vidjeti kako Bog kažnjava lašce. Nema dileme da je prihvatanje ovakvog izazova predstavljalo veliku opasnost, jer ako dova ne bi odmah djelovala na protivnike, to bi bila potpuna sramota. Nemoguće je da zdrav i razuman čovjek koji nije potpuno uvjeren u rezultat takvog poduhvata poduzme bilo kakve mjere u tom pravcu!

Zbog toga se kaže da je Poslanikov poziv na mubahelu jedan od pokazatelja istinitosti njegovog poziva i nepokolebljive vjere, bez obzira na ono što bi se dogodilo kao rezultat mubahele.

Nedžranski hrišćani isprva su bili spremni na mubahelu, ali kada su ugledali držanje Poslanika, s.a.v.a., i njegovo ponašanje na licu mjesta, pokolebali su se, jer su shvatili da će oni biti ti koje će stići neizbježna Božija kazna i prokletstvo.

Nisu oni bili jedini koji nisu bili spremni – na ovaj opći poziv na mubahelu, sve dok je Poslanik bio živ, niko se nije odazvao.

Tačno je da se ova Poslanikova mudžiza nije objelodanila zbog toga što su hrišćani odustali, ali sama spremnost Poslanika na mubahelu nepobitan je dokaz za one koji govore kako Poslanik nije tvrdio da ima bilo kakvu mudžizu te da je, kada god bi neko od njega tražio da izvede neku mudžizu, on to izbjegavao, govoreći da je njegova zadaća samo da opominje i donosi dobre vijesti.

Izvori:

Džafer Subhani, Menšure džavid, 7/217.

Makarem Širazi, Tefsir Nemune, 2/581.