Duhovno samoubistvo

Duhovno samoubistvo 

Neki ljudi koji pate od osjećaja poniženosti zbog lijenosti i beznadežnosti ili drugih razloga, zastranjuju sa ispravnog racionalnog puta te s ciljem skrivanja svoje unutarnje slabosti i s nadom da će kompenzirati svoje manjkavosti odlučuju se na duhovno samoubistvo. Žrtvuju svoju čast i neovisnost i ubijaju svoju ljudsku ličnost. Oni sa svojim skrušenostima pomiješanim sa poniženjem te svojim ponašanjem udruženim sa ulizivanjem i dodvoravanjem, padaju u bijedu i krajnje poniženje i bježeći od malog poniženja nalaze utočište u još većem jadu i težem poniženju. U sukobu proturječnosti koji se javlja u njihovim osjećanjima gube čast, koja je jedan od važnih pokazatelja samoljublja te tako cijeli svoj život provode poniženi i bijedni.

U društvu se zapažaju brojne skupine ljudi koji pate od suprotstavljenih osjećanja i koji pod uticajem unutarnje slabosti i osjećanja poniženosti pribjegavaju usiljenoj skrušenosti i skromnosti, pomiješanoj sa podilaženjem i dodvoravanjem, te na taj način uništavaju plemenitost svoje duše. Ovom prilikom ću vam spomenuti neke od razloga za nastanak takvih osobina:

Neumjesne grubosti i krutosti, koje neki roditelji ispoljavaju spram svoje djece, predstavljaju jedan od važnih činilaca stvaranja osjećaja niže vrijednosti u dječijem unutarnjem biću. Dijete koje odrasta u okruženju straha, bojazni, brige i strepnje; dijete koga roditelji nisu smatrali istinskim čovjekom, dijete koje je uvijek bilo predmet mržnje i odbojnosti svoje okoline i koje nikada nije okusilo ljubavi i poštovanja, i najzad, dijete koje je sa svakog aspekta utučeno i koje je odraslo sa uzastopnim neuspjesima i porazima, silom prilika bit će preobraženo u biće slabog i nemoćnog duha. Tako će ono samo sebe smatrati niskim, bijednim i nemoćnim. Ovakvo dijete, kada naraste i kada načini iskorak u društvu suočeno je sa velikim duhovnim nemirom i brigom, nema hrabrosti da pokaže svoju ličnost i neovisnost i neprestano u sebi osjeća slabost i manjkavost u odnosu na druge.

Nemirne i neustrašive aktivnosti jasno upućuju na to da osoba osjeća neki nedostatak i manjkavost i umišlja da zbog toga mora ispuniti više dužnosti nego drugi. Sve besciljne aktivnosti, napori i nastojanja znak su ove poniženosti.

Ovo nespokojstvo izvire iz skrivenog straha. Razlog tome je to što osoba zamišlja da je moguće da doživi propast i krah na poslu, položaju ili u svakodnevnim poslovima. Šta god bio razlog, ovo osjećanje čovjeka – poput miša zarobljenog u klopci – vuče u neumjesno zalaganje i uzaludno nespokojstvo.

Nije nužno da se ovaj strah i nesigurnost pojavljuju zbog nečeg što se može ubrzo dogoditi, nego su oni proizvod sjećanja ne prijašnje događaje koji su se u potpunosti izbrisali sa svjesne stranice čovjekove duše. Strah koji je bio praćen ovakvom uspomenom nikada nije potpuno odstranjen iz sjećanja i, kao rezultat, njegovi tragovi se javljaju u obliku straha, brige, ljutnje i nespokojstva.

U svakom slučaju, bilo koja vrsta nepožljnog i nepodnošljivog događaja, bilo to u kući, školi ili društvu, da snađe dijete, uzrokuje slom njegove ličnosti i njegove sposobnosti. Jer ugušeni su njegovi osjećaji i ne može da se predstavi i pokaže bez strepnje, niti može iz sebe zračiti pozitivnim i vedrim vibracijama.[1]

Ako ovakva osoba mogne zaboraviti gorke uspomene iz djetinjstva te zanemariti tegobe i uvrede svojih neukih roditelja, a potom se snažno uhvati u koštac sa poslom za koji ima potencijala i još ustraje na ulaganju truda i napora i, kao rezultat toga, postaje koristan i utjecajan član društva, moći će svoj život provesti u potpunom dostojanstvu i nezavsnosti, oslobođena od poniženosti i niskosti. Ali, ukoliko se neprijatna sjećanja ne gurnu u zaborav te onaj koji ih posjeduje sebe neprestano bude smatrao bezvrijednim, jadnim i bijednim, radi prevazilaženja unutarnjih poniženja, neminovno treba pokazati reakciju i činiti neprihvatljive postupke. Jedan od tih postupaka jeste predavanje poniženosti i niskosti.

[1] ‘Ukdeje hakaret, str. 17.