Razlučivanje dobra od zla
Razlučivanje dobra od zla
Kako adolescenti na putu savladavanja prohtjeva duše i izgradnje vlastite ličnosti ne bi pali u grijeh i stranputicu i kako bi pri određivanju korisnog i štetnog u svom životu izbjegli loš utjecaj samodopadanja ili pogrešnih društvenih i porodičnih navika, odnosno, da bi na temelju istine raspoznali korisne od štetnih težnji i nepristrasno prepoznali dobre i loše težnje duše i na temelju toga djelovali, moraju slijediti Božije učenje i istinska uputstva Časnog Kur'ana.
Zar je onaj koji ima jasnu predstavu o Gospodaru svom kao onaj kojem se lijepim čine ružna djela njegova i koji se za strastima svojim povodi?[1]
Istinski obožavaoci Boga i oni koji slijede i obožavaju svoje strasti dvije su potpuno različite skupine, vječno suprotstavljene i u praksi suprotne i proturječne jedna drugoj. Oni koji obožavaju Boga slijede Božije zapovijedi u svim vidovima svog materijalnog i duhovnog života, zadovoljavaju svoje nagonske žudnje u granicama Božijeg zadovoljstva i ne obaziru se na one težnje koje su u suprotnosti s božanskim učenjem. Islam ovu skupinu smatra spašenom.
Ali, a.s., je rekao: “Sretan je i spašen onaj čovjek čije djelo i znanje, ljubav i mržnja, uzimanje i ostavljanje, razgovor i šutnja, ponašanje i govor budu posvećeni Allahu.”[2]
Obožavatelji strasti slijede nagonske želje i bespogovorno i bezuslovno se pokoravaju tjelesnim prohtjevima. Njihov cilj je zadovoljene strasti i uživanje, dok božanskim zapovijestima i moralnim principima i osobinama ne pridaju ni najmanju pažnju. Velika je vjerovatnoća da će takve osobe na putu stizanja do svojih ciljeva počiniti velike grijehe i neljudska djela te prouzrokovati goleme štete i nevolje, kao što su, prema svjedočanstvu historije, u proteklim vremenima oni koji obožavaju svoje strasti činili mnoga nenadoknadiva nedjela i zločine te činjenjem teških grijeha napravili neizbrisivu mrlju na licu čovječanstva.
Naravno, potrebno je reći da je nadvladavanje snažnih nagona i strasti izuzetno težak i mukotrpan posao, ali osobe koje su u djetinjstvu i kriznom pubertetskom dobu odrasle uz ispravan odgoj i u čije duše je, pod utjecajem stalne brige i pažnje sposobnih odgajatelja, prodrla ljubav prema Božijem učenju te koji su od samog početka odgajani kao vjernici koji obožavaju Boga, u mladosti i zrelosti imaju tako snažnu ličnost da mogu staviti pod nadzor prohtjeve duše, s lahkoćom sputati nagone i suspregnuti svoje neprimjerene želje.
Kao primjer, navest ćemo jedno historijsko predanje.
Jezid, Mu'avijin sin, imao je jednog sina kojeg je veoma volio. Dao mu je ime Mu'avija i želio je da mu sin bude dobro odgojen i da uspješno savlada sve stepene ljudskog savršenstva.
Kada mu je sin stasao do doba obrazovanja, Jezid je za njegovo obrazovanje i odgoj odabrao jednog veoma sposobnog i učenog učitelja po imenu Omer El-Maqsūs. Omer El-Maqsūs je bio vjernik koji je istinski volio ‘Alija, a.s., i koji je u duši mrzio nepravedno ponašanje Mu'avije ibn Sufjana i njegovog sina Jezida. Ovaj vrijedni učitelj tokom nekoliko godina u kojima je bio zadužen za podučavanje i odgoj Mu'avije, sina Jezidovog, podučio ga je temeljnim principima islama i vjerovanja, u njegovu biću upalio svijetle zrake časnog kur'anskog učenja i odgojio ga kao čovjeka koji je istinski uvjeren u islam i prava Poslanikove porodice a. s.
Kada je taj odgojeni mladić još uvijek bio u cvijetu svoje mladosti, otprilike kada je imao dvadeset godina, umire mu otac, Jezid bin Mu'avija, te ga narod izabere za nasljednika i da obećanje njegovom hilafetu.
Nasljeđivanje Jezida i upravljanje prostranom zemljom bio je najbolji način da se zadovolje nagonske žudnje mladog Mu'avije. Nasljeđivanjem Jezida mogao je naći odgovor na svoje seksualne strasti, težnju za prevlašću, želju za imetkom, tj. za sve svoje gorljive prohtjeve. Da je kojim slučajem Mu'avija ibn Jezid bio rob prohtjeva svoje duše i da nije imao ispravan islamski odgoj, mogao je iskoristiti prijestolje halife i zadovoljiti sve svoje mladalačke strasti na način kako je to želio. Međutim, učeni i sposobni učitelj, u okrilju vjere u Boga i časnog kur'anskog učenja, odgojio ga je tako snažne volje, slobodoumnog i nezavisnog da ni visoki položaj halife sa svim sjajem i glamurom nije uspio slomiti njegovu ličnost i učiniti ga zarobljenikom strasti i tjelesnih težnji.
Mu'avija ibn Jezīd je četrdeset dana bio na položaju halife. Tokom ovog kratkog vremena dobro je razmotrio sramne postupke koje su činili njegov otac i djed. Shvatio je kakve su teške zločine činili Jezid i Mu'avija tokom nekoliko godina svoje vladavine i kako su svojim ogavnim djelima ustali protiv Uzvišenog Boga i nanijeli islamu i muslimanima nenadoknadive štete.
Mu'avija ibn Jezid se našao na jednoj veoma bitnoj raskrsnici. Trebao je donijeti odluku i izabrati jedan od dva puta: da nastavi sa svojom vladavinom i da svoje biće poput oca i djeda uprlja zločinima i nečistoćom grijeha, uporedo zadovoljavajući sve svoje strasti i prohtjeve ili, opet, da bude pokoran božanskim zapovijedima, da slijedi Istinu i vrline i da se otvoreno odrekne vođstva koje je izvor srama i pada u kaljužu grijeha, te na taj način uguši negativne i neljudske nagone.
Na kraju je donio odluku. Snagom vjere i dubokog vjerskog odgoja koji je stekao od svog učitelja tokom djetinjstva i adolescentnog doba pobijedio je prohtjeve svoje duše i povukao se s položaja halife. Mu'avija ibn Jezīd je otvoreno i hrabro okrenuo leđa položaju i vlasti koji su bili uprljani brojnim grijesima.
Onoga dana kada je namjeravao javno obznaniti svoje odstupanje od hilafeta, popeo se na mimber u prisustvu državnih velikodostojnika i širokih narodnih masa svih slojeva. Nakon zahvale Bogu i selama Njegovom časnom Poslaniku rekao je: “Moj djed, Mu'avija ibn Ebi Sufjan, u vezi hilafeta sukobio se s osobom koja je bila najdostojnija tog položaja od svih ljudi. Njegovo iskustvo u islamu je duže, hrabrost i znanje njegovo su veći od hrabrosti i znanja svih ljudi. Prije drugih je islam prihvatio i bio je Poslaniku bliži od svih. Bio je sin amidže časnog Poslanika i suprug hazreti Zehre i otac dva unuka (Poslanikova). Moj djed Mu'avija je ustao i ratovao protiv njega i vi ste pomogli moga djeda, dok hilafet nije pripao njemu. Jednoga dana smrt mu priteče, usamljen počinu u svom grobu i sada je okovan stegama svojih djela i tiranije koju je sprovodio.
Nakon njega hilafet je pripao mome ocu Jezidu ibn Mu'aviji koji zbog svog lošeg ponašanja i griješenja nije bio dostojan hilafeta, ali je tvrdoglavo slijedio prohtjeve duše svoje. Svoja odvratna djela smatrao je dobrim, Kršio je Allahove zabrane i dozvolio da se počini najveća nepravda prema djeci časnog Poslanika, ali vrijeme njegova hilafeta je bilo kratko. Njegov život je veoma brzo okončan i on se sada nalazi u stegama svojih grijeha, a narod su ophrvale posljedice njegovih hrđavih djela.
Kada je govor Mu'avije ibn Jezida u prisustvu zapanjenog naroda stigao do ovog dijela, riječi su mu zapale u grlu. Jedno vrijeme je glasno plakao. Nakon toga je rekao: “O ljudi! Ja vaše grijehe ne želim sebi na pleća tovariti i omču grijeha vaših ne želim sebi oko vrata baciti. A sada znajte i vi i vlast koju ćete izabrati. Ja povlačim svoje obećanje i povlačim se s položaja hilafeta.”
Mu'avijine riječi ustalasale su skup i svi su se zgledali u čudu pomiješanim s potresenošću. Mervān bin Hakem koji je sjedio neposredno pored mimbera usprotivi se riječima Mu'avije ibn Jezida. No, ovaj je Mervanu oštrim tonom rekao: “Odmakni se od mene. Ulaziš li to u moju vjeru kroz vrata obmane i prevare? Ja nisam osjetio slast vašeg hilafeta da bih pio gorčinu njegove odgovornosti i grijeha. Ako je hilafet izvor koristi i dobra, nažalost, moj otac od njega ništa sebi nije spremio do grijeha i štete. Ako je izvor nedaća i nesreće, dovoljno je ono što je zadesilo moga oca. Ja se neću njime uprljati.”
Nakon toga je plačnih očiju sišao s mimbera.
Porodicu Beni Umejje ovaj govor je teško pogodio i razbjesnio, suočivši ih s velikom opasnošću i mogućnošću gubljenja hilafeta. Otišli su kod Omera El-Maqsūsa, Muavijinog učitelja, i rekli mu: “Ti si ga ovako odgojio i odvratio ga od hilafeta. Ti si mu usadio ljubav prema Aliju. Ti si ga nagovorio da izgovori ove plamene riječi i da progovori o nepravdi i tiraniji Beni Umejja.” Nakon toga su ga ščepali, iskopali rupu i živog ga u nju zakopali.[3]
Mu'avija ibn Jezid, oslanjajući se na snagu vjere, izgradio je ličnost koja je bila sposobna nadvladati prohtjeve duše i oduprijeti se najvećem položaju – koji je uslovljen činjenjem grijeha i nečovječnih djela – i ne ukaljati obraz svoje ljudskosti. On nije bio kao njegovi otac i djed, koji su se predano pokorili vlastitim strastima, bili zarobljenici snažnih okova nagona i kao nepravedni tirani zasjeli na tron hilafeta počinivši zločine koji nisu zaboravljeni ni nakon mnogih stoljeća, niti će ikada biti zaboravljeni.
[1] Muhammed, 14.
[2] Tuhafu-l-‘uqūl, str. 91.
[3] Hejavetu-l-hejavān, Damirī, tom 1, str. 44.
