Vjerovanje i poniznost Imama Dževada, a.s.

Vjerovanje i poniznost Imama Dževada, a.s.

Mejsar ibn Muhammed prenosi: Ja nisam vjerovao u imamet Imama Dževada, a.s. Jednog dana sam odlučio da odem do njegove kuće, jer sam čuo da mu ljudi odlaze i obilaze ga. Otišao sam i vidio da je velika gužva. Okupilo se puno velikana i alima koji su sjedili i čekali ga. Imam još nije bio došao na skup. Ja sam sjeo u jedan kutak sobe. Iščekivanje je potrajalo pa je stiglo i vrijeme namaza. Tu sam klanjao podne i ikindiju s nafilama. Vidio sam da su se s gornje strane otvorila vrata i ušao je Imam Dževad, a.s., dječak od oko sedam do osam godina. Prisutni su ustali, prišli i iskazali mu poštovanje. I ja sam iz pristojnosti prišao, poselamio ga i poljubio mu ruke. On mi je uputio oštar pogled i upitao me: „Šta ti radiš ovdje? Kako si nas se sjetio i došao? Sad, kad si već došao, priđi kako treba i pokori se.“ Shvatio sam da me obavještava o mojim mislima i da zna da ne vjerujem u njegov imamet. Ja sam iskazao učtivost i rekao:
„Gospodine, ja sam vam pokoran i predan“ (ali u dubini nisam bio).
Ponovo me pogledao i rekao: „Rekao sam ti: kada si već došao, pokori se i predaj.“
Ja sam opet ponovio: „Moj mevla, ja sam pokoran i predan.“
Treći put je oštrijim glasom rekao: „Teško tebi, Seleme, pokori se i predaj.“
Ove riječi su me tako potresle da sam se sav izgubio. Iz dubine duše sam osjetio privlačnost prema Imamu, a.s., i iz sveg svog bića sam rekao: „Predan sam tebi, o sine Božijeg Poslanika, i zadovoljan tobom kao Imamom.“
Od tog trenutka svjetlost vjerovanja zasijala mi je u srcu i osjetio sam neopisivu ljubav prema njemu.
Sutradan sam mu opet otišao. Imao sam puno pitanja i postavio sam mu ih. Iz trenutka u trenutak mi se uvećavalo vjerovanje i vratio sam se s krivog puta na kojem sam bio.