Analiza uvjeta za dostavljanje Božije naredbe na Gadiru

Analiza uvjeta za dostavljanje Božije naredbe na Gadiru

Dužnost koju je Božiji poslanik, s.a.v.a., imao obaviti u događaju Gadira, bila je veoma važna, i Poslanik, je glede iste bio zabrinut zbog muslimana a ne zbog mušrika i nevjernika.

Ovo se veoma lahko može shvatiti iz 67. ajeta sure Maide:

O Poslaniče! Dostavi šta ti je objavljeno od Gospodara tvog. A ako ne učiniš, onda nisi prenio poslanicu Njegovu; a Allah štiti tebe od ljudi. Uistinu! Allah ne upućuje narod nevjernika.

Ajet otkriva da je ta odredba nešto što zaokružuje, upotpunjuje i učvršćuje vjeru. Odredba za koju se očekuje da će ljudi biti protiv nje, na taj način list će biti vraćen i ono što je Poslanik uspio izgraditi od vjere biće uništeno. Također nam otkriva da je Poslanik to shvatio i razmišljao o tome, zato je iz dana u dan čekao pogodnu priliku i okolnosti kako bi to mogao dostaviti muslimanima koji bi to i prihvatili. U takvim okolnostima spušta se ovaj ajet, dajući naređenje trenutnog dostavljanja odredbe ljudima.

Potrebno je znati da se problem nije očekivao od idolopoklonika i ostalih nevjernika, već od strane muslimana, jer promjena stanja i uništavanje Poslanikovih napora, pojmljivo je od strane nevjernika u vrijeme kada islamski poziv nije bio proširen, ali nakon širenja, ukoliko se može govoriti o prevratu onda je to jedino moguće da se desi od strane muslimana. Sabotaže i insceniranja koja se mogu očekivati od nevjernika sagledana su u obliku kleveta koje je Kur'an prenio da su upućivane na adresu Poslanika od početka poslanstva pa do tog dana. Nekada su ga nazivali “poučenim luđakom” (Duhan, 14), nekada su govorili da ga “čovjek poučava” (Nahl, 103), nekada pak “On je pjesnik, sačekaćemo da vidimo šta će mu suđeno biti.” (Tur, 30)

Pa su govorili da je “Čarobnjak”” ili ”Luđak!” (Zarijat, 52) ili “Slijedite samo čovjeka začarana.” (Isra, 47) Nekada su Kur'an nazivali vradžbinom koja se prenose s koljena na koljeno “Ovo nije ništa drugo do vradžbina koja se nasljeđuje.” (Mudesir, 24) Ili  “To su izmišljotine naroda drevnih; on traži da mu se prepisuju i ujutro i navečer da mu ih čitaju.” (Furkan, 5) I krenuše velikani između njih: “Idite i ustrajte uz bogove svoje! Uistinu, ovo je stvar koja želi (da vas zavede)! (Sad, 6) I slične besmislice koje su govorili na račun Poslanika a što nije moglo poljuljati i oslabiti stupove vjere. Zato što je odgovor na ove klevete jedan. Sagledan u tome da se iz ovih riječi da razumjeti da su oni koji izgovaraju te klevete na račun islama nestabilni, još uvijek im istina nije postala jasna, i nisu načisto kada je riječ o islamu i njegovoj istinitosti.

Ove klevete nisu upućivane samo na račun islama i Poslanika, pa da se Poslanik zabrine jer je naslutio šta bi se moglo desiti, ne. Zato što su i prethodni vjerovjesnici i poslanici sa svojim ummetima isto tako bili suočeni sa ovakvim neugodnostima, pa su glede toga imali isto iskustvo kao i naš Poslanik. Kako najzad i Allah, dž.š., u Kur'anu spominje to govoreći o Nuhu, a.s., i poslanicima nakon njega.

Dakle moguća opasnost nije prijetila od strane nevjernika i njihovih kleveta koje su bile aktuelne početkom poslanstva, već ukoliko je opasnost postojala, a sigurno jeste, onda je riječ o nečemu što se svojim kvalitetom i vremenom ne podudara s tim problemima, njeno javljanje se ne može zamisliti osim nakon hidžre i utemeljenja vjere u islamskom društvu.

Muslimanska zajednica tih dana sličila je smjesi. Jer tadašnje muslimansko društvo bilo je sastavljeno od jednog broja dobrih i istinskih muslimana, jednog prilično velikog broja licemjera koji su formalno gledajući postali muslimani, bio je i određen broj ljudi bolesnih srca i naivnjaka koji bi povjerovali svemu što bi čuli od bilo koga. I Kur'an očito ukazuje na ovih nekoliko vrsta ljudi. Veliki broj kur'anskih ajeta svjedoči nam o tome da oni istovremeno kada formalno ili pak stvarno postaju vjernici prema Poslaniku su imali odnos tipa podanici-kralj. Isto tako na vjerske propise gledali su kao na narodne i plemenske zakone. Tako da je bilo moguće da proglas nekih propisa navede ljude da shvate da je, daleko bilo, Poslanik, s.a.v.a., taj propis odredio od sebe i zbog ličnih interesa. Kratko rečeno, određivanjem tog propisa on bi imao korist. Takva zabluda dovodi do toga da ljudi pomisle da on možda nije kakav kralj koji je sebe proglasio poslanikom zbog ličnog uspjeha i karijere, a to što naziva vjerskim propisima to su ustvari zakoni koji se provode na različite načine u svim državama i vlastima.

Razlog Poslanikove zabrinutosti da dostavi ono što je bio zadužen

Sasvim je jasno ukoliko ovakva pogrešna predodžba bude uzela maha među narodom i ustabili se u njihovim grudima, koliko to može biti učinkovito u razaranju i uništavanju vjere. Tako da im nijedna snaga, misao ili mjera ne može ukazati na to. Dakle, sasvim je sigurno da je odredba kojom je Poslanik u tematskom ajetu zadužen obznaniti takva da će ljudi pogrešno svhatiti da je to Poslanik od sebe kazao i da se u tome nije razmišljalo o općem dobru i interesima. Poput slučaja sa Zejdom i Poslanikovim višeženstvom, i određivanja da hums, tojest petina ratnog plijena pripada Poslaniku i sličnih specificiranih propisa. S tom razlikom da ostali specifični propisi nemaju sukob sa muslimanima, tojest ne uskraćuju im “koristi” i ne nanose im “štete” pa otuda je prirodno da u njihovim grudima neće izazvati one sumnje i dileme.

Naprimjer, ženidba Poslanika sa ženom od koje se Zejd razveo, je propis koji nije specifičan samo za Poslanika, iako je moguće da neko pogrešno shvati da je i ovo propisano zbog Poslanikove lične koristi. No, pošto je ovaj propis proglašen pravilom koje važi za sve ljude, i da svi muslimani mogu ako žele stupiti u brak za razvedenim ženama svojih posinaka, on ih mnogo ne zbunjuje. Isto tako slučaj da Poslanik ima pravo istovremeno oženiti više od četiri stalne žene, iako je to pravilo koje striktno važi samo za Poslanika, ipak ni on nije razlogom da sumnja kod ljudi bude jača, jer s pretpostavkom, daleko bilo, da je Poslanik ovaj propis odredio po svojoj volji, bez Božije odredbe kako bi zadovoljio svoje potrebe, ipak ne postoji prepreka da isto ovo pravilo ne učini općim, i ništa se ne može pretpostaviti kao razlog da bi se trebao suzdržati širenja tog pravila. Zbog toga ni to ne zbunjuje ljude, posebno zato što je i muslimanima i nevjernicima bila očita Poslanikova praksa požrtvovanosti. Poslanik je davao prednost drugima u onome što mu je Bog dao od imetka i drugih stvari, pa kako bi bilo moguće da ljude ograniči i zapovijedi im da ne smiju imati više od četiri žene, a da on u isto vrijeme za sebe odabere devet žena!? Tako da nema mjesta sumnji da je zapovijed izvršenja ove odredbe i specifičnog propisa došao od Boga a da to nije njegov prohtjev.