Životopis Abdullaha ibn Omera

Životopis Abdullaha ibn Omera

Potrebno je upoznati se s pravim licem i životopisom Abdullaha ibn Omera, čovjeka koji je pozivao imama Husejna u mir i nagodbu s Jezidom, zatim dvolično i licemjerno ljubio njegova prsa i lio suze za njim, da bi naposlijetku, iako je on sam prenio od Allahovog Poslanika da će imam Husejn biti ubijen na putu časnog Kur'ana i da će onaj ko se sustegne od pomaganja njemu doživjeti poniženje i prezir, i uprkos tome što mu je imam Husejn jasno rekao: “Abdullah, boj se Allaha i nemoj odustati od pomaganja meni”, ne samo odustao od pomoći Imamu već krenuo pravo prema Medini kako bi odatle izrazio svoju vjernost Jezidu i tako se umjesto Božijoj pridružio šejtanovoj strani.

Nužno je upoznati se s pravim licem Abdullaha ibn Omera kako bismo se upoznali sa stvarnim licem mnogih sličnih njemu u svom vremenu, onima koji bi umjesto da pomognu imamu Husejnu lili suze za njim, a Jezidu u tajnosti dali zavjet za vjernost.

Abdullah ibn Omer i suprotstavljanje Zapovjedniku vjernih

Nakon ubistva Osmana, kada su se svi muslimani u Medini sami pokrenuli te upornim zahtjevima primorali Zapovjednika vjernih, imama Alija, da se prihvati obaveze hilafeta i zakleli mu se na vjernost, Abdullah ibn Omer je bio jedan od one sedmerice koji nisu dali zavjet imamu Aliju. Kao izgovor on je rekao da će dati zavjet onda kada to učine svi muslimani, jer on treba biti posljednji. Malik el-Aštar je predložio imamu Aliju:

“Zapovjedniče vjernih, on se tako ponaša zato što se osjeća sigurnim od tvoje sablje i biča. Dozvoli da izvršimo pritisak na njega.”

Zapovjednik vjernih je rekao:

“Ja neću nikoga prisiljavati da mi da zavjet. Pustite ga neka slobodno izabere put koji želi.”

Međutim, poslije nekoliko dana stigla je vijest da je Abdullah ibn Omer otišao u Mekku kako bi tamo spletkario protiv vlasti. Imam Ali je poslao jednog službenika da spriječi rušilačka djelovanja Omerovog sina. Kada Abdullah ibn Omer nije uspio u svojoj nakani, vratio se u Medinu, ali do kraja hilafeta imama Alija nije ga priznao kao halifu, niti mu je dao zavjet za vjernost,[1] da bi se poslije šehadeta Zapovjednika vjernih, Muaviji zakleo na vjernost i priznao njegovu vlast.

Abdullah ibn Omer i davanje zavjeta Jezidu

Kada je Muavija tražio zavjet za vjernost njegovom sinu Jezidu, Abdullah ibn Omer je bio među onima koji su se suprotstavili tome. Međutim, niti je Muavija strahovao zbog toga niti Jezid, jer kad god bi Muavija, u razgovoru sa svojim sinom o protivnicima, spomenuo Abdulallaha ibn Omera, govorio bi: “Što se tiče Abdulalha ibn Omera, on je uz tebe. Ti ga zadrži i nemoj ga ostavljati.”[2] Kako je Muavija bio i predvidio, suprotstavljanje Abdullaha ibn Omera da dadne Jezidu zavjet ne samo da nije nanijelo nikakvu štetu već je u svoje vrijeme donijelo ogromnu pomoć i podršku Jezidu, jer upravo u vrijeme kada je trebao zauzeti protivnički stav naspram Jezida i podržati Husejnov ustanak, on je pozvao imama Husejna u mir i pogodbu s Jezidom kako bi Jezidova vlast postala jača i čvršća, pa kada nije uspio u svojoj nakani, napustio je imama Husejna i uputio se prema Medini, odakle je u jednom pismu Jezidu izrazio svoju odanost i priznanje njegovoj vlasti i hilafetu.[3]

Omerov sin je ostao toliko pri svom stavu da, kada je narod Medine poslije pogibije imama Husejna ustao protiv Jezida i istjerao njegovog namjesnika, Osmana ibn Muhammeda, iz Medine, on je svoju porodicu, rodbinu i sluge okupio i pozvao da podrže Jezidovu vlast:

“Ja sam čuo Allahovog Poslanika kako je govorio: ‘Na Sudnjem danu će za svakog ko krši zavjet biti podignuta zastava po kojoj će se prepoznati,’” i potom pojasnio: “Ja ne vidim veću iznevjeru i kršenje zavjeta od toga da se nekome zakunemo na vjernost, a potom ustanemo ratovati protiv njega. Zato ću prekinuti svoje veze sa svakim od vas za kojeg čujem da je odustao od zavjeta Jezidu i podržao njegove protivnike.”[4]

Kasnije, kada je Abdul Melik ibn Mervan preuzeo vlast, uputio je Hadždžadža ibn Jusufa prema Mekki kako bi ugušio Ibn Zubejrov pokret. Kada je Hadždžadž stigao u Medinu, Abdullah ibn Omer je uvečer pohitao da mu da zavjet na vjernost govoreći: “Zapovjedniče, pruži mi ruku da ti dam zavjet kao halifi.” Hadždžadž ga je upitao: “Abdullah, čemu tolika žurba? Mogao si to ostaviti i za sutra.”, a Omerov sin je odgovorio: “Čuo sam Allahovog Poslanika kako je govorio: ‘Ko umre, a nema na svom vratu zavjet nekom od imama i vođa, on je umro džahilijetskom smrću.’ Ja sam se pobojao da me večeras ne zadesi smrt pa da zbog toga što nisam dao zavjet nekom imamu budem jedan od onih o kojima je Poslanik govorio pa da me ubroje među one koji su umrli džahilijetskom smrću.” Tada mu je Hadždžadž pružio nogu ispod jorgana i rekao: “Obavi zavjet i idi.”[5] Situacija u kojoj se našao Omerov sin upravo oslikava značenje Poslanikovog hadisa kojeg je on sam prenio – da odustajanje od pomoći imamu Husejnu uzrokuje poniženje i prezir.

Zaključak

Ovo je lice Abdullaha, Omerovog sina, onako kako ga pokazuje historija. Iz iznesenog se može uzeti pouka da se treba upoznati sa sličnim likovima u vremenu u kojem se živi i biti oprezan u odnosu prema njima. Isto tako historija upozorava ljude svih vremena da ako ne budu slobodno dali zavjet ljudima poput Alija, već onima poput Muavije i Jezida, te ako im oholost, umišljenost, neznanje i pristrasnost ne dozvole da priteknu u pomoć ljudima sličnim Husejnu, onda trebaju iščekivati dan u kojem će se poniženi i bezvrijedni uputiti prema zločincu poput Hadždžadža. Trebaju također znati da ako je skrivena emevijska ruka za ostvarivanje svojih ciljeva – što je bilo moguće samo izoliranjem Ehli bejta, propagandom, pritiskom i izazivanjem nereda – predstavila Abdullaha ibn Omera kao jednog od onih koji mnogo prenose hadise[6] i kao stručnjaka u vjeri, onda to znači da je on naposlijetku, zbog svojih sramnih djela, iskorištenih od Muavije i Jezida, neminovno morao kleknuti pred najprljavijim zločincima ljubeći njihove noge.

 ذَٲلِكَ لَهُمۡ خِزۡىٌ۬ فِى ٱلدُّنۡيَا‌ۖ وَلَهُمۡ فِى ٱلۡأَخِرَةِ عَذَابٌ عَظِيمٌ

To je njima poniženje na Ovom Svijetu, a na Onom Svijetu njima – patnja velika. (El-Maide, 33)

 

---

[1] Šerhu nehdži-l-belaga, sv. 4, str. 9-11.

[2] Biharu-l-envar, sv. 44, str. 311.

[3] Fethu-l-bari, sv. 13, str. 60.

[4] Sahihu-l-buhari, Kitabu-l-fiten.

[5] Šerhu nehdži-l-belaga, sv. 13, str. 242.

[6] Na primjer u Musnedu ibn Hanbel, kao najvećoj zbirci hadisa, od Abdullaha ibn Omera se prenosi 1700 hadisa, ali od imama Hasana i Husejna samo 22 hadisa.