Borba protiv šejtanovih prijatelja
Prijedlozi u smjeru suprotnom Imamovom pokretu
Kada je imam Husejn objelodanio svoju namjeru da krene prema Iraku, neki ljudi su mu se suprotstavili i predložili mu da odustane.
عکس های زیبا و الهام بخش از زندگی
Svi ti dobronamjerni savjetnici su poznavali duh nevjernosti Kufljana i nepostojanost koja je vladala među njima. Oni su znali da Kufljani lijepo dočekuju, ali ružno ispraćaju i svi su predviđali da će se ovo putovanje okončati pogibijom imama Husejna i zarobljavanjem njegove porodice.
Međutim, iako su bili u pravu, oni su vidjeli samo jednu stranu stvarnosti i analizirali situaciju samo iz jednog ugla te su smatrali da po svaku cijenu treba spriječiti pogibiju imama Husejna, koja je po njihovom mišljenju bila jednaka porazu islama i muslimana. Ali imam Husejn je gledao na situaciju sa svih strana i proučio stanje s gledišta vjerske obaveze u datom trenutku. On je stalno učio ovaj ajet:
كُتِبَ عَلَيْكُمُ الْقِتَالُ وَ هُوَ كُرْهٌ لَكُمْ
Propisuje vam se borba, a ona vam je mrska! (El-Bekare, 216), kao i ajet:
فَقَاتِلُوا أَوْلِيَاءَ الشَّيْطَانِ
Pa borite se protiv prijatelja šejtanovih. (En-Nisa, 76)
Imam Husejn je smatrao da u to vrijeme niko ne može biti zlobniji šejtanov prijatelj od Jezida i da je obaveza borbe protiv njega prije svih njegova obaveza, s obzirom na to da je on vođa ummeta i čuvar islama. Stoga je u svom govoru jasno rekao svojim prijateljma:
“Ko je od vas spreman da na našem putu, odnosno putu uzdizanja riječi Istine, dadne svoju krv i ide u susret Allahu, taj neka krene.”
Oni koji su bili spremni za taj stepen i u čijim očima je Ovaj svijet bio neznatan, odazvali su se njegovom pozivu i pridružili mu se. Međutim, kao i u svakom velikom pokretu, neki muslimani, čak i neki od poznatih ličnosti, ne samo da su se sklonili i nisu se odazvali Imamovom pozivu te tako ostali lišeni ove velike milosti i vječne sreće, već su se zbog svog neznanja i neobaviještenosti o zbilji Imamove misije i stvarnosti njegovog pokreta od samog početka suprotstavljali tom pokretu. U Mekki i u toku puta do Kerbele, ponekad iz dobrih namjera i sažaljenja, a ponekad čak primjenjujući silu, pokušavali su spriječiti ovaj veličanstveni pokret. Među njima su bili i oni iz njegove rodbine i obični ljudi, koji su se zbog sažaljenja za islam i očuvanje života Imama suprotstavljali i čak bili i njegovi protivnici, nesvjesni da su, suprotstavljajući se njemu, zapravo služili Jezidu i sprječavali pokret protiv njega. Da je Imam kojim slučajem prihvatio prijedlog dobornamjernih, protivnikov cilj bio bi ostvaren. U svakom slučaju ovakvi pokušaji su počeli u Medini, a nastavili se u Mekki, gdje je Imamova odluka postala svima poznata, kao i putem do Kerbele. Neki od tih pokušaja i Imamovi odgovori na njih već su navedeni, a ovdje se navode samo primjeri pokušaja u vezi s kojima su zabilježeni konkretni Imamovi odgovori.
Prijedlog Abdullaha ibn Abbasa
Abdullah ibn Abbas je bio jedan od onih koji su, saznavši za Imamovu odluku, došli kod njega i pokušali ga spriječiti od putovanja. Ibn Abbas je počeo govoriti ovim riječima:
“Amidžiću, ja se samo pravim da mogu podnijeti rastanak s tobom, a zapravo ga ne mogu otrpjeti, jer se bojim da ćeš biti ubijen na putu kojeg si naumio i da će tvoju djecu zarobiti neprijatelji. Iračani su poznati po kršenju zavjeta i ne može se pouzdati u njih.”
Malo je zastao pa nastavio: “Ti si poglavar i velikan Hidžaza i uživaš veliko poštovanje Mekelija i Medinjana. Po mom mišljenju, bolje bi bilo da ostaneš u Mekki, a ako Iračani stvarno žele tebe, a ne Jezidovu vlast, neka prvo razduže Jezidovog namjesnika u svom gradu i protjeraju ga iz Kufe, a onda ti kreni prema njima.”
Ibn Abbas je u nastavku dodao: “…ukoliko ustrajavaš na odlasku iz Mekke, onda je bolje da odeš u Jemen, jer pored toga što na tom području ima mnogo sljedbenika tvoga oca, ono je prostrano, posjeduje čvrste utvrde i visoke planine u kojima možeš udaljen od moći Jezidove vlasti nastaviti svoje djelovanje i putem pisama i izaslanika pozvati narod sebi. Nadam se da ćeš na ovaj način bez poteškoća postići svoj cilj.”
Imamov Husejnov odgovor Abdullahu ibn Abbasu
“Amidžiću, tako mi Allaha, znam da si dobronamjeran i da govoriš iz sažaljenja i ljubaznosti, ali ja sam donio čvrstu odluku da krenem prema Iraku.”
يَا ابْنَ عَمّ، إِنِّي وَ اللهِ، لَأَعْلَمُ أَنَّكَ نَاصِحٌ مُشْفِقٌ، وَ قَد أَزْمَعْتُ المَسِيرَ
Ibn Abbas je čuvši odgovor shvatio da je Imamova odluka konačna i da bilo koji drugi prijedlog neće uroditi plodom pa zato to nije više ni isticao, već je rekao:
“Sada, ako si već odlučio krenuti na ovaj put, barem nemoj voditi žene i djecu, jer se bojim da će te ubiti pred njihovim očima.”
Imam Husejn je na to rekao:
“Tako mi Allaha, oni me neće ostaviti sve dok ne izvade ovo srce iz moje utrobe. A kada to učine, Allah će nad njima dati vlast onome koji će ih prezirati toliko da će biti neznatniji od bačene sluškinjine krpe poslije mjesečnice.” [1]
وَ اللهِ، لَا يَدَعُونَنِي حَتَّى يَسْتَخْرِجُوا هَذِهِ العَلَقَةَ مِنْ جَوفِي، فَإِذا فَعَلُوا سَلَّطَ اللهُ عَلَيهِمْ مَنْ يُذِلُّهُمْ حَتَّى يكُونُوا أَذَلَّ مِنْ فَرْمِ المَرْأَةِ
Zaključak
Iz ovog govora postaje jasno koliko je imam Husejn čvrsto vjerovao, koliko je bio odlučan u vođstvu i istrajan prema svom cilju. Iako je bio siguran u pronicljivost i dobre namjere svog amidžića Ibn Abbasa, a i sam je ukazao na sve teškoće i probleme, odgovorio mu je da će ipak, svjestan svih tih problema i nedaća, nastaviti svoj put. Kada je Ibn Abbas tražio od njega da ne vodi žene i djecu, on je ponovo s istom odlučnošću odgovorio. Ovo je pojam vođstva i imameta koji u izvršenju vjerskih obaveza ne uzima u obzir nikakve druge račune.
[1] Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 162; Tarihe Taberi, sv. 7, str. 275; El-Kamil fi-t-tarih, sv. 4, str. 39.
