Obraćanje Ebu Sumami es-Saidiju

Obraćanje Ebu Sumami es-Saidiju

Kada je Amr ibn Ka'ab, poznat kao Ebu Sumame es-Saidi, jedan od prijatelja imama Husejna, vidio da je nastupilo podne, rekao je Imamu:

“Neka je moja duša žrtva za tebe, iako ovaj narod nastavlja napadati, tako mi Allaha, dok mene ne ubiju, neće doći do tebe. Ipak, volio bih da odem u susret svom Gospodaru nakon što obavim još jedan namaz za tobom.”

Imam, s.a., je rekao:

“Napomenuo si namaz. Neka te Svevišnji Allah učini jednim od klanjača koji se sjećaju Njega. Da, ovo je prvo vrijeme namaza. Tražite od njih da nas prestanu napadati kako bismo mogli klanjati.”

Kada je Kufskoj vojsci predložen prekid vatre radi obavljanja namaza, Ibn Numejr, jedan od čelnika te vojske, rekao je: “Doista vam namaz neće biti primljen.”[1]

قال: ذكَرْتَ‏ الصَّلاةَ، جَعَلَكَ اللهُ مِنَ المُصَلِّينَ، نَعَم، هَذَا أَوَّلُ وَقْتِهَا، ثُمَّ قَالَ: سَلُوهُمْ أَنْ يَكُفُّوا عَنَّا حَتَّى نُصَلِّي، فَقَالَ الحُصَينُ بنُ نُمَيرٍ: إِنَّهَا لا تُقْبَلُ

Kao što ćemo vidjeti, Habib ibn Muzahher mu je odgovorio i izbio je žestok sukob koji je doveo do Habibove pogibije pa je na kraju Husejn ibn Ali s nekoliko svojih prijatelja pod kišom strijela obavio podne namaz. Nekoliko prijatelja su u toku namaza pali u krvi na zemlju i pridružili se istinskim klanjačima koji su uvijek u sjećanju na Allaha.

Ebu Sumame je, onako kako je bio odlučio, nakon obavljenog podne namaza, prije ostalih saboraca došao do imama Husejna i rekao:

“Ebu Abdullah, neka budem žrtva za tebe, ja sam odlučio da se pridružim tvojim poginulim prijateljima jer ne bih volio da ostanem pa da te vidim samog ubijenog među svojom porodicom.”

Imam Husejn mu je rekao:

“Idi naprijed jer, doista, uskoro ćemo se ti se pridružiti.” Potom je on napao na redove neprijatelja i borio se dugo dok nije postao šehid, a ubio ga je njegov amidžić, Kajs ibn Abdullah es-Saidij.[2]

ثُمَّ بَرَزَ عَمرو بنُ خَالدٍ الصَّيْدَاوِي، فَقَالَ لِلحُسينِ، عَلَيهِ السَّلامُ: يَا أَبا عَبدِ اللهِ، قَد هَمَمْتُ‏ أَنْ‏ أَلحَقَ‏ بِأَصْحَابِي وَ كَرِهْتُ أَنْ أَتَخَلَّفَ وَ أَرَاكَ وَحِيدًا مِنْ أَهْلِكَ قَتِيلًا! فَقَالَ لَهُ الْحُسَيْنُ: تَقَدَّمْ، فَإِنَّا لَاحِقُونَ بِكَ عَنْ سَاعَةٍ! فَتَقدَّمَ فَقَاتَلَ حَتَّى قُتِلَ

 

Pouka borcima na putu Istine

Ovo je bio još jedan izraz načina i običaja Husejna ibn Alija i njegovih prijatelja na dan Ašure, kada su dali prednost namazu nad svim ostalim pitanjima. Imam u vrijeme namaza zaboravlja na sve i traži od svog krvoločnog neprijatelja da privremeno obustavi sukob.

Ovo je lekcija svim borcima na putu Istine, a njome je Zapovjednik vjernih podučio svoje sljedbenike na Siffinu u toku borbe. Kada je Ibn Abbas ugledao da imam Ali iščekuje vrijeme namaza, upitao ga je: “Zapovjedniče vjernih, kao da ste zabrinuti zbog nečega?” Odgovorio mu je: “Jesam, pratim prelaženje Sunca na zapadnu stranu i nastupanje podne namaza.” Ibn Abbas ga je upozorio: “U ovakvim opasnim trenucima ne možemo prekinuti rat i stati na namaz”, ali Zapovjednik vjernih ga je opomenuo: “Doista, mi se protiv njih i borimo zbog namaza.” U bici na Siffinu imam Ali nije propustio ni noćne namaze, čak ni u lejletu-l-hariru.[3]

Ko je bio Ebu Sumame?

Ebu Sumame je bio jedan od arapskih junaka, poznata šiijska ličnost, prijatelj Zapovjednika vjernih uz kojega se borio u svim ratovima. Nakon šehadeta imama Alija on je bio među ashabima imama Hasana, s.a., a po odlasku imama Hasana u Medinu, Ebu Sumame je ostao u Kufi. Nakon Muavijiine smrti Ebu Sumame je bio jedan od onih koji su pisali Husejnu i pozvali ga da dođe u Irak.

Nakon dolaska Muslima ibn Akila u Kufu, Ebu Sumame je bio njemu na usluzi i po njegovoj zapovijedi prikupljao novac i robu od sljedbenika Ehli-bejta i nabavljao oružje. Nakon šehadeta Muslima ibn Akila, Ebu Sumame se sakrio. Ibn Zijad je davao sve da ga pronađe, ali nije uspio. Ebu Sumame je s Nafi’ ibn Hilalom krenuo prema Husejnu ibn Aliju, u putu mu se pridružio i došao s

njim na Kebelu.

Vjernost Ebu Sumame

Taberi bilježi: Omer ibn Sa'd je nakon dolaska na Kerbelu zadužio Kesira ibn Abdullaha eš-Še'bija, koji je bio jako krvoločan i bezobziran, da ode do Husejna ibn Alija i pita ga za razlog njegovog dolaska na Kerbelu. Kesir mu je odgovorio: “Ako narediš, ja ću ovu dužnost obaviti, a mogu ga i ubiti.” Omer ibn Sa'd je to odbio: “Ne želim da ga ubiješ, samo ga pitaj za razlog dolaska.”

Kesir je onda krenuo prema šatoru imama Husejna. Ugledao ga je baš Ebu Sumame pa rekao imamu Husejnu:

“Ebu Abdullah, neka te Svevišnji Allah sačuva od svakog zla, čovjek koji je došao je najpodliji, najbezobrizniji i najkrvoločniji čovjek na Zemlji”

i potom iskočio ispred Kesira naredivši mu: “Ako želiš da razgovaraš s Husejnom, moraš odložiti sablju na zemlju.” Kesir je odgovorio: “Tako mi Allaha, neću prihvatiti ovo poniženje. Ja samo prenosim poruku pa, ako mi dozvolite, dostavit ću je, a ako nećete, ja se vraćam.” Ebu Sumame je na to preinačio svoj uslov: “Onda će sve vrijeme vašeg susreta moja ruka biti na drški tvoje sablje.” Kesir je odbio i ovaj prijedlog, ali Ebu Sumame je bio uporan: “Ti meni reci poruku, a ja ću je prenijeti imamu Husejnu i prenijet ću ti njegov odgovor. Neću dozvoliti da krvnik poput tebe uđe u njegov šator.” Taberi dodaje: tada su se počeli prepirati i došlo je do vrijeđanja. Kesir se neuspješno vratio prema Omeru ibn Sa'du i ispričao mu ono što je vidio pa je Omer ibn Sa'd onda zadužio Kurrea ibn Kajsa et-Temimija da ode do Imama.

U zijaretu Nahije mukaddese Ebu Sumame se spominje na sljedeći način: “Esselamu ala ebi Sumame Abdullah es-Saidi.”[4]

 

---

[1] Tarihe Taberi, sv. 7, str. 347; El-Kamil fi-tarih, sv. 3, str. 29.

[2] El-Luhuf, str. 96.

[3] Vesailu-š-šie, sv. 1, prvo poglavlje od poglavlja o vremenu namaza.

[4] Za više detalja o Ebu Sumame vidi: Tenkihu-l-mekal i Ibsaru-l-ajn.