Napomena istinskim sljedbenicima Husejn ibn Alija, a.s.

Autor: Muhammed Sadik Nedžmi
Izvor: Vječna poruka
Share

Napomena istinskim sljedbenicima Husejn ibn Alija, a.s.

Iz tri kratke oporuke koje su navedene iz pouzdanih izvora možemo vidjeti uzvišeni položaj vilajeta, odlučnost i nepobjedivu volju imameta te se upoznati s istrajnošću i otporom imama Husejna na putu koji je izabrao.

Međutim, neki detalji o oproštaju, a koji nisu zabilježeni ni u pouzdanim izvorima niti se po svom sadržaju podudaraju s uzvišenim položajem imameta i uzvišenim ciljevima poglavara svih šehida, Husejna ibn Alija, navode se u nekim nepouzdanim knjigama ili to čine neki pripovjedači.

Nastanak i raširenost ovakvih detalja na koncu mogu biti pokazatelji dvije stvari: kao prvo, ovakve detalje mogli su izmisliti autori ili pripovjedači čije je zalaganje svedeno samo za nagradu radi plača i oplakivanja te oni nisu ni svjesni posljedica i grijeha izmišljanja ili prenošenja neutemeljenih detalja ili zbog neupućenosti nisu ni svjesni izmišljenosti tih detalja, a kao drugo, navođenje nekih ovakvih detalja je jasan dokaz neposjedovanja ispravne spoznaje visokog položaja vilajeta, i to što čine zapravo je spuštanje položaja imameta i gubitak s gledišta vjerovanja, na što trebaju skrenuti pažnju učenjaci, koji su čuvari granica vjerovanja i propisa islama.

Rahmetli Nuri, autor Mustedreku-l-vesail, ovu temu je na lijep način obradio i mi ćemo ukazati na dio njegovih pisanja.

On u knjizi Lu'lu’ ve merdžan, nakon detaljne rasprave o različitim vrstama laži, lošim posljedicama i kaznama za taj veliki grijeh, ističući da laži u prenošenju hadisa, pripovijedanju tragedije Ehli bejta, s.a., ili isticanju njihovih odlika nose štetu i kaznu veću od one za obične laži, kaže:

“Oni koji se spremaju za pripovijedanje žalosnih dešavanja vezanih za Ehli bejt i prenošenje tragičnih događaja Ašure ne trebaju se zadovoljiti usmenim prenošenjem drugih ljudi na skupovima i minberima. Ni navođenje arapskog teksta, što neki ljudi smatraju nepobitinim dokazom ispravnosti, ne treba smatrati dokazom za ispravnost takvog citata, već trebaju savjesno čitati knjige, jer samo postojanje nekih detalja u nekoj knjizi nikako ne može biti dokaz ispravnosti tog detalja, jer je moguće da autor te knjige bude nepoznata ili već poznata osoba, ali koja još nije dostigla toliki stepen učenosti da može prepoznati tačno od netačnog. Čak je moguće da neki autor bude poznat kao onaj koji ima i naučnu i sposobnost prepoznavanja, a da ipak neka njegova djela iz nekih drugih razloga ne budu u potpunosti pouzdana, kao na primjer u slučaju da je knjigu napisao u doba mladosti, kada nije imao dovoljno iskustva i podataka o pisanju. Takva knjiga može da postane pouzdana kod običnih ljudi samo zbog toga što je djelo takve, sada poznate ličnosti.”

Potom rahmetli Nuri, navodeći svjedočenje i predstavljanje nekoliko primjera takvih djela, razmatra nekoliko izmišljenih događaja, koji su inače općeprihvaćeni, pa kaže:

“Četvrto: na srceparajući način se prenosi da je na dan Ašure, nakon pogibije prijatelja i rođaka imama Husejna, on došao pored imam Sedždžadove, s.a., postelje pa kada ga je sin upitao za stanje između njega i neprijatelja, on ga je obavijestio da je došlo do rata. Tada je imam Sedždžad, s.a., spominjući imena nekoliko ashaba, upitao za njih i otac je poslije imena svakog govorio: ‘Ubijen je’, sve dok nije stigao do članova Beni Hašima. Upitao je potom o Aliju Ekberu i Ebu-l-Fadlu i Imam je isto odgovorio i dodao: ‘Znaj da osim mene i tebe u šatorima nije ostao nijedan muškarac.’”

Rahmetli Nuri onda dodaje:

“Ova priča ima mnogo komentara, a u njoj se jasno i izravno govori da imam Sedždžad, s.a., od početka sukoba do očeve borbe, nije znao za svoju rodbinu i prijatelje niti za bojno polje.”

Kao potvrdu za riječi šejha Nurija, r.a., da imam Sedždžad, a.s., na dan Ašure nije bio toliko bolestan da nije mogao pratiti burna dešavaje tog dana, ukazat ćemo na nekoliko stvari.

Razmatranje historijskih predaja pokazuje da se neki događaji na dan Ašure izravno prenose od imama Sedždžada, s.a. Ove vrste predaja su pokazatelji njegovog prisustva na sceni praćenja i posmatranja dešavanja.

Na osnovu jedne predaje, Husejn ibn Ali je, nakon pogibije svih njegovih prijatelja i rođaka, pogledao na sve strane i nije vidio nikoga ko bi mogao pomoći. Onda je imam Sedždžad, koji je bio bolestan i nije bio u stanju nositi oružje, izašao iz šatora i krenuo prema redovima neprijatelja. Umm Kulsum ga je pozvala: “Sine moj vrati se!”, ali on joj je uzvratio: “Tetka, ostavi me da se borim pored sina Allahovog Poslanika.” Na to je Husejn ibn Ali pozvao svoje sestre da ga vrate u šator, kako Zemlja ne bi ostala bez potomstva Allahovog Poslanika.[1]

Ovaj događaj je drugo svjedočenje činjenice da je imam Sedždžad i usprkos svojoj bolesti pratio sva dešavanja tog dana pa kada je vidio Imama svog vremena da je ostao sam, krenuo prema redovima neprijatelja kako bi ga odbranio.

Osim toga, rahmetli šejh Nuri arapski tekst smatra jednim od razloga miješanja ispravne predaje s neispravnom jer određene predaje nekim ljudima izgledaju ispravne i vjerodostojne samo zbog toga što su na arapskom jeziku, što je dobro zapažanje i napomena.

Sada ćemo ukazati na neke primjere neosnovanih detalja u vezi slogana dana Ašure koji su prilično prihvaćeni:

  1. Pripovijeda se da je jedan od ratnih stihova, koje je Husejn ibn Ali recitovao u vrijeme napada na redove neprijatelja, bio i ovaj:

O, sablje neprijatelja, sijecite me nemilice,

ako će samo tako opstati Muhammedove vjere lice.

  1. Također, imamu Husejnu se pripisuje da je o važnosti svoje borbe protiv Jezida i Beni Umejje ovako govorio: “Život je samo vjerovanje i borba na tom putu.”
  2. Rečeno je da imam Husejn pored tijela svog sina Ali Ekbera recitovao sljedeće stihove:

O, zvijezdo moja jutarnja, tako si kratko trajala,

moj prvi govor si budeš li progovorila,

a nijema ostaneš li, u savjesti si mi ostala.”

  1. U vezi s traženjem milosti od Kufljana i neprijatelja rečeno je da je on od njih tražio vodu i govorio: “Ljudi, napojte me s malo vode, jer mi je doista jetra izgorila od žeđi.”

Što se tiče prva dva slogana, za njih nismo mogli naći nikakav izvor, čak ni među nepouzdanim, osim što su poznati u usmenom prenošenju ljudi ili časopisima i knjigama na nivou publicističkih izdanja. Što se tiče stihova, spomenuti stihovi su dio kaside Ebu-l-Hasana Ali ibn Tuhamija, poznatog književnika, pjesnika i govornika, koji ju je napisao povodom preseljenja svog mlađeg sina. Tuhami je 416. h. g. ubijen u Egiptu, a ova lijepa rječita kasida sadrži osamdeset i četiri stiha.[2]

Što se tiče traženja milosti i molbe za vodu od neprijatelja na spomenuti način, nijedan izvor nije to zabilježio – vjerovatno je zanemarivanje pravog značenja jedne rečenice ili početka ili zadnjeg njenog dijela dovelo do ovakvog nesporazuma. Naime, to da je Husejn ibn Ali tražio vodu preneseno je u tri slučaja i na dva različita načina, od kojih se dva slučaja ne odnose na ovo o čemu mi govorimo, jer u jednom slučaju predaja ovako glasi:

“Pa je vojska krenula prema njemu, a on je bio krenuo u potragu za vodom, i kad god je potjerao konja prema Eufratu, oni su svi napadali na njega sve dok ga nisu udaljili od rijeke.”[3]

U drugom slučaju predaja ovako glasi:

“I Husejn je počeo tražiti vodu, a Šimr mu je govorio: ‘Tako mi Allaha, nećeš ući u Eufrat sve dok ne uđeš u džehemsku vatru.’”[4]

Kao što vidimo, u oba slučaja, iako u predaji stoji da je tražio vodu, iz konteksta je jasno da ulazak u Eufrat i napad prema Eufratu ne znači da je on tražio vodu od Kufljana, već je samo bio u potrazi za vodom i nastojao da dođe do Eufrata. Samo u trećem slučaju, prema predaji Nafi'a ibn Hilala, ovako je preneseno: “Pa je Husejn ibn Ali pri svojoj pogibiji zatražio vodu.”[5]

 


[1] Biharu-l-envar, sv. 45, str. 46; Nefesu-l-mehmum, str. 348; Mektelu-l-Husejn, sv. 2, str. 32.

[2] O životopisu Tuhama vidi: Vefejatu-l- e'jan, sv. 3, str. 378; Kamusu-l-e'lam, sv. 3, str. 1710; El-Kuna ve-l-elkab, sv. 1, str. 46; Rejhanetu-l-edeb, sv. 1, str. 356.

[3] Mektelu-l-Husejn, sv. 2, str. 33 i 34; Biharu-l-envar, sv. 45, str. 51.

[4] Mekatilu-t-talibijjin, str. 86; Biharu-l-envar, sv. 45, str. 51.

[5] Biharu-l-envar, sv. 45, str. 57.

  • 9 Oktobra, 2019