Medina – kolijevka predvodnika šehida

Medina je bila kolijevka Imama Husejna, mir s njim, i većine njegovih sestara i braće. Od svog života dugog 57 godina Imam Husejn, mir s njim, je samo četiri godine i nekolika mjeseca proveo u Iraku za vrijeme vladavine njegova oca i brata. Ostatak je proveo u Medini. Medina je bila grad koji je svoje toplo okruženje stavio na raspolaganje pozivu Božijeg poslanika. Onoga dana kada se okruženje u Mekki pretvorilo u zatvor za muslimane, ovaj grad je prihvatio poziv Božijeg poslanika. Glas poziva Božijeg poslanika iz ovog pogodnog okruženja dopro je do ušiju stanovnika čitava svijeta.

Imam Ali u jednom svom govoru ukazuje na ovu činjenicu, tj. na olakšanje koje je Medina pružila za širenje islama, kazavši:

“Njegovo rođenje je u Mekki, a njegova Hidžra je u Tajbi. U njoj se on spominje navisoko, i kroz nju se njegov glas prostire široko.”[1]

To znači da se Božiji poslanik rodio u Mekki, ali se iselio u Medinu. Njegovo ime tu je postalo poznato i slavno. Odatle se čuo njegov glas i dopro do ušiju cijeloga svijeta. Rodbina Božijeg poslanika suprotstavila mu se, pokazala neprijateljstvo prema njemu i istjerala ga iz njegove kuće. Međutim, prihvatila su ga dva plemena – Evs i Hazredž, i doveli ga u svoj grad. Na putu širenja njegova poziva žrtvovali su svoje živote i imetak. Ovo je ona zbilja o kojoj govori Zapovjednik vjernih u jednoj od svojih kratkih izreka:

“Onaj koga bližnji odbaci, toga daljnji prigrabi.”

Znači, koga god zanemari rodbina i njegovi bliski, ostave ga bez pomoći i pogaze njegovo pravo, stranci i ljudi koji su daleko od njega bit će spremni da ga pomognu. Bog će njih učiniti spremnim da ispune prazninu njegovih bližnjih i da izvrše ono što se od njih očekuje.

Takav je slučaj s Božijim poslanikom, s.a.v.a. Dvadeset pet kurejšijskih porodica, koje su bile u srodstvu i vezi s Božijim poslanikom i čije porijeklo seže do Ibrahima, Ismaila, Adnana i Nazr ibn Kenana, tj. do djedova Božijeg poslanika, s.a.v.a., ustali su kao neprijatelji Božijem poslaniku, iako su svi bili Arapi, koji vode porijeklo od Ismaila, Adnana i Kurejša. Dok je bio u Mekki, svim mogućim sredstvima sprečavali su iščekivanje poziva islama. Mučili su Poslanikove sljedbenike. Neke su od njih na najpotresniji način ubili. O Poslaniku su govorili besmislene stvari i upućivali mu nedolične riječi, sve dok ga nisu jednog dana primorali na iseljenje. I kada je otišao u drugi grad, nisu ga prestali uznemiravati. Poveli su rat protiv njega i pravili su brojne smutnje. Ubijali su njegove prijatelje koliko su mogli. Huškli su medinske Jevreje protiv njega, nagovorili ih da ratuju i krše ugovore koje su imali s njim. Svoje sposobne pjesnike slali su među beduine i huškali ih protiv Poslanika. To je išlo do te mjere da su pete godine po Hidžri uspjeli protiv muslimana sakupiti oko 12.000 vojnika sačinjenih od mekkanskih idolopoklonika, beduina i Jevreja. Sve se to obavljalo posredstvom Poslanikovih rođaka. Upravo su ljudi iz plemena Kurejš priredili ove prizore. Poslanikovi nezahvalni rođaci koji nisu prepoznavali istinu bili su ti koji nisu odustajali od neprijateljstva prema njemu ni prije ni poslije iseljenja i koji su istrajali na nemilosrdnosti i neprijateljstvu sve do osvajanja Mekke, kada više nisu imali ni trun snage otpora:

“Neki ljudi među nama htjeli su ubiti Vjerovjesnika našeg i uništiti korijen naš. Oni su nam stvorili brige, postupali s nama surovo, uskraćivali nam olakšice životne, izlagali nas strahu, prisilili nas da osiguramo sebi utočište na brdu nepristupačnom, te zapalili vatru rata protiv nas.”[2]

[1]Nehdžul-belaga, govor 156.

[2]Nehdžul-belaga, pismo 9.