Govor Imama Sedžada prilikom ulaska u Medinu

Prilikom ulaska u Medinu Imam Sedžad, mir s njim, je učinio jedan bitan gest, koji ima političku i društvenu dimenziju i koji je veoma djelotvoran. Treba se obratiti pažnja na brojne detalje koji se kriju u njemu. Imam Sedžad, mir s njim, prije Medine saopćio je ljudima šta je sve vidio na putu ovog svetog ustanka:

“Zahvala Allahu Gospodaru svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Dana sudnjeg, Tvorcu svih stvorenja, Onome Koji se udaljio pa se uzdigao na uzvišena nebesa, i Koji se približio pa svjedoči potiha moljenja. Zahvaljujemo Mu na ogromno teškim stvarima, i na tragedijama koje nam je vrijeme donijelo, i na bolovima tih velikih nedaća, i na patnjama vrijeđanja, i na velikim nedaćama, i na ogromnim zastrašujućim napornim ponižavajućim nedaćama!”[1]

Nakon iskazivanja zahvale Bogu i zahvale na teškim i neizdrživim nedaćama koje su ih zadesile, u nekolike rečenice sažeo je historiju Ašure i u svom kratkom i sveobuhvatnom govoru rekao:

“O narode, zaista nas je Allah, neka mu je zahvala, iskušao velikim nedaćama, i nedostatak za islam je ogroman, ubijen je Ebu Abdullah – Imam Husejn, mir s njim, i njegove žene i djeca zarobljeni su, i njegovom odsječenom glavom kružili su unaokolo po gradovima na vrhovima kopalja, i ova nesreća najveći je gubitak kojem nema premca.”[2]

Iz riječi Imama Sedžada jasno se vidi da on ne želi da njegov govor bude samo izraz tuge zbog onoga što im se desilo i da ne želi izazvati neki dirljiv prizor, već želi nekim, iako kratkim rečenicama, zauvijek postidjeti neprijatelje Ehli-bejta i ukratko ukazati na njihovu nepravdu kroz direktne, jasne i otvorene izraze.

On je rekao:

“O ljudi, Bog, Kojem smo zahvalni, uvijek i na svemu stavio nas je u teške nedaće. U islamu se desio ogroman rascijep. Moj otac, Ebu Abdullah, mladići koji su bili s njim i njegovi pomagači su pobijeni. Njihove žene i djeca su porobljeni. Njegovu glavu nabili su na koplje i nosali je po muslimanskim gradovima.”

Poslije nekolike rečenice rekao je: “O ljudi, s nama su se odnosili kao da smo mi nevjernici i otpadnici od vjere, iako mi nismo počinili nikakav grijeh, nismo počinili nikakav zločin i nismo izdali islam. Tako mi Boga, da je Božiji poslanik naredio da se ratuje protiv nas, ne bi učinili ništa više od ovoga.”

Govor Imama Sedžada, mir s njim, priveden je kraju i Poslanikova porodica vratila se svojim kućama. Zauvijek su čast požrtvovanosti i žrtvovanja na Božijem putu pripisali Beni Hašimijama. Imena svojih neprijatelja stavili su u red tlačitelja, nepravednika i silnika svijeta. Čast požrtvovanosti pripala je njima, a na neprijateljevu ozloglašenost bacili su su svjetlo putem historijskih dokumenata kojima raspolažu besprimjerni historijski spisi. Koja je snaga mogla poslije toga ispružiti svoju ruku krivotvorenja prema historiji i oduzeti lijep spomen i ponos od Beni Hašimija i oprati sramotu i ozloglašenosti drugih? Zar je pored govora na putu od Medine do Mekke, od Mekke do Iraka, od Iraka do Šama, od Šama do Medine, izrečenih sposobnim jezicima Ehli-bejta i zabilježenih u historiji, iko mogao učiniti nešto zbog čega bi se oni spominjali po dobru i zavrijedili ponos, a Beni Hašimije bili ozloglašeni i posramljeni?

[1]Lehuf, str. 200.

[2]Masiru-l-ahzan, str. 113.