Jezid izražava žaljenje zbog događaja na Dan ašure
Govori Imama Sedžada i hazreti Zejneb primorali su Jezida da se formalno odrekne Ibn Zijada i da ga prokune. Zabilježeno je da je Jezid u trenutku slanja Ehli-bejta u Medinu pozvao Imama Sedžada, mir s njim, sebi i rekao mu:
“Neka Bog prokune sina Merdžanina (Ibn Zijada). Tako mi Boga, da sam ja bio suočen s tvojim ocem, prihvatio bih svaki njegov prijedlog i pristao bih na sve što je htio. Učinio bih sve što je u mojoj moći kako ne bi došlo do njegova ubistva. Ali, bilo je suđeno da se desi tako. Molim vas da mi napišete, ako vam budete šta trebalo u Medini.”
Ove riječi Jezid nije rekao sa željom da se približi Bogu. Bio je zahvalan Ibn Zijadu što je ubio Imama Husejna i njegove pomagače, jer je sam u odgovoru na Ibn Zijadovo pismo, kada ga je pitao šta da radi sa zarobljenicima, napisao da ih potjera u Šam. Prokletstvo koje je Jezid slao na Ibn Zijada imalo je samo političku boju i bilo je potaknuto pritiskom javnog mnijenja, jer govor koji je održan u Šamu i ajeti koje je Imam Zejnul-Abidin, mir s njim, učio na bazaru kao odgovor jednom čovjeku iz Šama i ostale riječi Ehli-bejta, učinile su svoj posao. Prije nego li bilo gdje drugo u centru hilafeta, tj. u Damasku i to u halifinoj kući, održan je skup na kojem se iskazala tuga prema Imamu Husejnu, mir s njim. Žene iz Šama obaviještene su o događajima na Kerbeli kakvi su uistinu bili. Možda još nije završio mjesec muharem 61. godine po Hidžri, a većina muslimanskih gradova saznala je za šehadet Imama Husejna, mir s njim, pa čak i za većinu događaja koji su se desili. Rušenjem snage i moći hilafeta ljudi su došli sebi. Žalili su za onim što se desilo i korili sebe zbog nepružanja podrške Imamu Husejnu, olahkog pristupanja kada je u pitanju pomaganje istine i nenadoknadivog propusta koji su počinili. Postepeno je došla na svoje mjesto ona ispravna procjena prije Imamova šehadeta koja je potakla narod Kufe da pozovu Imama Husejna, mir s njim. Nakon što se slegla prašina smutnje koja je zbunila i zavela ljude, oni su shvatili svoju grešku. Počeli su tražiti rješenje. Kao da gubljenje Imama, kao što je Husejn ibn Ali, nije bilo moguće nadoknaditi ni na koji način. Naricanje, plač i pokajanje bili su manji od toga da bi mogli nadoknaditi gubitak Imama Husejna.
Muavija je govorio da je vrijeme neplodno da još jedanput rodi dijete kao što je Ali ibn Ebi Talib. Zbilja je tako i neponovljiv je čovjek poput njega. Ovaj svijet nemoćan je da donese nekoga kao što je bio on. Iz istog razloga neplodan je da donese Imama kao što je Husejn ibn Ali jer ako se pojavi takav otac, takva majka i takva čista i bezgrešna porodica, pojavit će se i dijete kao što je Imam Husejn.
Nije propast Kajsova samo jedna propast bila,
Nego je se čitava građevina plemena urušila.
Svaka šteta može se prije ili kasnije nadoknaditi osim štete gubljenja ljudi, jer ne postoje prikladani uvjeti i sredina za pojavu ovakvih ličnosti:
To su znakovi koje je ostavila ruka ljubomornoga,
I oštri mač vremena koji još uvijek ostavlja traga.
Gdje su oni s kojima su se vremena vedrila,
Vedrinom strane brežuljaka cvijećem procvjetala?
Vrijeme ih je ravnodušno tlačilo.
A ko je to slobodan da ga vrijeme nije tlačilo?
Pa kako da od tiranije vremena bude sigurna ruka
Koja je prevarila porodicu Alijevu – najodabranijeg odabranika?
