Posjeta Džabira Ensarija Kerbeli
Šejh Tusi u knjizi Misbahul-mutahadždžid bilježi da je 20. sefer dan kada je Džabir ibn Abdullah Ensari, ashab Božijeg Poslanika, došao iz Medine na Kerbelu da posjeti mezar Imama Husejna, mir s njim. On je bio prva osoba koja je zijaretila Imama Husejna, mir s njim, i na taj dan pohvalno je činiti zijaret. Upravo je to zijaret Erbein. Šejh Tusi, r.a., kaže da je Džabir krenuo iz Medine s namjerom da zijareti Imama Husejna, mir s njim. Na Kerbelu je tako došao 20. sefera, odnosno 40 dana nakon šehadeta Imama Husejna, ali ne slučajno. Najvjerovatnije da je nakon stizanja Ehli-bejta u Kufu Ibn Zijad odmah poslao Abdul-Melika ibn Harisa Sulemija iz Iraka u Hidžaz, kako bi što prije otišao iz Kufe u Medinu i obavijestio Seida ibn Asa Emavija, upravitelja Medine, o šehadetu Imama Husejna i njegovih ashaba. Abdullah je odmah krenuo prema Medini i stigao nekoliko dana kasnije. Zvanično je dostavio vijest o šehadetu upravitelju Medine. U tom slučaju moguće je da je Džabir ibn Abdullah Ensari, saznavši za tragediju šehadeta Imama, ljudi iz Beni Hašimove porodice i Imamovih ashaba, iako je po nekim predajama bio slijep na oba oka, krenuo iz Medine na zijaret Imama Husejna i njegovih požrtvovanih ashaba koji su se neustrašivo predali šehadetu. Na Kerbelu je stigao 20. sefera, tačno 40 dana nakon šehadeta Imama Husejna, mir s njim, i on je utemeljio tradiciju zijareta Erbein (četeresnice).
Džabir nije bio sam na tom putovanju. Imao je saputnika dosta mlađeg od sebe, ali veoma učenog i velikodušnog čovjeka, jednog od najvećih islamskih učenjaka i mufesira. Bio je izuzetno čestit čovjek. Njegova ličnost, kao i mnoge druge istine, iskrivljeno je predstavljena na mnogim vjerskim skupovima. Atije ibn Sa‘d ibn Džunade Avfi jeste čovjek iz Kufe i jedan je od velikana tabiina, tj. od onih osoba koje nisu vidjele Božijeg poslanika, ali su vidjele njegove ashabe. Ni Atije nije bio ashab Božijeg poslanika, ali je vidio mnoge ashabe. Jedan je od njih i Abdullah ibn Abbas. Od njih je usvojio znanje.
Historičar Taberi u knjizi Muntehabu Zejlul-muzajjel piše:
“Atije ibn Sa‘d ibn Džunade Avfi iz loze je Džudejle i iz plemena Kajs. Njegov je nadimak Abal-Hasan. Potom on prednosi rivajet sljedećeg sadržaja:
Sa‘d ibn Džunade, tj. otac od Atije, došao je u Kufu kod Alija ibn Ebi Taliba i rekao:
‘O Zapovjedniče vjernih, Bog mije podario sina. Molim vas da mu vi nadijete ime.’
Zapovjednik vjernih, mir s njim, reče:
‘Ovo je dar od Boga.’”
Imam Ali ovom rečenicom dao je ime djetetu i nazvao ga Atije, što znači dar. Potom Taberi piše da je on bio dar zato što se 81. godine po Hidžri zajedno sa Abdurrahmanom ibn Muhammedom ibn Aš‘asom pobunio protiv Hadždžadža ibn Jusufa Sakafija, koji je bio jedan od silnika Iraka. Nakon što je Abdurrahman ubijen 85. godine po Hidžri, Atije je pobjegao u Perziju. Hadždžadž ibn Muhammed ibn Kasim Sakafi pismeno je naložio da se dovede Atije i da mu se naredi da proklinje Alija, mir s njim, u suprotnom će ga izbičevati s četiri stotine udaraca bičem i obrijati mu glavu i bradu. Muhammed je doveo Atijje i pročitao mu Hadždžadževo pismo kako bi odabrao jedan od dvaju ponuđenih putova.
Atije nije bio spreman govoriti ružno na Alija, mir s njim. Odbio je vrijeđati Zapovjednika vjernih, te je bio primoran pristati na bičevanje. Muhammed ga je po Hadždžadžovoj naredbi udario s 400 udaraca bičem. Obrijao mu je glavu i bradu. Kada je Kutejbe ibn Muslim postao upravitelj nad Horasanom, Atije je otišao u Horasan i živio u njemu sve do dana kada je Omer ibn Hubejre postao upravitelj Iraka. Atije mu je napisao pismo i od njega tražio dozvolu da se vrati u Irak. Omer mu je dopustio i on je došao u Kufu. Tu je živio sve do 111. godine, kada je i preselio. Potom Taberi piše da je Atije mnogo prenosio hadise i da je bio veoma pouzdan čovjek.[1]
Pored toga što je bio prenosilac hadisa i jedan od boraca islama, bio je i jedan od najvećih učenjaka u oblasti tefsira časnog Kur'ana. Sam je napisao tefsir Kur'ana. U skladu s predajom Belagetun-nisa’, on je od Abdullaha Mahza, tj. Abdullaha ibn Hasana ibn Hasana, što znači da mu je otac Hasan Musanna sin Imama Hasana, a majka Fatima, kći Imama Husejna, mir s njim, prenio govor hazreti Zehre, koji govori o Fedeku. Atije je jedno vrijeme bio Ibn Abbasov učenik i prisustvovao je njegovim časovima tefsira. On kaže da je tri puta pred Ibn Abbasom prošao tefsir Kur'ana, a 70 puta ga je proučio. To znači da je Ibn Abbas držao časove na kojima je tumačio Kur'an, a posebne časove za čitanje i učenje Kur'ana. Atije je prisustvovao u trima krugovima tefsira i 70 krugova učenja Kur'ana.
Iz ovih predaja može se shvatiti do koje su mjere ashabi Božijeg poslanika i tabiini pridavali značaj tumačenju i učenju Kur'ana, koliko su bili uspješni u usvajanju znanja iz tefsira i upoznavanju s učenjem Kur'ana. Oni su dobro znali da se ponos muslimana kao i ovosvjetska i onosvjetska sreća mogu steći jedino u okrilju Kur'ana, upoznavanju s njime i djelovanju po njegovim propisima. Znali su da je Kur'an spušten kako bi ga muslimani uvijek čitali i učili, kako bi se što bolje usredsredili na njegove ajete, kako bi, pored toga, naučili izgovor Kur'ana od Božijeg poslanika i kako bi se i sami upoznali s njegovim sadržajem te o njemu razmišljali. U jednom od ajeta časnoga Kur'ana direktno se ukazuje na ove dvije stvari. Prva je da ljudi trebaju naučiti izgovor i tumačenje Kur'ana od Božijeg poslanika, a druga je da se sami trebaju potruditi u razumijevanju Kur'ana i razmišljati o njemu:
A i tebi Kur'an objavljujemo da bi ljudima objasnio to što im se objavljuje, a i da bi oni razmislili.[2]
[1]Sve ono što je doktor Ajeti prenio iz knjige Zejlul-muzajjel od Taberija stoji na isti način i u knjizi Tabakat od Ibn Sada u šestom svesku 304. strani, štampane u Bejrutu, gdje je još dodato da on kaže da mu je majka Ummu Veled i da je porijeklom iz Rima, tj. rimska robinja.
[2]An-Nahl (16), 44.
