Dostojanstveni povratak

Dostojanstveni povratak

Jezid je jako brzo shvatio da zadržavanje Poslanikovog Ehli bejta u Damasku nije u korist njegove vlasti pa je odlučio da ih vrati u Medinu, njihov grad. Pozvao je Nu'mana ibn Bešira i naredio mu:

“Spremi ih onako kako i priliči i pošalji s njima poštenu i pouzdanu osobu iz Šama te grupu vojnika i pomagača kako bi otišli u Medinu.”

Kada su htjeli da izađu iz Šama, Jezid je tom izaslaniku ponovo skrenuo pažnju da ih u putu dobro pazi. I zaista, tokom putovanja su se blago i s poštovanjem odnosili prema njima.

Kada su došli u Irak, zatražili su od vodiča da ih provede preko Kerbele. Stigavši do gubilišta na kojem su pali njihovi šehidi, vidjeli su da je Džabir ibn Abdullah el-Ensari, poznati Poslanikov ashab, kao i nekoliko Beni Hašimija također došlo iz Medine da zijarete kabur imama Husejna. Zajedno su se našli u tuzi i plaču, a i nekolicina žena iz tog područja se okupila pa su zajednički iskazali tugu i žalost. Nekoliko dana su tu ostali, a potom su krenuli u Medinu.

Bešir ibn Džezlem priča:

“Kada smo stigli blizu Medine, imam Ali ibn Husejn zaustavio je karavanu i naredio da im se podigne šator. I žene su sišle. Rekao mi je: ‘Bog se smilovao tvom ocu, on je bio pjesnik. Znaš li ti nešto od pjesama?’ Odgovorio sam: ‘Da, o sine Božijeg Poslanika, i ja sam pjesnik.’ Zamolio me: ‘Onda uđi u Medinu i obznani tugu za imamom Ebu Abdullah, Husejnom.’

Uzjahao sam konja i veoma brzo ušao u Medinu. Kada sam stigao do džamije i Poslanikovog mezara, plačući sam povisio glas  i izrekao ove stihove:

Medinjani, ne osta vam mjesta u šeheru vašem,

Husejna pogubiše, gušeći se u suzama jašem,

jer mu tijelo umiveno krvlju leži na Kerbeli,

a glava se na koplju od grada do grada seli.

Dodao sam i ovo:

Sada Ali bin Husejn sa sestrama svojim,

i s tetkama milim stiže ovdje gdje ja stojim,

njegov glasnik ja sam sada,

noseć vijest o njemu, od grada do grada.

Svi su ljudi, žene i muškarci izašli iz kuća. Plakali su i žalili udarajući se u glavu. Nijedan dan nije bio tako gorak stanovnicima Medine kao taj. Kada su čuli gdje se nalazi karavana s Ehli bejtom, napustili su me i žurno krenuli tamo. Tako su navalili da su mi zagradili prilaz konju. Morao sam pješke i polagano proći kroz njih.

Kada sam došao do ulaza šatora imama Sedždžada (Alija ibn Husejna), on je još uvijek bio unutra. Držeći platno u ruci kojim je brisao suze, izašao je. Sluga mu je spremio mjesto gdje će sjesti. Sjeo je, potresen zbog velike tuge koja ga je obuzela. Ljudi su plakali i izražavali mu saučešće. Pokretom je zatražio da se smire pa kad su to učinili, počeo govor:

‘Slava i hvala pripadaju isključivo Bogu. Gospodar svjetova je Milostiv i Samilostan. On je Vlasnik Sudnjeg dana i Stvoritelj svega stvorenog, Onaj koji je daleko na visokim nebesima, a tako blizu da čuje šaputanja. Njemu se uzvraća hvalom u najvećim stvarima, tragedijama koje vremenom dolaze i u bolovima nedaća… O, ljudi, uistinu nas je Uzvišeni Gospodar Kojem pripada isključiva hvala iskušao velikom nedaćom i strašnim udarcem nanesenim islamu. Ebu Abdullah Husejn i njegova po-rodica je pobijena, žene i kćerke su zarobljene, a glavu su mu nabijenu na koplje pronosili gradovima. To je nedaća kakva nije viđena!

O, ljudi, ko će od vas poslije njegove pogibije biti radostan? Čije oči mogu sačuvati suze i suzdržati se da ih ne proliju? Uistinu, svih sedam nebesa je plakalo zbog ove nedaće i mora su plakala sa svojim valovima. Nebesa sa svojim stupovima, zemlja sa svojom okolinom, drveća sa svojim granama, ribe u dubinama mora, meleci bliski i stanovnici nebesa, svi su zbog ove nedaće plakali.

O, ljudi, čije srce se neće cijepati zbog njegovog ubistva i neće biti tužno zbog njega? Čije uho će čuti vijest o ovom raskolu nanesenom islamu i postati gluho?

O, ljudi, mi smo protjerani iz svog grada i zavičaja. Postali smo izbjeglice u dalekim pustinjama. Ponašaju se kao da smo nevjernici, a nismo počinili nikakav grijeh, nismo uradili nikakvo nedolično djelo, niti smo stvorili raskol u islamu…

Kunem se Bogom, da je Poslanik, s.a.v.a., umjesto svih onih preporuka o nama (Ehli bejtu) tražio da se protiv nas ratuje, ne bi ništa više uradili od onoga što su uradili. Uistinu, mi smo Božiji i Njemu se vraćamo, utječemo se od ove nedaće od koje nema veće, bolnije, tragičnije. Utječemo se od nedaće od koje nijedna druga neće jače parati srce niti će biti gorča. Zaista, nedaća koja je nas zatekla, bit će obračunata kod Boga i uzet ćemo nagradu za nju, jer je On moćan i sveti se.’

Tada je ustao Suhan ibn Se'se'a ibn Suhan i izvinio se što se zbog bolesti noge nije mogao pridružiti imamu Husejnu. Imam Ali ibn Husejn je prihvatio njegovo opravdanje. Zahvalio mu se i tražio od Svevišnjeg Allaha milost i oprost za njega i njegovog oca. Ali ibn Husejn i ostali članovi Poslanikove porodice su onda ušli u Medinu. Ibrahim ibn Talha  ibn Ubejdullah, dok je bio unutar nosiljke, pokrivene glave prišao je i pitao: ‘Ko je bio pobjednik?’, a imam mu je odgovorio: ‘Kada nastupi vrijeme namaza, prouči ezan i ikamet i znat ćeš ko je bio pobjednik.’”

Ulazeći u Medinu Umm Kulsum, sestra imama Husejna, prisjećajući se svih tragedija bolno je plakala i govorila:

O Medino, gradu našeg milog djeda,

ne primi nas ‘vako, pune tuge, jeda.

Odosmo s najmilijim svojim iz tebe,

uđosmo bez muška i djece u tebe.

Zejneb, sestra imama Husejna, uhvatila se za vrata Poslanikove džamije i govorila:

“O, moj dragi djede, donijela sam ti vijesti o smrti svog brata.”

Sukejna, kćerka imama Husejna, plačući je govorila:

“Moj dragi djede, žalim se tebi za sve što nam se dogodilo, uistinu nisam vidjela nemilosrdnijeg od Jezida niti poznajem bezbožnijeg, grubljeg i nepravednijeg od njega. On je štapom kojeg je imao u ruci udarao po usnama moga oca i govorio: ‘Husejne! Šta ti misliš o udarcu kojeg si dobio?’”

Žene iz porodice poslanstva, porodice Beni Hašima, obukle su se u grubu i crnu odjeću i danju i noću plakale i bile u žalosti, a imam Ali ibn Husejn im je pripremao hranu.  Rebab,  supruga imama Husejna, i majka dojenčeta koje je na Kerbeli na rukama svog oca ubijeno, toliko je plakala da su joj suze presahle.

Imam Ali ibn Husejn nakon povratka u Medinu sklonio se od naroda i posvetio ibadetu i plakanju za ocem i ostalim šehidima na Kerbeli. Dane i noći je provodio plačući. Imam Sadik je pričao:

“On je proveo četrdeset godina plačući za svojim ocem dok je danju postio, a noću bdio u ibadetu. Kad god bi mu sluga donio hranu i piće i tražio da iftari, on bi pogledao i govorio: ‘Poslanikov sin je ubijen gladan, Poslanikov sin je ubijen žedan…’ i toliko bi to ponavljao i plakao da bi mu se hrana pokvasila suzama, a piće se pomiješalo s njima. Ovako je radio do kraja svog života.”

Toliko je plakao da se porodica zabrinula za njegove oči. Jedan od sluga kaže:

“Jedan dan je izašao iz kuće i otišao izvan Medine. Ja sam izašao za njim. Zatekao sam ga u stanju sedžde na jednoj gruboj stijeni. Stao sam pored njega, čuo njegovo jecanje i plač i brojao: hiljadu puta ponovio je ovaj zikr: nema nikakvog božanstva osim Allaha, to je istina, to je istina, nema nikakvog božanstva osim Allaha, utvrđujem svoju pokornost i ropstvo, nema nikakvog božanstva osim Allaha, izgovaram to vjerujući, potvrđujući i iskreno. Kada je podigao glavu, lice i brada su mu bili potpuno natopljeni suzama. Pitao sam ga: ‘Gospodine moj, zar nije vrijeme da vaša tuga prestane i vaš plač se smanji?’ Odgovorio mi je: ‘Šta je tebi? Ja'kub, sin Ishaka sin Ibrahima, bio je poslanik i sin poslanika, imao je dvanaest sinova, i Allah je sakrio od njegovog oka samo jednog od njih, pa mu je kosa posijedila od tuge, leđa mu se povila od žalosti i vid mu otišao od plača, a sin mu je bio živ. Ja sam svojim očima vidio oca, brata, sedamnaest bližnjih rođaka i ostalih prijatelja bačenih na tlo i usmrćenih. Kako onda da mi nestane tuga i smanji se moj plač?’”

Davud ibn Kesir er-Rekki prenosi:

“Bio sam kod imama Sadika, unuka Alija ibn Husejna. Tražio je vode za piće. Kada je popio vodu, vidio sam kako je zaplakao i kako mu suze liju niz lice. Tada je rekao: ‘O, Davude, neka je Božije prokletstvo na onog koji je ubio Husejna. Koliko li je mi sjećanje na Husejna zagorčalo život! Nikad nisam pio vodu, a da se nisam sjetio Husejna..!’”

Kada je Umm Selemi, Ummu-l-mu'minin, stigla vijest o pogibiji imama Husejna rekla je:

“Jesu li to učinili? Neka Allah napuni njihove kuće i grobove vatrom!” Onda je tako plakala da se onesvijestila.  I u drugoj predaji se prenosi da je, kada je čula ovu vijest, pala i onesvijestila se.

Kada je Husejn poginuo, veliki Poslanikov ashab, Ibn Abbas, toliko je plakao da je izgubio vid.

Muhammed ibn Hanefije od plakanja za Husejnom također je izgubio vid.

Već smo navodili  hadise o tome da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., bio prva osoba koja je plakala za Husejnom zbog nepravde i zločina koje će mu se desiti.