O najopasnijoj nepravdi

O najopasnijoj nepravdi

Ebu Hamza es-Sumali je prenio od Imama Bakira, a.s., da je rekao:

 عَنْ أَبِي حَمْزَةَ عَنْ أَبِي جَعْفَرٍ، عَلَيهِ السَّلامُ، قَالَ‏: لَمَّا حَضَرَتْ‏ عَلِيَ‏ بْنَ‏ الْحُسَيْنِ،‏ عَلَيهِمَا السَّلامُ، الْوَفَاةُ ضَمَّنِي إِلَى صَدْرِهِ، ثُمَّ قَالَ: يَا بُنَيَّ، أُوصِيكَ بِمَا أَوْصَانِي بِهِ أَبِي، عَلَيهِ السَّلامُ، حِينَ حَضَرَتْهُ الْوَفَاةُ وَ بِمَا ذَكَرَ أَنَّ أَبَاهُ أَوْصَاهُ بِهِ، فَقَالَ: يَا بُنَيَّ، إِيَّاكَ وَ ظُلْمَ مَنْ لَا يَجِدُ عَلَيْكَ نَاصِراً إِلَّا اللَّه‏

 “Moj otac, imam Sedždžad, s.a., pred svoju smrt me zagrlio i rekao mi: ‘Sine moj, ja ti poručujem ono što mi je moj otac, Husejn ibn Ali, poručio u vrijeme svog šehadeta. Jedna od preporuka je bila i ova:

‘Sine moj, udalji se od nepravde prema čovjeku koji nema pomagača osim Allaha.'’”[1]

Ono što se iz ove tri oporuke može zaključiti jest sljedeće:

Husejn ibn Ali, koji je bio primjer strpljenja i otpora, taj Imam, poglavar i uzor svim vjernicima u borbi protiv nevjerstva, od dana kada je odlučio da ustane pa sve do zadnjih trenutaka svog života, u ostvarenju svog cilja ni za trenutak se nije pokolebao niti je popustio.

On je korak po korak išao naprijed i u svim okolnostima vremena i prostora na odgovarajući način reagovao. Prizor njegovog opraštanja na dan Ašure, kada je bio korak do šehadeta i zarobljeništva svoje porodice, nije se razlikovao od vremena njegovog boravka u svom gradu, Medini, Poslanikovom gradu, gdje je uživao posebno duhovno smirenje i poštovanje kod svih. S njegovog gledišta ovi osjetljivi trenuci ne razlikuju se od trenutaka boravka u časnoj Mekki i pored Božije sigurne kuće, niti od onih dana kada je kroz mirnu pustinju Hidžaza išao prema Kerbeli.

Štaviše, on je sve svoje misli od Medine do Mekke potvrdio u svojim govorima od Medine do Kerbele, i kako je nekad pored mezara svog djeda Božijeg Poslanika govorio: “Bože, ja volim dobro i mrzim zlo”, zatim u Medini: “Jezid je čovjek koji pije vino i neko poput mene ne daje zavjet vjernosti nekom poput njega,” i kako je u Medini vjerovao da: “Treba se oprostiti s islamom ako ummet bude iskušan upraviteljem poput Jezida”, i kako se tada zakleo: “Tako mi Allaha, neću prihvatiti poniženje”, i kako je u govoru pored časne Kabe ili u svratilištu Bida, pozivajući se na Poslanikov hadis, borbu protiv Jezida proglasio svojom obavezom…, tako je i na dan Ašure također čvrsto i odlučno naredio ženama iz Poslanikvog Ehli bejta da obuku odjeću za put koja će ih u putu pred očima neprijatelja zaštititi od nečasnih pogleda te da se spreme za nedaće i teškoće i ne izgovaraju riječi koje pokazuju žalost pod neprijateljskim pritiskom, jer je cilj uzvišen i božanski.

Neophodnost uspostavljanja naređivanja dobra i odvraćanja od zla, odbijanje tlačitelja i poniženja podrazumijevale su spremnost na nedaće, podnošenje muka i zarobljeništvo. A važnije od svega je bilo da u svim etapama budu toliko uporni i ustrajni i imaju toliku duhovnost da se ne izgovori ni jedna riječ koja bi pokazala negodovanje, kolebanje, nezadovoljstvo zbog davanja žrtve, jer će to onda prouzrokovati gubitak vrijednosti borbe i smanjenje nagrade. “Spremajte se za nedaće … i nemojte vašim jezicima izgovoriti ono što će umanjiti vašu vrijednost.”

U oporuci Husejna ibn Alija, njegovom sinu imamu Sedždžadu, s.a., mogu se razmatrati dva aspekta: privatni i javni.

Privatni aspekt

Moguće je da su oporuke imama Husejna, jedna u obliku dove, a druga u obliku savjeta i upozorenja, u tim trenucima kada je imam Sedždžad bio pritisnut nedaćama i tugom i kada je neprijateljski zločin dostigao vrhunac, djelovale kao najveće sredstvo utjehe i smirenja, jer su s jedne strane privukle pažnju imama Sedždžada na uzvišeni položaj Gospodara i odvratile ga od ovozemaljskih dešavanja, a s druge strane, nagovijestile su skoru kaznu koja čeka Kufljanske tlačitelje, što će uticati na ublažavanje bolova i muka zbog pritisaka i nepravde.

Javni aspekt

Budući da je imam Sedždžad nakon oca trebao preuzeti odgovornost imameta i upućivanja društva, Husejn ibn Ali je u posljednjim trenucima svog života preko njega još jednom svoje sljedbenike i cijelo čovječanstvo, u okviru dove, pozvao u istinski tevhid i obraćanje Svevišnjem Allahu, a to i jeste najvažniji i najveći plan i dužnost svih Božijih vjerovjesnika i nebeskih vođa.

U obliku molbe skrenuo je pažnju ljudima na apsolutnu moć Svevišnjeg, Njegovo sveobuhvatno znanje o tajnama i dubinama duše svih ljudi, kao i na njegova svojstva, milost i skrbništvo. U drugoj oporuci ih savjetuje i upozorava na najgore nepravde i nasilja koji se čine potlačenima u svakom ćošku ovog svijeta svaki dan na neki način. Izgleda da je javni aspekt ove dvije oporuke jači od privatnog, jer pored toga što to obaveza vođstva i imameta iziskuje, sam izraz “Udalji se od nasilja prema…” pokazatelj je da se to ne odnosi lično na imama Sedždžada, koji je bezgriješan i čist od bilo koje vrste nasilja i nepravde.

Dakle, iako se ove dvije oporuke naizgled obraćaju imamu Sedždžadu, s.a., poput mnogih kur'anskih obraćanja i većine oporuka bezgrješnih, ustvari se odnose na sve ljude ili sve sljedbenike islama.

[1] El-Hisal, prvo poglavlje; Tuhefu-l-‘ukul, str. 176.