Predznaci budućnosti

Predznaci budućnosti

Ibn Kesir putem imama Ahmeda ibn Hanbela bilježi:

“Glavu imama Husejna, a.s., su na tacni donijeli Ibn Zijadu. On je štapom kojeg je imao u ruci počeo udarati po njoj i nešto je rekao u vezi s tim koliko je lijepa. Enes ibn Malik, jedan od ashaba, reagovao je: “On je bio čovjek najsličniji Božijem Poslaniku…”  Ibn Kesir dodaje da je ovu predaju Buhari prenio od Enesa drugim lancem,  a Tirmizi trećim  i smatrao ju je tačnim i sahihom. U njegovoj predaji stoji: “… da je štapom počeo udarati po Imamovom, a.s., nosu govoreći: “Nikada nisam vidio nekoga lijepoga kao njega!” Bezzar također prenosi od Enesa: “Kada su Imamovu glavu donijeli kod Ibn Zijada, počeo je štapom udarati po njegovim zubima govoreći kako su bili lijepi. Ja (Enes) sam rekao: “Tako mi Boga, uznemirit ću te. Uistinu vidio sam da je Poslanik ljubio upravo tu gdje ti štapom udaraš.’ pa se ovaj zabrinuo.”

Humejd ibn Muslim je pričao:

“Omer ibn Sa'd me poslao u Kufu da izvijestim njegovu porodicu o pobjedi i njegovom zdravlju. Ja sam dostavio vijest i otišao prema zgradi uprave kod Ubejdullaha ibn Zijada. Kada sam došao, shvatio sam da on ima prijem za obične ljude koji su došli da ga vide. I ja sam s njima ušao i vidio da je Husejnova glava stavljena ispred njega. On je, štapom kojeg je držao u ruci, neko vrijeme udarao po Husejnovim prednjim zubima. Kada je Zejd ibn Erkam,  poznati Poslanikov ashab, vidio da on ne sklanja štap s Husejnovih zuba, ustao je i rekao: ‘Skloni taj štap s tih zuba, kunem se Bogom osim Kojeg drugog Boga nema, lično sam vidio kako je Poslanik stavljao svoje usne na te dvije usne i ljubio ih.’ To je rekao i zaplakao.

Ubejdullah ibn Zijad se na to jako naljutio: ‘Učinio ti Bog oči vječno uplakanim! Da nisi star i posenilio i da nisi pamet izgubio, kunem se Bogom da bih ti vrat presjekao!’, na što je Zejd ibn Erkam ustao i napustio skup. Čuo sam od ljudi da su govorili: ‘Zejd ibn Erkam je izrekao nešto zbog čega bi mu, ako bi to čuo, Zijadov sin (Ubejdullah ibn Zijad) sigurno presjekao vrat.’ Upitao sam ih šta je to rekao i odgovorili su mi da je prolazeći pored njih govorio: ‘…o, Arapi, poslije ovoga svi ćete biti robovi. Ubili ste Fatimina sina, a Merdžanina sina ste uzeli za svog zapovjednika. On ubija vaše dobre, loše uzima za roblje, a vi ste se zadovoljili poniženjem. Teško li je onima koji su prihvatili sopstveno poni-ženje i prezrenost.’”

Ubejdullah se nakon ubijanja imama Husejna popeo na minber u Kufi i počeo govor: “… Hvala Bogu, Koji je pomogao Istinu i sljedbenike Istine, pomogao zapovjednika vjernika Jezida i njegovu stranu, a ubio lažljivca, sina lažljivca i njegove sljed-benike…” kada ga je Abdullah ibn Afif, slijepi starac, jedan od prijatelja imama Alija iz Kufe, prekinuo: “O, sine Merdžanov, ti i tvoj otac ste lažljivci i sinovi lažljivaca, kao i onaj koji te postavio da upravljaš ljudima. O, neprijatelju Božiji, ubijaš potomke Poslanikove i s minbera muslimana tako zboriš?” Ubejdullah ibn Zijad se razljutio i upitao: “Ko je ovaj što govori?” Abdullah ibn Afif je odgovorio: “Ja sam, o, neprijatelju Božiji! Ubijaš čistu Poslanikovu porodicu od koje je Bog otklonio svaku nečistoću i očistio ih, a onda tvrdiš da si musliman? Pritecite u pomoć! Gdje su sinovi muhadžira i ensarija, gdje su da se osvete tebi i ovom griješniku, kojeg je Božiji Poslanik prokleo s njegovim ocem?” Nakon svake ove riječi, Ubejdullah je bio sve ljući i ljući i naredio je da ga ubiju. Iako su u mesdžidu Ibn Afifovi rođaci i prijatelji spriječili njegovo hapšenje, ipak su ga na kraju napali u kući i nakon oštre borbe zarobili hrabrog starca i pogubili ga po Ubejdullahovoj naredbi. Njegovo tijelo su objesili u jednom mjestu koje je bilo slano.

I sama Merdžana, njegova majka, mu je rekla:

“O, nečisti čovječe, ubio si sina Božijeg Poslanika. Nikada nećeš vidjeti Dženneta.”

Ebu-l-Esved Muhammed ibn Abdurrahman je pričao i ovo:

“Ra'su-l-Džalut me je vidio i rekao mi: ‘Tako mi Boga, između mene i Davuda, a.s., postoji sedamdeset koljena, pa opet jevreji dolaze da me vide i iskazuju mi poštovanje, a između vas i vašeg Poslanika samo je jedno koljeno pa ste mu ubili sina!’”

Ubejdullah ibn Zijad je naredio da Imamovu glavu nabiju na koplje i pronesu ulicama grada.

Imam Ali ibn Husejn kaže:

“Kada su nas potjerali iz Kufe prema Jezidu ibn Muaviji, svi putevi u Kufi bili su preplavljeni ljudima koji su plakali. Prošla je i noć, ali nas nisu uspjeli provesti zbog mnoštva ljudi. Ja sam rekao: ‘Ovo su isti oni koji su nas ubijali, a sada plaču za nama.’”

Hišam prenosi od Avana da je Ubejdullah ibn Zijad nakon šehadeta imama Husejna tražio od Omera ibn Sa'da da mu vrati pismo u kojem mu je naredio da ubije imama Husejna. Omer mu je rekao da je otišao da izvrši naredbu i tako izgubio pismo, ali Ibn Zijad mu je naredio da ga donese kako zna i umije. Omer je i dalje tvrdio da se izgubilo, ali Ibn Zijad mu se zakleo Bogom da će ga morati donijeti. Omer mu je napokon priznao: “To pismo se čuva kako bi se u svrhu opravdanja mojih postupaka, čitalo starim kurejšijskim ženama u Medini. Tako mi Boga, koliko sam te savjetovao u vezi s Husejnom, da sam istu tu dobronamjernost iskazao prema svom ocu, Sa'du ibn ebi Vekasu, bilo bi ispoštovano njegovo očinsko pravo!” Osman ibn Zijad, brat Ubejdullaha ibn Zijada onda je rekao: “Boga mi, Omer je u pravu. Uistinu bih volio da su do Sudnjega dana svim potomcima Zijadovim na nos okačene halke koje se kače robovima a da Husejn nije ubijen.” Prenosilac predaje kaže da je Ubejdullah ibn Zijad na te riječi samo šutio i nije ništa rekao.

Humejd ibn Muslim je pričao: “Ja sam s Omerom ibn Sa'dom, zapovjednikom Jezidove vojske na Kerbeli, bio prijatelj. Kada se vratio s Kerbele, otišao sam kod njega i upitao ga kako je. Rekao mi je: ‘Ne pitaj me kako sam, nijedan čovjek koji ode i vrati se nije došao s gorim plodom od onoga kojeg sam ja donio. Slijedio sam Ibn Zijada, a bio sam nepokoran prema Bogu. Pokidao sam bliske rodbinske veze.’”

I sam Ibn Zijad je bio svjestan veličine svoga grijeha. Kada mu je Jezid nakon pogibije imama Husejna naredio da ide u Mekku da se bori protiv Ibn Zubejra, odgovorio je:

“Nikada neću učiniti dva velika grijeha, ubijanje sina Poslanikove kćerke i napad na kuću Božiju u Mekki zbog jednog razvratnika.”

Ibn Zijad je jednom upitao Kajsa ibn Ubada: “Šta ti misliš o meni i Husejnu?” i on mu je odgovorio: “Izvini. Neka ti se Allah smiluje.” Ibn Zijad je bio uporan: “Nemaš izbora. Moraš mi odgovoriti,” pa je ovaj, primoran, rekao: “Na Sudnjem danu doći će Husejn pred Bogom i njegov otac će biti zagovornik za njega, a doći ćeš i ti i tvoj otac će biti zagovornik za tebe.” Ibn Zijad je uzvratio: “Znao sam za tvoje licemjerstvo i neiskrenost. Tako mi Boga, ako se odvojiš od mene, otkinut ću ti glavu.”

Taberi piše: “Kada se Ejjub ibn Mišrah el-Khajevani hvalio u svom plemenu kako je ubio Hurrovog konja, velikani njegovog plemena su ga upitali je li ubio i Hurra i on je odgovorio: “Ne, kunem se Bogom da ga ja nisam ubio. Njega je ubio neko drugi, a ne bih volio da sam to bio ja.” Ebu-l-Veddak  ga je upitao zašto i on je obrazložio: “Jer se on ubrajao u dobre robove Božije. Tako mi Boga, ako je ubiti njih grijeh, volim da idem u susret Bogu s grijehom ranjavanja i zauzimanjem pozicije naspram njih umjesto s grijehom ubijanja jednog od njih!” Ebu-l-Veddak mu je onda rekao: “Po mom mišljenju, ti ćeš otići u susret Bogu s grijehom ubijanja sviju njih. Zar nisi ispaljivao strijele prema nekima, zar nisi obarao nečije konje, nekoga si pogodio, čekao si u zasjedi, napadao si ih, huškao si prijatelje na rat. Svojim prisustvom si povećao broj svojih prijatelja. Ukoliko bi vas neko napao, nisi bježao i ostali tvoji prijatelji su tako postupali… a on i njegovi prijatelji su jedan po jedan bili pogubljeni. Svi ste vi saučesnici u prolijevanju njegove krvi.” On je onda zavapio: “O, Ebu-l-Veddak, ti mene činiš beznadežnim u milost Božiju. Ako ti na Sudnjem danu budeš zadužen za poravnanje naših računa, neka ti Bog ne oprosti ako ti nama oprostiš.”

Ez-Zehebi bilježi: “Kada se Jezid tako ponio prema stanovnicima Medine i, prije nego što je ubio imama Husejna, opijao se i radio mnoge druge ružne stvari, bio je omražen kod ljudi i mnogi su se pobunili protiv njega, kao što je Ebu Bilal Mirdas ibn Udejje el-Hanzali i njegovi prijatelji, Nafi’ ibn el-Ezrek i njegovi prijatelji.”