Govori Ehli bejta za vrijeme zarobljeništva
Govori Ehli bejta za vrijeme zarobljeništva
Nakon što su u Šamu obavili svoju veoma važnu dužnost i nakon što su, ustvari, ispravili razmišljanja ljudi koji su živjeli u Damasku i njegovoj okolini, a koji su 42 godine bili u zabludi u vezi s Ehli-bejtom, nakon što su na damaskom bazaru istakli ajet tathir, objasnivši da su oni povod spuštanja, i nakon što su iznijeli pitanje prava srodstva s Božijim poslanikom, s.a.v.a., stiglo je vrijeme da se vrate, koliko god ožalošćeni i tužni, ali ipak spokojni i mirne duše, u svoju Medinu. Možda će ova konstatacija da su se oni spokojni i mirne duše vratili teško pasti nekim sljedbenicima Ehli-bejta, ali ako se bolje porazmisli o onome što smo dosada rekli i obratimo pažnju na neosporiv položaj koji je Ehli-bejt dobio na ovom putovanju, priznat ćemo da se ne može drugačije tumačiti. Prethodno je sama kćerka Zapovjednika vjernih, mir s njim, rekla isto ovo, pa ćemo se i mi ugledati na ovu plemenitu ženu islama za čiju hrabrost, odvažnosti i plemenitost postoje neosporivi dokazi, te ćemo se koristiti tim izrazom.
Po predaji koju prenosi Ibn Tavus, nakon što je Ibn Zijad rekao hazreti Zejneb: “Vidje li šta Bog učini s vašom porodicom?”, ona je u odgovoru rekla:
“Ne vidjeh ništa osim ljepotu. Oni su narod kojem je Allah, dž.š., propisao smrt te su na mjesta pogibije svoje izišli; s njima će te Allah, dž.š., sakupiti zajedno, pa ćeš se raspravljati i s njima ćeš se sporiti. Pa pogledaj kome će toga dana pripasti pobjeda, majka te pobacila, sine Merdžanin!”[1]
Neka su obilni selami na tebe, plemenita ženo, koja si zarobljena i to rukama onoga ko je mržnju prema Ehli-bejtu i njegovim sljedbenicima nasljedio od oca, a ti, unatoč tome, govoriš tako odvažno i otvoreno. Ovakvi izrazi vredniji su i jasniji u predstavljanju i oslikavanju velikog i nesalomljivog duha Alijeve kćeri, mir s njima, čak i od govora u Kufi i Šamu. Ona je rekla da nije vidjela ništa osim ljepote. Oni koji su s naše strane pali kao šehidi bili su ljudi kojima je Bog propisao šehadet, ili drugim riječima: Bog ih je smatrao dostojnim tog ponosa i te veličine. Zato su, žudeći za tim ponosom, pohitili ka svojim počivalištima. Ali, vrlo brzo stići će Božiji obračun i On će vas suočiti jedne s drugima. To je trenutak kada će šehidi koji su pali na Božijem putu pokazati svoje neprijateljstvo i ljutnju prema vama. Pa dobro otvori oči i pogledaj ko je pobjednik toga dana. O sine Merdžanin, dabogda te smrt zadesila i majci te oduzela.
Koja se još žena može naći u historiji kojoj su ubili šestero ili sedmero braće i čiji je sin pao kao šehid, kojoj su ubili deset bratića i amidžića, potom je zarobili zajedno sa sestrama i bratićima, a da ona kao zarobljenik brani svoje pravo i pravo svojih šehida, i to u gradu koji je bio centar vlasti njena oca, u prijestonici u kojoj je njen otac proveo oko četiri godine svoje vladavine. U takvim okolnostima i sa svim razlozima za zabrinutost i neraspoloženost, ne samo da se ne žali na ono što joj se desilo, već sasvim jasno i otvoreno kaže da nije vidjela ništa što je suprotno njenoj želji. Ona kaže: Ako su muškarci pali kao šehidi, pa zbog toga su i došli i da se desilo drugačije, bilo bi mjesta za zabrinutost i uznemirenost. Sada kada su dobro uradili svoju od Boga propisanu zadaću i kada su sebi priskrbili ponos šehadeta, šta nam dostoji osim zahvale Bogu na tom uspjehu.
[1]Biharul-anvar, sv. 45, str. 115, poglavlje 39.
