Znakovi kraja Jezidove vlasti
Bezgrešna i čista Poslanikova porodica, koliko god da je bila ožalošćena i tužna, ipak se mirne i spokojne duše, potpuno uvjerena u svoju pobjedu i neprijateljevu bespomoćnost, uputila prema Medini. Još dok su bili u Šamu, uočavali su se znakovi Jezidove bespomoćnosti. Vrlo brzo Ehli-bejt izišao je iz zarobljeništva i po naredbi halife prebačen je u upraviteljsku palaču. Tu su im stanovnici Damaska ukazali poštovanje i pazili su ih. Taberi bilježi da su sve žene iz Muavijine porodice, bez izuzetka, došle izraziti saučešće ženama Beni Hašima. One su bile ožalošćene i tužne zbog Imamove pogibije. Tri dana u halifinoj palači za šehide Beni Hašima održavale su skupove na kojima je iskazivana tuga. Jezid nije ni večerao ni ručao osim s Imamom Sedžadom, mir s njim.
Tokom tih dana jedan od sinova Imama Hasana ili Imama Husejna, koji je bio veoma mali, došao je zajedno s Imamom Sedžadom kod Jezida. Jezid ga je tokom razgovora pitao da li se želi igrati ratovanja s njegovim sinom Halidom. On je odgovorio da ne želi osim u slučaju da obojici da oružje. Tada će biti spreman ratovati. Jezidu se veoma dopala ova hrabrost i direktnost od tako malog dječaka koji je vidio sve te nemile događaje. Čvrsto ga je prigrlio uz grudi i rekao: “Dijete lava liči na njega.”
Nu‘man ibn Bešir dobio je naredbu da pripremi sve neophodno za povratak Ehli-bejta u Medinu i da s njima pošalje pouzdana i poštena čovjeka. I on sam, kako to bilježi šejh Mufid, trebao je ići s njima kako bi im bio na usluzi. Po predaji iz Ahbare duvela, Nu‘man ibn Bešir zajedno s 30 osoba iz Poslanikove porodice išao je iz Šama u Medinu. Tokom čitava puta on im je bio na usluzi. Toliko se učtivo ponašao da je nakon ulaska u Medinu Fatima, kćerka Zapovjednika vjernih, koja je i sama bila jedna od zarobljenh žena, rekla svojoj sestri Zejneb:
“Ovaj čovjek bio je toliko ljubazan prema nama da zaslužuje poklon.”
Međutim, Nu‘man nije prihvatio poklon od žena, kazavši da ako je on učinio neku uslugu, to je uradio zbog Boga i zbog njihova srodstva s Božijim poslanikom.
Nu‘man ibn Bešir bio je s Muavijom u Bici na Siffinu. Prenosi se da u toj bici osim njega i Salameta ibn Mulheda niko od ensarija, tj. ashaba iz Medine, nije bio s Muavijom. Nu‘man je bio živ do 65. godine po Hidžri. Te godine pohrlio je za vlašću i jedna ga je skupina ljudi podržavala. Međutim, doživio je poraz od Mervana ibn Hakama, kada je i ubijen. Šta god da je bio i kakav god da je bio, ipak se krajnje učtivo i s poštovanjem odnosio prema Ehli-bejtu na putu od Šama do Medine. Ovo njegovo lijepo ponašanje zaslužuje da bude poštovano od svakog muslimana. Ehli-bejt se postepeno približavao Medini, istoj onoj Medini, koja je od početka Poslanikova iseljenja, tj. šezdeset i jednu godinu prije, bila mjesto u kojem je živio Božiji poslanik. Medina je bila omiljeni grad Poslanika i njegove djece. Njeni stanovnici, tj. ensarije i muslimani plemena Evs i Hazredž podnijeli su najveću žrtvu za Božijeg poslanika, s.a.v.a.
To je grad koji je Božijeg poslanika, s.a.v.a., smjestio u zagrljaj svoje naklonosti i iskrenosti i koji je otvorio svoje kapije pred tim plemenitim stvorenjem onda kada su sva vrata pred njim bila zatvorena, grad koji je u sebi smjestio muhadžire iz Meke i okolnih mjesta u Hidžazu, koji su bježali i iseljavali se. Poslanikova naklonost prema ovom gradu u koga je nekada došao samo zbog Božijeg zadovoljstva postala je tolika da čak poslije osvajanja Mekke osme godine po Hidžri nije nastavio živjeti u njoj. Nakon što je završio bitku na Hunejnu i Taifu ponovo se vratio u Medinu i ostatak života proveo u njoj. Jedino je 10. godine po Hidžri krenuo s muslimanima prema Mekki kako bi obavio Hadž i podučio muslimane njegovim obredima. Nakon obavljena Hadža vratio se u Medinu.
