Političke okolnosti pokreta Imama Husejna

Autor: Ibrahim Ajeti
Izvor: Vječne poruke
Share

Znamo da je Imam Husejn ovaj govor izrekao prije 8. zul-hidždža. Možda ga je održao sedmog dana toga mjeseca u Mesdžidul-haramu među mnoštvom hadžija i hodočasnika Božije kuće. Spolja gledano, politička situacija toga dana bila je veoma povoljna za Imama Husejna, mir s njime, i većina ljudi mislila je da će uskoro Jezid biti sklonjen s vlasti, da će njegova vladavina propasti, a da će na vlast doći Imam Husejn, što mu i pripada. Činilo se tako jer je Imamov posebni izaslanik Muslim ibn Akil napisao izvještaj iz Kufe da su svi ljudi uz njega i da osim njega nikoga ne poznaju da zaslužuje mjesto hilafeta i predvodništva. Nikome osim njemu neće dopustiti da upravlja njima. Zato su tražili od Imama Husejna da požuri i da se nađe što prije u toj naizgled veoma povoljnoj situaciji. U takvom ambijentu koje je bilo potpuno zadovoljavajuće, koje je ulijevalo nadu i koje je u svakom pogledu bilo obećavajuće, Husejn ibn Ali govori o smrti i stalno naglašava pitanje šehadeta. Spominje pustinjske vukove Iraka. Ustvari, želi reći da je njegova procjena ta da se osim njegovim šehadetom i šehadetom pomagača ne može doći do rezultata i da se ne može uraditi nešto korisno i pozitivno. Čovjek je primoran, htio to ili ne, da umre. Ogrlicu smrti objesili su mu oko vrata:

“Koliko me samo obuzima čežnja za mojim precima poput Jakubove čežnje za Jusufom.”[1]

Isto kao što je Jakub žudio da vidi svoga sina Jusufa, tako i ja, Poslanikov sin, žudim vidjeti Božijeg poslanika, Hamzu, Džafera i moju majku Fatimu.

“Za mene je Svevišnji Gospodar odabrao mjesto šehadeta i ja idem tamo.”

Iz ove rečenice razumije se da je ovo Božija volja, a ne želja Husejna ibn Alija. Dakle, Bog je od praiskona odredio za mene šehadet i požrtvovanost kao rješenje za ovakvo iskrivljenje, ovakav nered, ovako opasno društvo i ovako haotično i nesređeno stanje:

“Kao da vidim pustinjske vukove Iraka između Navavisa i Kerbele kako me napadaju i komadaju me.”

“Oni pune svoje gladne trbuhe i prazne džepove. Došli su da bi napunili džepove i najeli stomake, a ja da bih se borio protiv društvenih i vjerskih izopačenosti.”

“Nema pribježišta od dana podvučenog perom.”

Opet ponavljam da je ovo Božiji plan. On ima izlaz i rješenje za sve, a za ovo stanje vidio je rješenje u mom šehadetu. Ne može se izbjeći ono što je napisano perom njegove odredbe:

“Mi, Poslanikova porodica, zadovoljni smo onim čime je Bog zadovoljan. Strpljivi smo u nedaćama koje nam On šalje i On će nam dodjeliti potpunu nagradu strpljivih.”

“Ja sam dio Poslanikova tijela, a dio Poslanikova tijela neće ostati odvojen od njega. Ja odlazim u uzvišeni Džennet kod njega kako bih ga obradovao svojim dolaskom i kako bi on ispunio svoje obećanje dato nama.”

[1]Lehuf, 60.

  • 2 Septembra, 2019