Govor imama Husejna, s.a., na Mini
Govor imama Husejna, s.a., na Mini
Jedan od važnih historijskih govora Husejna ibn Alija je onaj iz 58. h. g., dvije godine prije Muavijine smrti. Održan je u vrijeme vladanja najviših emevijskih gušenja, nepravde i pritiska na islamski ummet. Iako sadrži više tema i različitih aspekata, on se može podjeliti u tri odvojena dijela:
- o vrlinama i odlikama Zapovjednika vjernih i Časne porodice
- poziv na naređivanje dobra i odvraćanje od zla i isticanje važnosti ove obaveze
- obaveze učenjaka, nužnost njihovog ustanka protiv tlačitelja, štetne posljedice, šutnja vjerskih učenjaka naspram nasilnika.
Prvi dio je prenesen u knjizi Sulejma ibn Kajsa el-Hilalija,[1] a drugi i treći su preneseni u drugim zbirkama hadisa.
Budući da ovaj govor sadrži više oblasti, historičari, poznavaoci hadisa i pisci su se u prenošenju govora zadovoljili dijelovima koji su im u kontekstu njihovih potreba odgovarali i nisu prenosili govore u cjelini, čak su ponekad uzimali samo po jednu rečenicu,[2] a ponekad ukazivali na sadržaj cijelog govora.
U prenošenju dijelova govora ponekad se spominje mjesto i datum održavanja tog govora, a ponekad se prenosioci hadisa po običaju zadovolje samo prenošenjem teksta. Na primjer:
- Sulejm ibn Kajs el-Hilali u povodu svoje diskusije u knjizi samo navodi prvi dio govora, koji se odnosi na odlike Ehli bejta, s.a., i spominje datum i mjesto održavanja ovog govora.
- Veliki poznavalac hadisa Hasan ibn Šu'be el-Harrani, jedan od velikana četvrtog stoljeća, u svojoj knjizi Tuhefu-l-ukul samo se zadovoljio prenošenjem drugog i trećeg dijela govora.
- Šejh Tabersi (umro 587) ukazujući na razlog održavanja ovog govora samo bilježi njegov sažetak u nekoliko redova i ističe da je održan dvije godine prije Muavijine smrti na Mini u prisustvu preko hiljadu vjerskih ličnosti.[3]
- Allame Medžlisi, Fejz Kašani i ajetollah Šehidi Tebrizi samo su preuzeli drugi i treći dio iz knjige Tuhefu-l-ukul, a nisu spomenuli prvi dio niti mjesto i datum održavanja.[4]
- Allame Emini u El-Gadir preuzeo je samo odlomak iz prvog dijela koji govori o odlikama Zapovjednika vjernih.[5]
- Rahmetli ajetullah imam Homeini u povodu diskusije o islamskoj vlasti i objašnjenju dužnosti vjerskih učenjaka naveo je drugi i treći dio govora iz knjige Tuhefu-l-ukul i istakao da je imam Husejn, s.a., održao ovaj govor na Mini.[6]
Cilj ovog uvoda je naglašavanje činjenice da, iako su ga učenjaci, poznavaoci hadisa i istraživači naveli u dijelovima, sve su to dijelovi samo jednog govora, onog kojeg je Husejn na poseban način održao na Mini.
Zbog važnosti teksta ovog časnog govora i s obzirom na to da nije u cijelosti prenesen u ostalim knjigama, mi ga navodimo u cjelini.
Razlog održavanja ovog govora
Važnost sadržaja, osjetljivost stanja i okolnosti tadašnjeg vremena te poseban način koji je Husejn ibn Ali odabrao za ovaj govor naveli su Sulejma ibn Kajsa da prije navođenja teksta objasni ukratko stanje i okolnosti koje su vladale među muslimanima u dvadesetpetogodišnjem periodu Muavijine vlasti[7] i istakne nepravdu i ogromno nasilje u kojem su živjeli muslimani, naročito Iračani i Kufljani, te kako bi sačuvao historijske veze između tadašnjeg stanja i razloga održavanja ovog govora, otkrio je zastore s lica historije tog perioda navodeći primjer gaženja prava Ehli bejta i samo djelić nepravde koja je učinjena sljedbenicima Zapovjednika vjernih, a potom je zabilježio tekst govora i način održavanja.
Prvo saopćenje
Sulejm ibn Kajs prenosi:
“Muavija je svim svojim namjesnicima i službenicima napisao saopćenje istog sadržaja: ‘Ja sebe ne smatram odgovornim za bilo koga ko nešto prenese o odlikama Ebu Turaba (imama Alija) i njegove porodice i ukidam im svoju podršku i zaštitu.’ Zbog ovog saopćenja govornici i pripovjedači u svim dijelovima islamske države počeli su na minberima proklinjati Alija, ograđivati se od njega, iznositi mnoge laži o njemu i njegovoj porodici i pripisivati im nedolične optužbe. U ovakvoj situaciji iskušenja i nedaće Kufljana su bili veći od iskušenja i nedaća drugih, jer je u Kufi bilo više sljedbenika Alija nego u ostalim mjestima pa je samim tim i pritisak Ebu Sufijanovog sina tu je bio mnogo jači nego u drugim mjestima zbog čega je namjesništvo i upravu Kufe prepustio Zijadu ibn Sumejji i spojio Basru s Kufom. Na ovoj Muavijinoj pažnji i velikodušnosti Ebu Sufijanovog sina Zijad nije bio nezahvalan tako da je, taman da su bili skriveni u ćoškove ili ispod kamenja i grumenja zemlje, pronalazio Alijeve sljedbenike, ubijao ih, u njihova srca ulijevao veliki strah, sjekao im ruke i noge, vadio oči. Zbog tih zločina Alijevi sljedbenici su bježali iz Iraka i tražili utočište u udaljenim mjestima prikrivajući svoje vjerovanje od ljudi. Za kratko vrijeme od poznatih Alijevih sljedbenika u Kufi nije ostao niko.”
Sulejm ibn Kajs je potom je nastavio:
“Ebu Sufijanov sin je naredio svojim namjesnicima i sljedbenicima da ne prihvaćaju svjedočenja Alijevih sljedbenika i njegove porodice, ali da paze – ako u njihovom okruženju budu naišli na sljedbenike i one privržene Osmanu i njegovoj porodici ili neke koji pripovijedaju o Osmanovim vrlinama i odlikama, da ih uvažavaju i izraze im poštovanje na zvaničnim okupljanjima te da ne propuste ništa čime bi to mogli pokazati, kao i da ono što se pripovijeda o Osmanovim odlikama zabilježe s punim podacima o prenosiocu i dostave Muaviji u Šam. Namjesnici su postupili po ovoj zapovijedi i pravili su zapise o svakoj osobi koja je prenosila neku rečenicu o Osmanovim odlikama te za njih odredili posebna prava i privilegije. Ovo je dovelo do toga da su se o Osmanu počele prenositi kojekakve predaje, jer su prenosioci ovakvih hadisa dobijali posebne nagrade i darove od Muavije. Zbog ove Muavijine darežljivosti i velikodušnosti i poticaja njegovih službenika, u svim islamskim gradovima proširilo se izmišljanje hadisa. Ako bi bilo koji omrznut i odbačen čovjek pripovijedao neki hadis i vrlinu o Osmanu pred Muavijim namjesnicima i službenicima, bez ikakvog preispitivanja bio bi prihvaćen i njegovo ime bi bilo upisano u defteru darova, a njegovo zagovaranje u vezi s drugima ne bi bilo odbijano.”
Sulejm ibn Kajs svoj govor ovako nastavlja:
“Muavija je nakon nekog vremena, kada se broj hadisa o Osmanu povećao, napisao svojim namjesnicima:
‘Povećao se broj hadisa o Osmanu i ima ih u previše u svim dijelovima države. Nakon što primite ovo saopćenje, pozovite narod da prenosi hadise o odlikama ashaba i dvojici halifa, Omeru i Ebu Bekru i neka se za svaki hadis i odliku prenesenu o Ebu Turabu (imamu Aliju) prenese hadis sličan tome o ashabima. Ovo djelo je meni drago i uzrokuje svjetlost mojih očiju, a zadaje udarac Ebu Turabu i njegovim sljedbenicima.’ Ovo pismo je pročitano narodu, a njegov sadržaj dalje proširen među ljudima, koji su se odmah latili prenošenja mnogih izmišljenih i neistinitih predaja o vrlinama ashaba. U prenošenje ovakvih predaja uloženo je mnogo truda, do te mjere da su se ove lažne vrline iznosile narodu na minberima i u toku hutbi. Naredili su muslimanima da svoju djecu podučavaju ovim vrlinama te su ih djeca poput kur'anskih ajeta učila napamet, ali su i žene, djevojke i sluge također učile o ovim odlikama i sve to je trajalo neko vrijeme.”
Treće i četvrto saopćenje
Sulejm ibn Kajs nastavlja:
“Kada je prošao određeni period od Muavijinog načina prenošenja hadisa o odlikama prve dvojice halifa i ostalih ashaba, on je svojim namjesnicima i službenicima napisao i treće saopćenje:
‘Pazite! Svakome ko bude optužen za ljubav prema Aliju i njegovoj porodici i pronađe se i najmanji dokaz za takvu optužbu, izbrišite ime iz deftera za plate i ostale povlastice i ukinite njegov udio iz bejtul-mala.’
Poslije ovog izdato je još jedno saopćenje:
‘Na svakog ko bude optužen za ljubav prema Alijevoj porodici izvršite maksimalan pritisak i srušite mu kuću na njega kako bi postao pouka za druge.’ Stanovnici Iraka, a naročito Kufljani, nisu doživjeli veće nedaće od ove, jer su Alijevi sljedbenici poslije ove naredbe i otežavanja od strane namjesnika i službenika zapali u veliki strah do te mjere da, ponekad, kada bi se dva prijatelja sljedbenika Alija sastali u kući jednog od njih, domaćin od straha od svog sluge ne bi neke stvari smio pričati svom gostu, osim nakon što bi se sluga zakleo i obećao da neće govoriti o tome. Na ovaj način su se pojavili izmišljeni hadisi o kuđenju Alija i njegove porodice. Poznavaoci hadisa, sudije i namjesnici su slijedili te izmišljotine, a prenosioci hadisa su bili najgori među njima, jer su dvolično pokazivali svoju vjeru i pobožnost, a radi približavanja upraviteljima i imetka izmišljali hadise. Vremenom su ove izmišljene i lažne predaje došle do ruku pobožnih i bogobojaznih ljudi, koji su sami izbjegavali i sustezali se od laži, ali zbog naivnosti i lijepog mišljenja o drugima prihvatili su te izmišljotine i prenosili ih drugima, a da su primijetili neistinitost, oni je ne bi prenijeli.”[8]
Sulejm ibn Kajs je dodao:
“Ovaj pritisak i gušenje se nastavilo, a poslije šehadeta imama Hasana nedaće i iskušenja su se još više povećale i bogougodni ljudi su pali u strahove, jer su bili ili ubijani ili su živjeli u tajnosti i udaljeni iz svojih zavičaja, a neprijatelji Boga su bili sretni i u činjenju nepravde, nasilja i širenju novotarija slobodni.”
Način održavanja ovog govora
Sulejm ibn Kajs dalje priča:
“U ovakvom stanju i okolnostima, dvije godine prije Muavijine smrti Husejn ibn Ali je otišao na hadždž. Odabrao je Abdullaha ibn Abbasa i Abdulaha ibn Džafera za svoje saputnike. U Mekki je pozvao muškarce i žene Beni Hašima i od ensarija one koje je on i Beni Hašim poznavao te im naredio da dobre ljude i pobožne Poslanikove ashabe i tabiine pozovu da učestvuju na sastanku koji će biti održan na Mini. Kada su se sastali pozvani, čiji broj je dostigao hiljadu, na Mini im se ispod svog šatora obratio, poslije zahvale i veličanja Allaha rekavši:
‘Vi ste obaviješteni o zločinu koji je Muavija, ovaj nasilnik, počinio nad nama i našim sljedbenicima i bili ste svjedoci i posmatrači njegove nepravde. Sad ću vam ja iznijeti određene stvari o svom ocu pa, ukoliko budu tačne, vi mi potvrdite, a ako ne budu tačne, nemojte ih prihvatiti. Poslušajte moj govor i zapišite ga, zapamtite moje napomene i kada se vratite u svoje gradove i sela ono što ste naučili prenesite svojim povjerljivim ljudima, rodbini i pouzdnim prijateljima i poznanicima, jer se bojim da ovi podaci ne zastare i ovaj put se izgubi. A Allah upotpunjuje svjetlo Svoje, premda to mrsko nevjernicima je.’ (Es-Saff, 8) Kada je Imam, s.a., završio svoj govor, ponovo je naglasio: ‘Tako vam Allaha, po povratku sa ovog puta moj govor prenesite povjerljivim ljudima.’ Onda je sišao sa minbera, a prisutni su se razišli u namjeri da prenesu njegov govor.”
[1] Sulejm ibn Kajs el-Hilali ebu Sadik el-Amiri, Kufljan i tabiin, doživio je vrijeme peterice imama, od imama Alija do imama Bakira, s.a. Preselio je na Ahiret oko 90. h. g., u vrijeme imameta imama Sedždžada, s.a., kada je živio u tajnosti zbog straha od Hadždžadža ibn Jusufa. Njegova knjiga, koja je nazvana i Eslu Sulejm ibn Kajs, jedna je od prvih knjiga o sljedbenicima Ehli bejta koja je poznata je među svim islamskim učenjacima. Ibn Nedim, umro 385, kaže: “Knjiga Sulejma ibn Kajsa je prva knjiga koju je napisao jedan šija.” Ebu Abdullah Nu'amani, jedan od učenjaka četvrtog stoljeća, učenik rahmetli šejh Kulejnija i autor knjige El-Gajbetu Nu'amanije kaže: “Sva ulema i šitski prenosioci hadisa su jednoglasni da je knjiga Sulejma ibn Kajsa jedna od najvećih i najstarijih knjiga, jer je sve što se nalazi u ovoj knjizi uzeto direktno od Zapovjednika vjernih ili od Selmana, Ebu Zerra, Mikdada i sličnih njima, koji su naučili od Božijeg Poslanika ili Zapovjednika vjernih.” Za opširnije vidi: Ez-Zeria, sv. 1, str. 152.
[2] Kao što je rahmetli šejh Ensari u knjizi El-Mekasib i rahmetli šejh El-Isfehani u Hašijetu-l-mekasib.
[3] El-Ihtidžadž, sv. 2, str. 17.
[4] Biharu-l-envar, sv. 100, str. 79; El-Vafi, poglavlje Poticaj na naređivanje dobra; Hašijetu-l-mekasib, Diskusija o vilajetu fekih.
[5] El-Gadir, sv. 1, str. 199.
[6] Velajete fekih, str. 125.
[7] Muvijina vladavina u Šamu je trajala četrdeset godina, a tih 25 godina se odnosi na period poslije Osmanovog ubistva, kada je njegova vladavina polahko obuhvatila cijelu islamsku teritoriju.
[8] Kitabu Sulejm ibn Kajs, str. 206. Iste predaje je naveo Ibn Ebil Hadid u Šerhu nehdži-l-belaga, sv. 11, str. 44-46, prenoseći iz knjige El-Ehdas.
