Korist i položaj Božanskog straha

Govorimo o poželjnosti i koristima od Božanskog straha. Kakva je vrijednost i korist od Božanskog straha pa je preporučivano da se čovjek mora truditi da postigne položaj Božanskog straha i da prepozna put stizanja do njega? Istina je da većina ljudi nije spoznala korist i dobrote Božanskog straha. Iako znaju da je veliki broj kur'anskih ajeta objavljen u vezi s Božanskim strahom i da su oni koji se boje Boga pohvaljeni, ljudi ne znaju kakvu im korist donosi taj strah. Kada se govori o stanjima vjerovjesnika, bogougodnika i velikana vjere prilikom straha od Boga, ljudi začuđeno gledaju, pitajući se zašto bi se čovjek morao toliko bojati i tako plakati da mu se zbog prolivenih suza oči ozlijede i da mu se na licu otvaraju rane!

Prenosi se da se položaj straha Jahjaa, a.s., od Boga među poslanicima, a.s., više očitovao i bio više primijećen. Toliko je plakao iz straha od Boga da bi mu se oči i lice ozlijedili do te mjere da mu je majka na lice stavljala komade platna napravljene od vune ili pamuka, da bi mu suze manje vrijeđale rane na licu. Kada čovjek čuje za ove događaje, čudi se zašto bi se jedan Božiji poslanik morao tako bojati! Ako bi neko od nas imao takvo stanje i toliko se bojao, kada ne bi rekli da je lud, rekli bi da mu stanje nije baš prirodno ni normalno!

Ukoliko posmatramo kur'anske ajete s ciljem uzimanja pouke i savjeta, shvatit ćemo da je strah predstavljen kao uvjet korištenja poslaničkih uputa i stizanja do sreće.

Tvoja opomena će koristiti samo onome koji Kur'an slijedi i Milostivoga se boji, iako Ga ne vidi; njega obraduj oprostom i nagradom lijepom![1]

U ovom ajetu Bog Uzvišeni podsjeća Poslanika, s.a.v.a., na to da svoj poziv i upute usmjeri ka onima koji se u svojim srcima boje Boga i onima kojima primordijalna priroda još nije u potpunosti uprljana hrđom grijeha i neposlušnosti ni obavijena tamom. Ova skupina se koristi pozivom i odgojem poslanika, a.s., a ne onaj koji se ne boji i ne strepi od Boga nego čini grijeh bez straha i bez grižnje savjesti. Bez sumnje, njegovo srce je tamno i tvrđe od kamena i u njegovoj nutrini nije ostao nikakav otvor prema svjetlosti i svjetlu.

U drugom ajetu Uzvišeni Bog kazuje:

A onome koji je pred položajem Gospodara svoga strepio i dušu od prohtjeva uzdržao Džennet će boravište biti sigurno.[2]

Zasigurno, strah se nalazi nasuprot nadi i Bog kaže: A onome koji je pred položajem Gospodara svoga strepio, a ne kaže: “A onome koji se nada prisustvu pred položajem Gospodara svoga.” Ovo ukazuje da Božanski strah biva uzrokom sprečavanja pobune prohtjeva duše i pronalaska te koračanja na putu upute, a nada u Božiju milost nije u toj mjeri utjecajna.

U drugom ajetu Bog, nakon što obznanjuje veličinu položaja vjernika i onih koji čine dobra djela, upućuje na to da Džennet i njegove blagodati pripadaju samo onima koji se boje Boga:

…Njih nagrada u Gospodara njihova čeka: edenski vrtovi kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno i zauvijek boraviti; Allah će biti njima zadovoljan, a i oni će biti Njime zadovoljni. To će biti za onoga koji se bude bojao Gospodara svoga.[3]

U drugom ajetu strah, strahopoštovanje, skromnost, skrušenost i poniznost prema položaju Gospodara predstavljaju se kao jasne karakteristike Božanskih učenjaka:

A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni.[4]

Na drugom mjestu Bog odvraća muslimane od straha od nasilnika i tlačitelja a naređuje im da se boje Njega:

…Njih se ne bojte, a Mene se bojte! – I da bih blagodat Svoju prema vama upotpunio i da biste na Pravom putu bili.”[5]

Na drugom mjestu se pak kaže:

To je šejtanov govor, kojim plaši svoje prijatelje, pa ne bojte ih se, a bojte se Mene, ako ste vjernici![6]

S obzirom da je Božanski strah pohvaljen i da ima vrijednu ulogu, vidimo da su na prvom mjestu bogougodnici ovo stanje održavali živim u sebi. Proučavanjem stanja časnog Poslanika, s.a.v.a., i čistih imama, a.s., nailazimo na začuđujuća stanja te kada bi u vezi s njima postojala samo jedna ili dvije predaje, čovjek bi mogao sumnjati u istinitost tih stanja, no nisu u pitanju samo jedna ili dvije predaje, već je zabilježeno mnoštvo predaja, u vidu tevatura, vezano za ta stanja. Toliko ih je da kada se sjetimo ličnosti Alija, a.s., odmah nam naumpada njegov plač i tiho moljenje. Ličnost Alija, a.s., ne može se ni zamisliti bez straha od Boga. Imam Sedždžad, a.s., također se ne može zamisliti bez stanja strahopoštovanja i straha od Boga. Molitva Ebu Hamze Sumalija i njegova druga šaptanja jasni su pokazatelji postojanja ogromnog straha kod njega, koji mi ne možemo ni razumjeti.

U predaji stoji da kada bi Vođa pravovjernih abdestio, stanje bi mu se promijenilo i cijelo tijelo bi mu drhtalo. Također se prenosi u vezi sa Imamom Hasanom Mudžtebaom, a.s., da kada bi došao blizu mesdžida, promijenila bi mu se boja lica, a kada bi donosio tekbir, tijelo bi mu drhtalo. I drugi bezgrješni i Fatima Zehra, a.s., pred Bogom su bili takvi.

Sva ova pažnja usmjerena ka tome da se u sebi održi živim svojstvo Božanskog straha, ka preporučivanju njega i očitovanje tog stanja kroz ponašanje velikana vjere – sve to postoji zbog vrijedne uloge straha u izgrađivanju, usavršavanju i uzdizanju čovjeka te zarad njegovog pripajanja putu upute i robovanja. Bez sumnje, sukladno stepenima straha razlikuju se i tragovi i koristi straha. Kada posmatramo svoja stanja, shvatamo da i u nas postoji određen nivo Božanskog straha, koji donosi osebujne koristi, ali kada posmatramo stanja onih koji su postigli veće spoznaje, koji su u spoznaji Boga iznad nas i koji su postigli savršenstvo, onda razumijemo da je njihov strah od Boga bio na drugačiji način, pa su tako učinci i koristi njihovog straha bili drugačiji od naših.

Naravno, pojasniti položaj Božanskog straha i njegove učinke jest težak posao, ali da bi ovo pitanje u određenoj mjeri bilo jasno, potrebno je da napomenemo sljedeće: Kada čovjek naspram sebe vidi neko veličanstvo, u njemu se javlja stanje u kojem se osjeća kao da ne postoji, kao da je sebe izgubio i više sebe ne vidi. Drugim riječima, kada čovjek osjeća neko veličanstvo, on se pred njim topi; poput leda koji se topi pred toplim zrakama Sunca. Ovo topljenje i zaboravljanje na sebe učinak je i svojstvo stanja koje se pojavljuje kao posljedica opažanja veličanstva Božijeg.

Uzimajući u obzir prijašnje rasprave i ono što je o ovoj temi napisano u knjigama etike i gnoze, razumijemo da čovjek postigne savršenstvo onda kada se pred Uzvišenim Bogom i Njegovim beskrajnim veličanstvom u svojoj nutrini osjeća beskrajno poniznim, bezvrijednim i malim. Gnostici (‘urefa) ovu razinu nazivaju “položaj iščeznuća” (mekami fena). U ovom slučaju čovjek više sebe ne opaža. Kada ne vidi sebe, vidi Boga i Njegovo veličanstvo. Kao posljedica toga, postaje Bogu blizak i svoju povezanost s Bogom bolje opaža. Kako bi rekli znalci, shvata da on nije ništa drugo osim povezanosti i ovisnosti (te‘alluk).

Iako su ova kazivanja privlačna i zanimljiva, istina je da je samo mali broj ljudi stigao do ove razine, a mi smo dosta udaljeni od nje. Ne trebamo misliti da smo riješili svoje probleme time što smo naučili nekoliko termina. Oni se mogu riješiti jedino pronalaskom zbilje, a do toga dolazi u okrilju robovanja i pokoravanja Bogu te slijeđenjem primjera čistog i bezgrješnog Ehli-bejta. Moramo se truditi da bismo koračali na njihovom putu, da bismo svjetlo njihovih srčanih pažnji, straha i strahopoštovanja uveli u naša srca i da bismo, prema sposobnosti i kompetentnosti koju imamo, postali Bogu bliži. Obraćanje pažnje na te velike položaje i priznavanje njihova postojanja za nas je korisno pod uvjetom da se ne oholimo i da ne umislimo da smo i mi postigli te položaje.

[1] Ja-sin, 11.

[2] En-Nazi‘at, 41-42.

[3] El-Bejjine, 8.

[4] Fatir, 28.

[5] El-Bekare, 150.

[6] Ali ‘Imran, 175.